TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 15.7.2016.
I sami ste se sigurno našli u situaciji da vam se neki citat iz knjige urezao u vaše sjećanje. Ljubavni, inspirativni, prijateljski, tužan, smiješan, kakav god, citat nas često natjera da se premišljamo oko naših reakcija, razmišljanja i ponajviše oko viđenja nekih situacija i odnosa. Upravo zbog toga smo za vas izdvojili 26 upečatljivih citata koji su nas ponukali da brojne nove naslove dodamo
I sami ste se sigurno našli u situaciji da vam se neki citat iz knjige urezao u vaše sjećanje. Ljubavni, inspirativni, prijateljski, tužan, smiješan, kakav god, citat nas često natjera da se premišljamo oko naših reakcija, razmišljanja i ponajviše oko viđenja nekih situacija i odnosa. Upravo zbog toga smo za vas izdvojili 26 upečatljivih citata koji su nas ponukali da brojne nove naslove dodamo na našu policu s knjigama.
„Možda je nekim ljudima suđeno da budu u istoj priči.“ – I'll Give You the Sun, Jandy Nelson
„Ne možeš zaboraviti lice osobe koja je bila tvoja zadnja nada.“ – Hunger Games, Suzanne Collins
„S njim, život je rutina, bez njega, život je nepodnošljiv.“– To kill a Mockinbird, Harper Lee
„Bez obzira koliko je mala, osoba je osoba.“ – Horton Hears a Who!, Dr.Seuss
„Nema koristi vraćati se u prošlost zato što sam bila drugačija osoba tada.“ – Alice's Adventures in Wonderland, Lewis Carroll
„Svo čitanje dalo joj je pogled na život koji oni nisu nikada vidjeli.“ – Matilda, Roald Dahl
„Biranje je ono što je bitno, zar ne?“ – The Giver, Lois Lowry
„Ne treba mi nikakva nagrada osim te da znam da sam učinio pravu stvar.“ – Adventures of Huckleberry Finn, Mark Twain
„Želio sam dotaknuti ivice svog života – isti instikt, mislim, koji inspirira mlade smrtnike da okreću traktore i prijavljuju se za strane ratove.“ –Vampires in the Lemon Grove, Karen Russell
„Ne smijemo se nastaniti u svojim snovima i zaboraviti živjeti.“ – Harry Potter and the Sorcerer's Stone, J.K.Rowling
„Jednostavne ideje su uvijek najbolje ideje.“ – Me and Earl and the Dying Girl, Jesse Andrews
„On je bio kao pjesma koju sam čula jednom u dijelovima, ali koju sam pjevala u mislima sve otada.“ – Memoirs of a Geisha, Arthur Golden
„To je divna stvar vezana za ljude – stvari se mijenjaju.“ – Twilight, Stephenie Meyer
„Čovječe, kad izgubiš svoj osmijeh, gubiš svoj smisao.“ – One Flew Over the Cuckoo's Nest, Ken Kesey
„Moje misli su zvijezde koje ne mogu skupiti u zviježđa.“ – The Fault in Our Stars, John Green
„U prirodi je svijeta da se vrti bez obzira koja vrsta loma srca se događa.“ – The Secret Life of Bees, Sue Monk Kidd
„Iskustvo je samo ime koje su ljudi nadijenuli svojim pogreškama.“ – The Picture of Dorian Gray, Oscar Wilde
„Miri, srećo – život je težak“ Henry kaže: „ali je vrijedan borbe.“ – I'm the Unlikely Event, Judy Blume
„Pratit ću te do kraja svijeta.“ – A Thousand Splendid Suns, Khaled Hosseini
„I u tom trenutku, kunem se, bili smo beskrajni.“ – The Perks of Being a Wallflower,Stephen Chbosky
„Ponekad je žar bolji od logorske vatre.“ – The Green Mile, Stephen King
„Njegov osmijeh je bio toliko velik da se trebao slomiti u dijelove kako bi prošao kroz ulaz.“ – Maniac Magee, Jerry Spinelli
„Ne govori ništa, nego jednostavno zuri prema gore u tamno nebo i gleda, s tužnim očima, usporeni ples beskrajnih zvijezda.“ – Stardust, Neil Gaiman
„Mjesečina isuši sve osim najsjajnijih zvijezda.“ – The Lord of the Rings, J.R.R. Tolkien
„Volio bih da mogu zamrznuti ovaj trenutak, upravo ovdje, upravo sada i živjeti u njemu zauvijek.“ – Catching Fire, Suzanne Collins
„I tako sam krenuo prema svojoj sobi, srušio se na donji ležaj razmišljaljući kako bih, da su ljudi kiša, ja bih bio rominjanje, a ona uragan.“ – Looking For Alaska, John Green
Za MODAMO.info piše: Marija Perić
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
