Premda je svaki film Wesa Andersona (često) pomaknuta priča za sebe, postoje detalji na kojima ovaj redatelj inzistira i koji su mu donijeli titulu majstora vizualno i zvučno prepoznatljivih filmskih ostvarenja.

Nama je u oko, ali i uho, upalo njih osam koji su se provlačili od njegovog prvijenca "Bottle Rocket", preko filmova "Rushmore", "Royal Tenenbaums", "The Life Aquatic with Steve Zissou", "Fantastic Mr. Fox" i "The Darjeeling Limited", pa sve do posljednjih u nizu - "Moonrise Kingdom" i "The Grand Budapest Hotel".

#1 KORIŠTENJE BOJA

Wes Anderson boje koristi kako bi svaki od svojih filmova učinio pamtljivim gledatelju i stvorio mu asocijacije na određene scene. Usto, njegova prepoznatljiva uporaba boja dolazi u pastelnim tonovima i karakterističnom saturacijom koja asocira na šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, koje redatelj često navodi kao svoje omiljeno razdoblje.

Foto: anothermag.com

#2 INZISTIRANJE NA ISTIM GLUMCIMA

Ekipa iz filmova Wesa Andersona radi zajedno toliko dugo da se mnogi od njih smatraju dijelom jedne obitelji. Redatelj još od svog prvog filma inzistira na radu s istim glumcima. Tako je Bill Murray glumio u sedam njegovih filmova, Owen Wilson u njih šest, a na listi povratnika su još i njegov brat Luke Wilson, Jason Schwartzman, Adrien Brody, Anjelica Huston, Kumar Pallana, Willem Dafoe, a u posljednja dva filma pridružila im se i Tilda Swinton.

#3 GLAZBA

Kod odabira glazbe za svoje filmove, Wes Anderson se konzultira s Randallom Posterom koji uspijeva učiniti sa zvukom ono što redatelj radi s bojama i prizorima i na aj način doprinijeti cjelokupnom dojmu filma. Bez glazbe koju on odabere, Andersonovi filmovi jednostavno ne bi bili isti.

http://www.youtube.com/watch?v=MPD-WPNxpmU

#4 SAVRŠENA SIMETRIJA

Anderson se obožava poigravati sa simetrijom u istaknutim prizorima svojih filmova u tolikoj mjeri da je ona postala zaštitni znak vizualnog identiteta svakog od njegovih filmova.

#5 ŠAŠAVI LIKOVI

Uloge koje nose film često su bazirane na ekscentricima koji svoje osebujne osobine nose i izvana u obliku neobičnih modnih dodataka i odjeće - šešira, naočala, kratkih hlačica, retro odijela i haljina.

Foto: 20th Century Fox

#6 ODRASLA DJECA

U filmovima Wesa Andersona djeca su često jako inteligentna, slobodoumna i donose zaključke na razini velikih filozofa, dok su odrasli nerijetko prikazani kao brzopleti, nezreli i konzervativni u tolikoj mjeri da im mladi otvaraju oči i katkad ih usmjeravaju k velikim spoznajama.

#7 ARHITEKTURA SETA

Wes Anderson veliku pozornost kod svake scene posvjećuje detaljima koji se nalaze pred kamerom, a jednom je prilikom izjavio i da bi uživao u ulozi arhitekta, da nije postao redatelj. Ne moramo ni napominjati koliku ulogu u gradnji seta igra sam lik, njegov kostim i spomenute palete boja.

#8 ODABIR FONTA SLOVA

Kroz većinu njegovih filmova, za najave i prijelaze scena ovaj redatelj je koristio font slova Futura. Kada ga je za "Moonrise Kingdom" odlučio zamijeniti fontom posebno kreiranim za film, obožavatelji su to dočekali s negodovanjem, stoga mu nije bilo druge nego se vratiti omiljenom sans-serif fontu. Ovaj font je uvelike korišten u starim talijanskim filmovima, koje Wes Anderson obožava.

***
Foto: Fox Searchlight Pictures
Tekst: BONJOUR.ba 

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo