Premda je svaki film Wesa Andersona (često) pomaknuta priča za sebe, postoje detalji na kojima ovaj redatelj inzistira i koji su mu donijeli titulu majstora vizualno i zvučno prepoznatljivih filmskih ostvarenja.

Nama je u oko, ali i uho, upalo njih osam koji su se provlačili od njegovog prvijenca "Bottle Rocket", preko filmova "Rushmore", "Royal Tenenbaums", "The Life Aquatic with Steve Zissou", "Fantastic Mr. Fox" i "The Darjeeling Limited", pa sve do posljednjih u nizu - "Moonrise Kingdom" i "The Grand Budapest Hotel".

#1 KORIŠTENJE BOJA

Wes Anderson boje koristi kako bi svaki od svojih filmova učinio pamtljivim gledatelju i stvorio mu asocijacije na određene scene. Usto, njegova prepoznatljiva uporaba boja dolazi u pastelnim tonovima i karakterističnom saturacijom koja asocira na šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, koje redatelj često navodi kao svoje omiljeno razdoblje.

Foto: anothermag.com

#2 INZISTIRANJE NA ISTIM GLUMCIMA

Ekipa iz filmova Wesa Andersona radi zajedno toliko dugo da se mnogi od njih smatraju dijelom jedne obitelji. Redatelj još od svog prvog filma inzistira na radu s istim glumcima. Tako je Bill Murray glumio u sedam njegovih filmova, Owen Wilson u njih šest, a na listi povratnika su još i njegov brat Luke Wilson, Jason Schwartzman, Adrien Brody, Anjelica Huston, Kumar Pallana, Willem Dafoe, a u posljednja dva filma pridružila im se i Tilda Swinton.

#3 GLAZBA

Kod odabira glazbe za svoje filmove, Wes Anderson se konzultira s Randallom Posterom koji uspijeva učiniti sa zvukom ono što redatelj radi s bojama i prizorima i na aj način doprinijeti cjelokupnom dojmu filma. Bez glazbe koju on odabere, Andersonovi filmovi jednostavno ne bi bili isti.

http://www.youtube.com/watch?v=MPD-WPNxpmU

#4 SAVRŠENA SIMETRIJA

Anderson se obožava poigravati sa simetrijom u istaknutim prizorima svojih filmova u tolikoj mjeri da je ona postala zaštitni znak vizualnog identiteta svakog od njegovih filmova.

#5 ŠAŠAVI LIKOVI

Uloge koje nose film često su bazirane na ekscentricima koji svoje osebujne osobine nose i izvana u obliku neobičnih modnih dodataka i odjeće - šešira, naočala, kratkih hlačica, retro odijela i haljina.

Foto: 20th Century Fox

#6 ODRASLA DJECA

U filmovima Wesa Andersona djeca su često jako inteligentna, slobodoumna i donose zaključke na razini velikih filozofa, dok su odrasli nerijetko prikazani kao brzopleti, nezreli i konzervativni u tolikoj mjeri da im mladi otvaraju oči i katkad ih usmjeravaju k velikim spoznajama.

#7 ARHITEKTURA SETA

Wes Anderson veliku pozornost kod svake scene posvjećuje detaljima koji se nalaze pred kamerom, a jednom je prilikom izjavio i da bi uživao u ulozi arhitekta, da nije postao redatelj. Ne moramo ni napominjati koliku ulogu u gradnji seta igra sam lik, njegov kostim i spomenute palete boja.

#8 ODABIR FONTA SLOVA

Kroz većinu njegovih filmova, za najave i prijelaze scena ovaj redatelj je koristio font slova Futura. Kada ga je za "Moonrise Kingdom" odlučio zamijeniti fontom posebno kreiranim za film, obožavatelji su to dočekali s negodovanjem, stoga mu nije bilo druge nego se vratiti omiljenom sans-serif fontu. Ovaj font je uvelike korišten u starim talijanskim filmovima, koje Wes Anderson obožava.

***
Foto: Fox Searchlight Pictures
Tekst: BONJOUR.ba 

Ako govorimo o umjetnicama koje su obilježile i preoblikovale savremenu vizuelnu scenu Bosne i Hercegovine, ime Šejla Kamerić zauzima mjesto koje nosi i težinu i emociju, kao podsjetnik na generacije umjetnosti koje su iz ovog prostora otišle u svijet, ali ostale duboko vezane za njegovo iskustvo, memoriju i senzibilitet.  

 

Šejla Kamerić  
 

Jedna je od najistaknutijih savremenih umjetnica koja kroz svoj rad već godinama oblikuje snažan i prepoznatljiv umjetnički jezik koji povezuje lično iskustvo s univerzalnim temama zajednice, sjećanja i odgovornosti. Njena praksa razvija se kroz promišljene i emotivno slojevite radove koji publiku pozivaju na aktivno promišljanje i osjećanje.

Ako govorimo o ikonama savremene umjetnosti, Šejla zauzima posebno i neupitno mjesto, zahvaljujući dosljednoj i međunarodno prepoznatoj praksi.   

U MuseumsQuartier u Beču sutra predstavlja AWAKE , svjetlosnu instalaciju nastalu u dijalogu s prostorom i vremenom u kojem živimo. Tim povodom, razgovarali smo s njom o ovom radu, njegovim značenjima i kontekstu u kojem nastaje, ali i o širem umjetničkom istraživanju koje kontinuirano razvija.

Ovaj trenutak u MuseumsQuartieru predstavljen je vašim radom AWAKE. Da li ga doživljavate kao novu fazu ili logičan nastavak onoga što već gradite godinama?

AWAKE je intervencija u javnom prostoru i kao takva nastavak moje umjetničke prakse. U isto vrijeme ona je i tačka u kojoj se različiti slojevi mog rada susreću. Već dugo se bavim odnosom ličnog i kolektivnog, prije svega kroz pitanja sjećanja, tuge, gubitka, ali i empatije i odgovornosti. Preživjela sam rat i upravo iz tog iskustva razvila se potreba da promišljam šta spomenik može biti. Kako napraviti spomenik koji nije fiksan ni prostorno ni ideološki, već u procesu.   

Sa radom AWAKE pokušavam odgovoriti na ta pitanja. On oslikava vrijeme u kojem živimo – permanentnu krizu, nesigurnost i alarmantnu potrebu za promjenom. Zamišljen je kao svjetlosna instalacija koja pulsira i poziva. Koristim elemente koji su nam bliski, svijeće i rotaciona svjetla, ali njihova kombinacija mijenja značenje. Prostor oko njih je prilika za refleksiju. AWAKE tako postaje neka vrsta privremenog, živog spomenika. Ovaj rad nije nova faza, već daljnje istraživanje onoga čime se već godinama bavim. To je pokušaj da se kroz umjetnost otvori prostor zajedničkog iskustva, ali i način da se govori o važnim društvenim temama.  

 

AWAKE je najavljen kao svjetlosna instalacija koja poziva na kolektivnu refleksiju. Šta za vas danas znači “probuditi se”?

Probuditi se znači biti svjestan – sebe, ali i svijeta oko sebe. Ne pristajati na ravnodušnost, ne ostati pasivan. U javnom prostoru to znači prepoznati da nismo sami, da dijelimo odgovornost. AWAKE pokušava stvoriti upravo taj trenutak zastajanja, osvještavanja i moguće povezanosti. Probuditi se može značiti i promijeniti se, biti bolji, svjesniji, sigurniji, empatičniji.  

 

Radite u prostoru glavnog dvorišta MQ-a, koje je samo po sebi vrlo dinamično i specifično za Beč, kako pristupate intervenciji u prostoru koji već ima svoju energiju i ritam?

Imala sam ideju za AWAKE, ali on je zaista nastao tek kada se ta ideja povezala s prostorom. Velika je čast i privilegija raditi na tako značajnoj lokaciji. MuseumsQuartier ove godine slavi 25 godina postojanja; to je jedna od najvećih svjetskih kulturno-umjetničkih institucija, s više od pet miliona posjetilaca godišnje.  

 

Kustosica Verena Kaspar je prije dvije godine vidjela moj rad CEASE u Veneciji i pozvala me na saradnju. Ona, kao i kustosica moje izložbe Astrid Peterle te direktorica MQ-a Bettina Leidl, zaista su fantastične žene. Dale su mi mnogo slobode, ali su mi istovremeno pomogle da razumijem kako njihova institucija funkcioniše u odnosu s publikom i kako moj rad može doprinijeti njihovom programu, ali i širem javnom diskursu. Ritam i trajanje rada upravo su uslovljeni tim razumijevanjem prostora i konteksta u kojem se AWAKE prvi put pokazuje.  

 

Instalacija traje samo jednu noć. Koliko vam je važna ta prolaznost i da li ona mijenja način na koji publika doživljava rad?

Željela sam da rad u prvom pokazivanju ima karakter performansa, upravo sa takvim kratkim trajanjem i dinamikom svjetla, smjene dana i noći. Ovaj rad postaje aktivan i tako aktivira publiku i prolaznike. Kao dokumentacija ili sjećanje, rad će nastaviti da živi. Kao skulptura, AWAKE će biti prikazan u maju u galerijskom kontekstu Fondacije Dr. Eva Kahan u Budimpešti. Izazov je napraviti rad koji može funkcionisati u različitim formatima i kontekstima. I sama sam radoznala da vidim kako će se rad dalje razvijati.  

 

Svjetlo u vašem radu često nosi simboličku težinu, u ovom slučaju, da li je ono više alat komunikacije ili prostor tišine?

I jedno i drugo. U posljednjih nekoliko godina sve češće koristim svjetlo u svojim radovima. Radovi poput Refugees Welcome, Place to Stay i Present nastavak su serije u kojoj koristim i svjetlo i tekst. Ovaj put svjetlo je neka vrsta koda, jezika, signal koji publika mora pročitati.

U okviru saradnje sa MQ koji podržava UNIQA SEE Future Fondacija preuzimate i ulogu mentorice. Šta ste prepoznali u radu i senzibilitetu Milice Živojević što vas je navelo da uđete u ovaj mentorski odnos?

Divno je stvarati odnose koji su zasnovani na razmjeni znanja i iskustva i koji su mreža podrške nužna za stvaranje umjetnosti. Posebno mi je važno što se ovakav oblik saradnje dešava kroz podršku UNIQA SEE Future fondacije. Oni su me pozvali da budem mentor jednoj mladoj umjetnici iz regiona. Oni, kao i partneri poput MuseumsQuartiera i NOMAD-a, platforme su koje omogućavaju kontinuitet, razmjenu i jačanje umjetničke scene u našem regionu.  

Rad sa Milicom Živojević bio je divan. U njenom radu prepoznala sam senzibilitet i promišljenost, kao i sposobnost da lično i društveno poveže na suptilan način, bez potrebe za pojednostavljivanjem. Upravo ta otvorenost i spremnost svih uključenih da ulože u razmjenu bili su mi važni za odluku da uđem u ovaj mentorski odnos.  

 

Ove godine učestvujete na međunarodnim bijenalima u Mardinu i na Manifesti 16, radite li nove produkcije i da li vas takve prilike i dalje jednako uzbuđuju kao na početku karijere?

Da, ove godine učestvujem na dva međunarodna bijenala – u Mardinu u Turskoj i na Manifesti 16, Evropskom bijenalu savremene umjetnosti – i za oba radim nove radove. Takve prilike su važne i uvijek ih prihvatam s velikom odgovornošću, ali i radoznalošću. Svaki novi kontekst traži da ponovo promislim vlastitu poziciju, način rada i odnos prema temama kojima se bavim. Sve mi je to još uvijek izazovno.  

Važno mi je da svaki rad nastane iz stvarne potrebe, a ne samo kao odgovor na izložbenu priliku. Upravo taj balans između konteksta i lične pozicije čini proces živim i uzbudljivim, bez obzira na to gdje se nalazim u karijeri.  

 

Prošle godine smo u Sarajevu imali priliku vidjeti vašu izložbu “Vile” u saradnji sa ZANAT-om . Postoji li mogućnost da vas uskoro ponovo vidimo u BiH?

Saradnja sa Zanatom je zaista bila čisti užitak, nadam se da će se nastaviti, a  Vile   će se sigurno dalje razvijati. Sretna sam kad imam priliku raditi u BiH i ove godine se ona ponovo stvorila. Na poziv direktorice SARTR-a Maje Salkić i producenta Ishaka Jalimama, po prvi put ću raditi režiju u pozorištu. Radi se o projektu ZID, a premijera će biti krajem juna, pa pozivam i vas i vaše čitatelje da nam se tada pridružite u SARTR-u.   

 

Fotografije: Monika Andrić