Ima li ljepšeg osjećaja od onog kada ne se ne možete zaustaviti u prepričavanju dojmova o predstavi koju ste upravo pogledali? Od osjećaja kada u toplim proljetnim noćima napuštate kazalište držeći se pod ruku s dečkom, prijateljicom, djedom ili mamom i ne skidate osmijeh s lica dok kroz dugu šetnju dijelite najdraže vam glumačke ekspresije s dasaka koje život znače?

Kada idete u kazalište pogledati novu predstavu, jedno je sigurno – u publici ćete ugledati djevojku s kosom formiranom u neobičnu, visoku pundžu, a koja upija svaki glumački pokret. Njeno ime je Maja Zećo, glumica koja je za MODAMO.info pogledala sve aktualne predstave i izdvojila one koje uistinu ovog proljeća ne smijete propustiti.

- Divlje meso -

Prema tekstu jednog od najznačajnijih makedonskih autora, Gorana Stefanovskog a u režiji Dine Mustafića. Premijera je tek upriličena pa sam i sama još pod dojmovima. Izdvojila bih ovu predstavu jer je hrabra, angažovana, bezvremenska, iskrena i strastvena. Pogađa ravno u srce. Ne dozvoljava vam apatiju i ravnodušnost. Predstava koja okuplja ogromnu glumačku ekipu na čelu sa gostujućim Zijahom Sokolovićem i vrlo talentiranim Adijem Hrustemovićem kojem je povjerena glavna uloga, a samim tim i zadatak da vodi cijelu igru. Hrabro.  

Predstava je na redovnom repertoaru Narodnog pozorišta u Sarajevu.

- Ajmo na fuka -

U režiji Dragana Komadine, nastala po tekstu Dragana Komadine sa udjelom iskustava Saše Oručevića i Roberta Pehara, glavnih aktera predstave kojih privatno veže prijateljstvo iako su se tokom rata 'gledali kroz nišan' obzirom da su bili pripadnici HVO-a( Komadina, Pehar) i Armije BiH (Oručević).

Predstava je poziv na MIR, poziv na buđenje iz sna podjela, besmisla mržnje na tako malom teritoriju kakav je Mostar, koji i ne može da bude Mostar ako nema suživota kakvog pamtimo. Napominju nas da smo ratovali, a ništa time dobili. Osim tuge. To je trenutno najposjećenija predstava u Mostaru, unaprijed rasprodana i u HNK Mostar i u Narodnom pozorištu Mostar.                            

Predstava je na repertoaru Narodnog pozorišta Mostar i HNK Mostar.

- Soboslikar -

Riječ je o komediji čiji tekst je napisao britanski glumac Donald Churchill, u režiji Emira Spahića.

Ponosni smo na ovu predstavu jer već četvrtu godinu puni kamernu scenu Narodnog pozoršta Mostar. Veliki je uspjeh za pozorište, naravno i za glumce kada predstava živi tako dugo, a svakim igranjem biva sve bogatija i kvalitetnija. Predstava govori o ljubavnom trokutu sa urnebesno smiješnim situacijama i sretnim epilogom. Igram u njoj zajedno sa kolegama Amelom Kreso, kao i sa Emirom Spahićem i ono što je bitno naglasiti jest to da nam se publika vraća po nekoliko puta da nas ponovo gleda. Stvorena za razbijanje svakodnevne monotonije i depresivnih intervala :).      

Predstava je na repertoaru Narodnog pozorišta Mostar.

- Ledeno srce -

Nastala prema bajci njemačkog pisca Wilhelma Hauffa. Režiju i adaptaciju radio je Todor Valov, bugarski redatelj. Smatram nužnost da spominjem i hvalim veliki, uspješni rad i trud naših vještih majstora marioneta, ali i nadasve talentovanih glumaca iz Pozorišta lutaka Mostar. Čarobne stvari radi ekipa iz PLM iako zaslužuju bitno veći medijski prostor. 'Ledeno srce' je posljednja predstava koju sam gledala. Jedna vrlo inteligentna, maštovita i romantična priča o onome ko smo mi i kakvi želimo postati. Lijepa bajka koja govori o emotivnim vrijednostima koje često bivaju podčinjene onim materijalnim.

Izvrsne lutke, svjetlo, scenografija i specijalni efekti. Nikog neće ostaviti ravnodušnim i isplati se sjesti u auto i odvesti djecu u Mostar da je pogledaju. Ocjena 5!

Na repertoaru Pozorišta lutaka Mostar.

- Chick Lit -

Prema tekstu hrvatskog autora Damira Šodana, u režiji Tanje Miletić Oručević.

Riječ je o prvoj predstavi u kojoj su angažirani glumci iz nekoliko mostarskih teatara pa je i zovemo svemostarskom predstavom.  To je jedinstvena prilika da vidite koliko dobrih glumaca Mostar ima. 'Chick Lit' ismijava novopečenu neobrazovanu, kvazi-intelektualnu i preko noći obogaćenu elitu koja preko leđa radnika i dalje širi svoj imperij, ali i strah od odmazde naroda.

Na repertoaru HNK Mostar. 

^{Naslovna fotografija: Almin Zrno, via Azra Magazin}

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo