TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 8.2.2024.
Prije nego što se zajedno zaputimo u ovu umjetničku avanturu, obećajte nam da ćete sada zastati i za potpuni doživljaj pustiti playlistu koja vas podsjeća na 1984. i zimu u Sarajevu.
Ovog mjeseca Sarajevo će u velikoj mjeri oživjeti duh Zimskih olimpijskih igara i obilježiti 40 godina od njihovog održavanja. Vučko je i danas jedan od simbola Sarajeva i lik kojem se većina obraduje na suvenirima, plakatima i 40 godina čuvanim sitnicama.
Foto: Olimpijski komitet BiH
Život mu je dao slovenski slikar Jože Trobec, a prilikom predstavljanja u medijima oglašavao se povikom "Sarajevoooooooo" za koji je svoj glas posudio Zdravko Čolić.
Iako je on prvi simbol ZOI ’84, odlučili smo malo dublje istražiti umjetnički aspekt ovog velikog događaja. Naime, plakate za Olimpijske igre radili su slavni umjetnici Andy Warhol, Milton Glaser, David Hockney...
Foto: MoMA
Andy Warhol, Sarajevo 1984 Winter Olympics 1983
Plakati su izloženi u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku koji posjeduje impresivnu zbirku modernističke i savremene umjetnosti, uključujući djela Vincenta van Gogha, Pabla Picassa, Claudea Moneta, Andyja Warhola, Jacksona Pollocka i Fride Kahlo.
Upravo tu, prilikom analiziranja umjetničkih djela, svi imaju priliku doživjeti i olimpijski duh Sarajeva. Zavirili smo u virtuelnu galeriju Muzeja moderne umjetnosti i u nastavku vam donosimo prikaz izloženih djela.
Zimske olimpijske igre
Foto: MoMA
Cy Twombly, Sarajevo 1984 Winter Olympics 1983
Foto: MoMA
Michelangelo Pistoletto, Sarajevo 1984 Winter Olympics 1983
Foto: MoMA
Piero Dorazio, Sarajevo 1984 Winter Olympics 1983
Foto: MoMA
Francesco Clemente, Sarajevo 1984 Winter Olympics 1983
Foto: MoMA
Milton Glaser, Sarajevo 1984 Winter Olympics 1983
Foto: MoMA
Henry Moore, Sarajevo 1984 Winter Olympics 1983
Na inicijativu Olimpijskog muzeja Sarajevo, u komunikaciji s Andy Warhol Fondacijom iz New Yorka „Speed skater“ će ovog mjeseca zaživjeti na limitiranim odjevnim komadima koje možete kupiti u Olimpijskom muzeju Sarajevo.
Andy Warhol kao kralj pop – kulture, ali i drugi umjetnici, doprinijeli su stvaranju vizuelnog identiteta Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. svojim jedinstvenim stilovima te nije ništa ne obično što ova djela i danas izazivaju emocije i divljenje.
* * *
Osim toga što smo sigurni da ste već pronašli svoje favorite za novi wallpaper na telefonu vjerujemo i da ćete do kraja dana pjevušiti "Sarajevoooo, Sarajevo.." Mi hoćemo.
* * *
Naslovna fotografija: Katarina Witt, Olimpijski komitet BiH
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
