TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 4.11.2014.
Premda je svaki film Wesa Andersona (često) pomaknuta priča za sebe, postoje detalji na kojima ovaj redatelj inzistira i koji su mu donijeli titulu majstora vizualno i zvučno prepoznatljivih filmskih ostvarenja.
Nama je u oko, ali i uho, upalo njih osam koji su se provlačili od njegovog prvijenca "Bottle Rocket", preko filmova "Rushmore", "Royal Tenenbaums", "The Life Aquatic with Steve Zissou", "Fantastic Mr. Fox" i "The Darjeeling Limited", pa sve do posljednjih u nizu - "Moonrise Kingdom" i "The Grand Budapest Hotel".
#1 KORIŠTENJE BOJA
Wes Anderson boje koristi kako bi svaki od svojih filmova učinio pamtljivim gledatelju i stvorio mu asocijacije na određene scene. Usto, njegova prepoznatljiva uporaba boja dolazi u pastelnim tonovima i karakterističnom saturacijom koja asocira na šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, koje redatelj često navodi kao svoje omiljeno razdoblje.
Foto: anothermag.com
#2 INZISTIRANJE NA ISTIM GLUMCIMA
Ekipa iz filmova Wesa Andersona radi zajedno toliko dugo da se mnogi od njih smatraju dijelom jedne obitelji. Redatelj još od svog prvog filma inzistira na radu s istim glumcima. Tako je Bill Murray glumio u sedam njegovih filmova, Owen Wilson u njih šest, a na listi povratnika su još i njegov brat Luke Wilson, Jason Schwartzman, Adrien Brody, Anjelica Huston, Kumar Pallana, Willem Dafoe, a u posljednja dva filma pridružila im se i Tilda Swinton.
#3 GLAZBA
Kod odabira glazbe za svoje filmove, Wes Anderson se konzultira s Randallom Posterom koji uspijeva učiniti sa zvukom ono što redatelj radi s bojama i prizorima i na aj način doprinijeti cjelokupnom dojmu filma. Bez glazbe koju on odabere, Andersonovi filmovi jednostavno ne bi bili isti.
http://www.youtube.com/watch?v=MPD-WPNxpmU
#4 SAVRŠENA SIMETRIJA
Anderson se obožava poigravati sa simetrijom u istaknutim prizorima svojih filmova u tolikoj mjeri da je ona postala zaštitni znak vizualnog identiteta svakog od njegovih filmova.
#5 ŠAŠAVI LIKOVI
Uloge koje nose film često su bazirane na ekscentricima koji svoje osebujne osobine nose i izvana u obliku neobičnih modnih dodataka i odjeće - šešira, naočala, kratkih hlačica, retro odijela i haljina.
Foto: 20th Century Fox
#6 ODRASLA DJECA
U filmovima Wesa Andersona djeca su često jako inteligentna, slobodoumna i donose zaključke na razini velikih filozofa, dok su odrasli nerijetko prikazani kao brzopleti, nezreli i konzervativni u tolikoj mjeri da im mladi otvaraju oči i katkad ih usmjeravaju k velikim spoznajama.
#7 ARHITEKTURA SETA
Wes Anderson veliku pozornost kod svake scene posvjećuje detaljima koji se nalaze pred kamerom, a jednom je prilikom izjavio i da bi uživao u ulozi arhitekta, da nije postao redatelj. Ne moramo ni napominjati koliku ulogu u gradnji seta igra sam lik, njegov kostim i spomenute palete boja.
#8 ODABIR FONTA SLOVA
Kroz većinu njegovih filmova, za najave i prijelaze scena ovaj redatelj je koristio font slova Futura. Kada ga je za "Moonrise Kingdom" odlučio zamijeniti fontom posebno kreiranim za film, obožavatelji su to dočekali s negodovanjem, stoga mu nije bilo druge nego se vratiti omiljenom sans-serif fontu. Ovaj font je uvelike korišten u starim talijanskim filmovima, koje Wes Anderson obožava.
***
Foto: Fox Searchlight Pictures
Tekst: BONJOUR.ba
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
