TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 9.11.2015.
Mali princ najpoznatija je novela francuskog pilota Antoinea de Sainta-Exuperyja. Knjiga je napisana davne 1943.godine, a prevedena je na preko 230 svjetskih jezika i prodana u više od 80 milijuna primjeraka. Status najprodavanije knjige stekla je upravo zbog činjenice da u sebi krije priču koja neovisno o godinama u kojima je čitate nosi novu poruku. Svako novo čitanje otkriva vam novu istinu o
Mali princ najpoznatija je novela francuskog pilota Antoinea de Sainta-Exuperyja. Knjiga je napisana davne 1943.godine, a prevedena je na preko 230 svjetskih jezika i prodana u više od 80 milijuna primjeraka. Status najprodavanije knjige stekla je upravo zbog činjenice da u sebi krije priču koja neovisno o godinama u kojima je čitate nosi novu poruku. Svako novo čitanje otkriva vam novu istinu o životu. Knjiga je ilustrirana i vlastitim piščevim crtežima, koje je koristio kako bi opisao likove.
S jasnom porukom da je ljudski odnos ono najvrjednije te da se jedino srcem može spoznati esencija života, knjiga je to koju zajedno mogu čitati sve generacije. Budući da je slavna priča doživjela i svoju animiranu verziju, odlučili smo se podsjetiti nekih od najpoznatijih citata iz Malog princa.
„Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
„Tajanstvena je zemlja suza."
„Moram podnijeti dvije, tri gusjenice ako želim upoznati leptira."
„Djeca moraju mnogo toga praštati odraslima."
„Uobraženi ljudi uvijek čuju samo pohvale."
„Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati."
„Ako dozvoliš da te pripitome, može se dogoditi i da zaplačeš."
„Samo djeca znaju što traže."
„Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar..."
„Da, rekoh malom princu, bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu nevidljivo je!"
„To je kao sa cvijetom. Ako voliš jedan cvijet koji se nalazi na nekoj planeti, prijatno je noću gledati u nebo. Na svim zvijezdama cvjeta cvijeće."
„ Kad budeš gledao nebo, noću, pošto ću stanovati na jednoj od njih, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje znaju da se smiju!
On se i dalje smijao. A kada se utješiš (čovjek se uvijek utješi) bit će ti milo što si se sa mnom upoznao. Ostat ćeš mi uvijek prijatelj. Poželjet ćeš da se smiješ sa mnom. Otvorit ćeš ponekad prozor, onako iz zadovoljstva ... I tvoji prijatelji bit će iznenađeni kad te vide da se smiješ gledajući u nebo. A ti ćeš im tada reći: 'Da, zvijezde me uvijek nasmijavaju!' A oni će pomisliti da si lud. Bome sam ti podvalio... On se i dalje smijao... To će biti kao da sam ti dao, umjesto zvijezda, šaku praporaca koji umiju da se smiju...“
„..oči su slijepe. Treba tražiti srcem."
„Čovjeku nikad nije po volji, ma gdje bio."
„Govor je izvor svih nesporazuma."
„Mnogo je teže suditi sebi samome nego drugima. Ako uspiješ sebi dobro suditi, znači da si pravi mudrac."
„Čovjek je usamljen i među ljudima."
TEKST: Ada Ćeremida
Nakon razgovora koji smo sa Šejlom Kamerić vodili uoči predstavljanja njenog rada u Beču , sada imamo priliku vidjeti kako je ta ideja zaista zaživjela u prostoru.
Na trgu MuseumsQuartiera, u subotu 25. aprila, instalacija AWAKE pretvorila je poznati gradski ambijent u nešto intimnije.
Ono o čemu smo tada govorili kao o “privremenom spomeniku” i prostoru kolektivne refleksije, sada se manifestovalo kroz svjetlo, pokret i prisustvo publike. Stotine svijeća i signalnih svjetala nisu bile samo scenografija postale su način komunikacije.
Foto: Vedran Husremović
Foto: Monika Andrić
Jednovečernja instalacija AWAKE transformisala je trg MuseumsQuartiera u prostor nalik bdjenju, mjesto koje balansira između tišine i napetosti.
Kroz stotine crvenih lampiona i rotirajućih signalnih svjetala, Šejla Kamerić je kreirala ambijent koji istovremeno priziva intimno sjećanje i javnu uzbunu.
Kombinacijom ova dva elementa, poznata značenja počinju se mijenjati: svijeća kao simbol ličnog i emotivnog susreće se sa svjetlom koje upozorava i prekida.
U tenziji između nježnog i alarmantnog nastaje prostor u kojem publika ne ostaje pasivna, nego postaje dio rada.
Foto: Vedran Husremović
AWAKE je funkcionisao kao otvoreni prostor kretanja i prisustva posjetitelji su se slobodno kretali među svjetlima, paleći svijeće i spontano gradeći vlastiti odnos prema radu. U nepravilnim intervalima, rotirajuća svjetla prekidala su mir, uvodeći ritam koji balansira između kontemplacije i nelagode.
Foto: Monika Andrić
Ono što je počelo kao gotovo ceremonijalni čin, brzo se pretvaralo u nešto neizvjesnije. Intimni trenutci postajali su javni, a individualna refleksija prelazila je u kolektivno iskustvo.
Ta “krhka koreografija” između prisutnosti i prekida otvara prostor za pitanja o sjećanju, emociji i odgovornosti u savremenom kontekstu.
„Živimo u vremenu ubrzanja, u kojem se izvori tjeskobe rapidno umnažaju, od ljudski uzrokovanih katastrofa do iscrpljujućih neizvjesnosti i pesimističnih projekcija budućnosti.
Čak i oni koji nisu svakodnevno izravno suočeni s ratom i razaranjem osjećaju teret bespomoćnosti i preopterećenosti. Upravo sada potrebna su djelovanja koja potiču zajedničku empatiju i solidarnost u suočavanju s kolektivnom ranjivošću.
Šejla Kamerić otvara takav prostor, privremeno mjesto susreta i tihe refleksije. U iskustvu rada AWAKE namjerno ne postoji jedna istina, povod ili narativ; umjesto toga otvara se prostor u kojem možemo zajedno zastati, biti prisutni u zajedničkoj ranjivosti, bez potrebe da se išta izgovori.
AWAKE stvara prostor empatije, uzajamnog poštovanja i, prije svega, budnosti.“ izjavila je Astrid Peterle, glavna kustosica MuseumsQuartiera u Beču.
Kako i sama umjetnica ističe, AWAKE funkcioniše kao “živi spomenik” ne fiksiran, ne konačan, već otvoren i promjenjiv.
U vremenu koje karakterišu ubrzanje, nesigurnost i kolektivna anksioznost, ovaj rad postavlja jednostavno, ali važno pitanje: šta znači biti budan danas?
Autorica Iskra Geshoska istaknula je kako: „AWAKE titra između odsutnosti i prisutnosti, a svaka od njih djeluje kao tihi otpor brisanju. Kamerić transformira tugu u oblik budnosti. Rad uspostavlja most između privatnog i kolektivnog krhku arhitekturu sastavljenu od svjetla, sjene i sjećanja. Ovdje žalovanje postaje zajednički čin. Biti budan, u vokabularu Kamerić, znači odbiti otupljenost.“
Kroz ovaj rad, budnost nije samo stanje svijesti, nego i čin odgovornosti. Prostor koji Kamerić stvara ne nudi jedinstven narativ niti odgovor, već poziva na zajedničko prisustvo, empatiju i solidarnost.
U toj odsutnosti jasnog zaključka leži snaga jer nas vraća na ono osnovno: da zastanemo, osjetimo i prepoznamo jedni druge u prostoru koji dijelimo.
Foto: Vedran Husremović
Projekt su inicirali MuseumsQuartier u Beču i Nomad, Hrvatski ured za suvremenu umjetnost u Zagrebu, uz podršku UNIQA SEE FUTURE Foundation i Dr. Éva Kahán Foundation.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
