Ako ste u potrazi za motivirajućim i inspirativnim sadržajima koji će vam dati emotivni boost, ali i dodatnu snagu, vaše poslijepodne trebate rezervirati za jedan od ovih odlično snimljenih dokumentaraca o ženama.

Osim što ćete otkriti njihove nevjerojatne životne priče, upoznati ćete se sa njihovom originalnosti, kreativnosti, talentom, humorom i nezamislivom snagom koja će i vas natjerati na razmišljanje.

Pored toga, ove dame bile su živuće legende koje su ostavile neizbrisiv trag u svom polju rada i kreirale utisak na brojne ljude oko sebe.
Zašto trebate pogledati dokumentarce o Nini Simone, Mayi Angelou i Agnes Varda otkrijte kroz kratke opise i trailere koje izdvajamo u nastavku.

“What Happened, Miss Simone?”

Ovaj dokumentarac donosi priču o soul jazz pjevačici Nini Simone i uključuje mnoštvo prethodno neobjavljenih arhivskih snimaka te niz intervjua sa njenom kćeri i prijateljima.
Film prati Simoneine rane godine stvaranja kada je postala takozvana High Priestess of Soul (eng. visoka svećenica soula), ali se u filmu također dotiču i i trenutaka kada je počela aktivno sudjelovati u pokretu za građanska prava 1960-ih, iako je to moglo značajno utjecati na njezin osobni i poslovni život. 

https://www.youtube.com/watch?v=DeevW_zYojY

“Maya Angelou: And Still I Rise”

Film o Mayi Angelou nastoji obuhvatiti čitav nevjerojatan život ove književnice i aktivistice. Upotpunjen je intervjuima sa Oprah Winfrey, Hillary Clinton i Billom Clintonom i drugim poznatim ličnostima, ali i mnoštvom arhivskih snimaka kojima je cilj uskladiti iskru i originalnost žene kojoj je film posvećen. Upravo će vas gledanje ovog filma i promatranje njene stalne borbe za to da pronađe svoj glas nadahnuti da naučite što više o njoj, ali i o sebi.

https://www.youtube.com/watch?v=Ihsqa4mVjEw

“The Beaches of Agnes”

Agnes Varda je redateljica, umjetnica i fotografkinja kojoj je doprinos kinematografiji i feminizmu bio središnji fokus tijekom cijele njene karijere.
Osvojila je Oscara za životno djelo i njezin je rad bio iznimno važan za razvoj utjecajnog francuskog filmskog Novog Vala 1950-ih i 1960-ih.
Upravo ovaj film u kojem se Agnes vraća onim mjestima i onim ljudima koji su oblikovali njezin život, donosi djelić njene kreativnosti i šaljivog pogleda na život koji postaje posebna uspomena na ovu damu koja nas je nažalost napustila prije godinu dana.

https://www.youtube.com/watch?v=hUUq1HPE6IE

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo