Jesen je ove godine uistinu bila darežljiva sa sunčanim danima. Uživali smo (i još uvijek uživamo) u njenim čarobnim bojama koje nas mame vanka nakon napornog radnog dana. Ali, jesen nije jesen bez njene kiše. Nakon obilja sunca, stiže nam i ona. U punom sjaju.

Ako pitate nas, odličan izgovor za zavući se pod dekicu kraj kamina sa upaljenom vatrom, šalicom čaja i odličnim štivom u ruci. Odabrali smo 3 knjige koje će vas motivirati, zamisliti, inspirirati, nasmijati, zapitati. A ona kiša koja se neumoljivo slijeva niz prozore će biti samo vaša glazbena podloga čitanju.

1. Potpis na svim stvarima – Elizabeth Gilbert

„Voljela bih provesti preostale dane svog života na mjestu tako tihom – i radeći tako sporo – da mogu čuti sebe kako živim.“

Ako ste čitali „Jedi, moli, voli“ ova autorica vas je već imala priliku oduševiti. Potpis na svim stvarima će vas vratiti u povijest 18. i 19. stoljeća prateći priču darovite botaničarke Alme i  voditi na putovanje od Londona do Perua, Philadelphie, Tahitija, Amsterdama. Znanstvenica koja želi dati potpis svakoj stvari, biljci, znati kako je došlo do njenog nastanka, zaljubljuje se u čovjeka sasvim suprotnog sebi – umjetnika utopista koji oslikava orhideje.

2. How to be be a Parisian whenever you are – Anne Berest, Audrey Diwan, Caroline De Maigret, Sophie Mas

„Život ti nekada ne podari ono što želiš, ne zato što to ne zaslužuješ, nego zato što zaslužuješ više.“

4 uspješne žene, dugogodišnje prijateljice odlučile su napisati knjigu kojom će vas doslovno „obuti u svoje cipele“ , tj. cipele Parižanki i pokazati kako to zapravo one žive. Na neobično iskren način reći će da su ponekad nepredvidive i pomalo egocentrične, no ispod svega toga osjećajne, romantične i nježne. Dijeleći s vama kućne recepte, savjete o vezama, mjesta za izlaske... razbit će vaše predrasude o Parižankama današnjice.

3. J..e li vas ego? Ingrid Divković

„Sanjaj veliko. Riskiraj malo, ali zauvijek.“

27-godišnja Riječanka napisala je knjigu provokativnog naslova na koji ne možete ostati ravnodušni i ne zapitati se. Na koricama stoji „Priča o onome o kome se ne priča“. Misli koje se niste usudili izgovoriti sami sebi na glas u ovoj knjizi ćete pronaći prenesene na papir. Životne istine, borbe sa samim sobom, vlastitim spoznajama, krivim izborima. I na kraju - davanju zasluženog pijedestala onoj najvažnijoj na svijetu – Ljubavi.

_{Foto: wordpress.com, amp.hr, blogspot.com}

Danas je Svjetski dan poezije. Poezije kao jednog od najsofisticiranijih književnih izraza koji je uvijek bio u službi artikulacije svijesti, sjećanja i identiteta.

Danas je slavimo na drugačiji način: kroz vizuru bh. pjesnikinja današnjice. Kroz historiju, žene su se služile poezijom kao načinom otpora, samospoznaje, ali i proklamacije svojih unutrašnjih svjetova, često marginaliziranih u dominirajućim književnim narativima. Žensko pisanje, koje se provlači kroz sve smjerove književnosti, često je nosilo sa sobom specifične karakteristike. Iako pjesnikinje nisu bile uvijek središnje pozicionirane u književnom kanonu, njihova poezija ostaje ne samo estetski duboka, nego i značajna u smislu postrojavanja unutrašnjeg iskustva do transgresije rodnih normi.

U tom kontekstu, danas želimo izdvojiti tri pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine čiju poeziju morate doživjeti: Ferida Duraković, Adisa Bašić i Selma Asotić.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by LIVIA ROSE (@liv.therose)

Zašto Ferida Duraković? 

Ferida Duraković je pjesnikinja koja koristi dubinu lirskog izraza majstorski balansirajući između lične introspekcije i univerzalnih pitanja. Njezina poezija, duboko ukorijenjena u tradiciji bh. književnosti, ne izostavlja ni elemente apstraktne filozofije, proklamirajući visoke ideale samospoznaje. Duraković piše o ženi kao posmatraču, ali i kao subjektnom tvorcu svojih realnosti, istražujući granice između subjekta i objekta, između prošlih, sadašnjih i budućih identiteta.

Ona se poistovjećuje sa ženom kao osobom koja se bori s normama patrijarhalnog društva što čini njenu poeziju i aktivističkom, dok istovremeno nosi estetski pečat lirskih izraza.

Ferida Duraković - "Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže"

Ruža je vrisnula, u snu, umirući,
i iz tog vriska rodio se julski dan.

Zatreperilo je srce usamljenog malog pauka
u uglu gluhe sobe.

Tepisi i glomazne prašnjave stvari
napustili su kuću

noseći u sebi život, zagušljiv i dug,
i ljubav,
zagušljiva i duga,
ispadala je iz starih pisama i knjiga
na vrelu cestu.

Ostala je prazna kuća,
prazna i bijela,
kao da nikad u njoj
nije bilo nikoga.

Samo je ruža vrisnula, u snu, umirući,
i iz tog vriska rodio se julski dan.

(Iz zbirke "Poezija ljeta")





Zašto Adisa Bašić? 

Adisa Bašić je pjesnikinja čiji minimalizam ne znači pojednostavljenje, nego, naprotiv, duboko sažimanje emocionalnih i političkih slojeva. U njenim pjesmama svaka riječ postaje dvostruka, trostruka... Riječ nije samo zvučna, nije tu da bi ispunila prostor, ona je teška, nabijena značenjem i često donosi bol, ali također i oslobođenje. Ona govori o intimnim i osobnim traumama, ali također i o političkim i kulturnim traumama društva. Ne plaši se svakodnevnih pa čak i neugodnih tema, koje često ostaju izvan svijesti književnosti.
 

Adisa Bašić - "Šta smo iz njihovih pjesama naučili o velikim pjesnikinjama i pjesnicima"

oni:
zaneseni nad smislom travke
masline i vasione izvode jezičke bravure
vole čistotu i uzvišenost
hrabro zagledani u duboke vrtloge
svog tajnovitog pupka
u njemu vide prapočelo
zanimaju ih samo
najdelikatnije teme –
njihova ljubav i njihova smrt
pretvorene u opšte principe
jedan o drugom kažu
velika poema velika poezija veliki pjesnik
ne laćaju se pera
ako se njime
ne penje direktno u vječnost

one:
pak iznad svega
vole upitnike
smiju se drugima i sebi
govore o toplom mlazu mokraće pod tušem
o lutkama ispečenim u požaru
o ležanju na ginekološkom stolu
smisao ne traže nego nalaze –
zapinju o njega čim gdje kroče
idući za kakvim običnim poslom –
uhvatiti pobjeglu kokoš
zaraditi za kiselo vino i hljeb;
vječito savladavaju istu vještinu –
kako da ne umru od sopstvene ruke
(te nježne ruke kojom pišu
i kojom u vrelom ljetnom danu
odsutno rastjeruju muhe)

(iz zbirke “Košćela”)





Zašto Selma Asotić? 

Selma Asotić je jedna od najznačajnijih pjesnikinja savremene bh. književnosti. Njena poezija je duboko emocionalna, intelektualno zahtjevna i često se oslanja na kompleksne intertekstualne odnose što joj daje višestruki sloj značenja. Njene pjesme nisu samo lična meditacija, već se iz njih čita jasno poznavanje književne kritike, tradicija i historije. To je poezija koja u sebi nosi elemente tragike, ironije pa i humora, ali nikada nije površna ili trivijalna.
 

Selma Asotić - "Nana" 

Sanjam je kako ulazi

u vlastitu kuću kroz razbijen prozor

na leđima joj šumski požar

spušta ga nasred sobe

pored miraza stisnute vilice 

i predskazanja

četiri puta je žičani ofinger 

njenu utrobu izrešetao

otkucajima, četiri puta je saznala

sve što u životu treba da zna

nasred sobe gori

šumski požar, od čela joj

pravi plamenorez.

Sanjam je

kako ulazi u vlastitu kuću

koz razbijen prozor, na leđima joj 

vjerlomostvo

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama

ona u lonac iscijedi sol 

vlastitih bjeonjača, čuje

učena muška usta 

kako preživaju priče 

o Iblisu u ženi

priperci duž njene kičme

kriju sjemena vreline, duboko u njoj 

jedno znanje zahvata dim.

Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću

kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto 

božje ime

sanjam je

kako me gleda, 

gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.

Gleda me. Zovem je hak.

Zovem je nur.
 

Svaka od njih na svoj način preispituje norme, ruši granice i postavlja nova pitanja. Kroz njihove stihove, postajete svjesni snage ženskog pisma.

Ove pjesnikinje su čuvari narativa o identitetima, pričama koje su prečesto zanemarene. Njihova poezija nastavlja biti glas koji prkosi tišini i nudi osnažujući izraz postojanja.

* * *
Naslovna fotografija: @claramuniz