TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 27.12.2022.
Plava kuhinja, ružičasta kupaonica i trpezarija sa otvorenim pogledom u dvorište čine da poželimo živjeti u Zerininom obiteljskom domu.
Zerina Suyabatmaz stanuje u Istanbulu i već je ranije s nama podijelila mjesta u ovom gradu koje lokalci rado posjećuju. No, nedavno smo opazili kutak obiteljske kuće tijekom objave na Zerininom Instagramu i odmah smo znali da želimo zaviriti u njezin dom u sklopu rubrike Interijeri.
Zerina Suyabatmaz
U ovoj vikendici Zerina i njena obitelj organiziraju druženja i provode vikende, a oduševit će vas zahvaljujući otvorenosti prostora, visokim stropovima, bojama i kombinacijom stilova. Zerina je s nama podijelila što je bilo najizazovnije za urediti, što trebamo znati prije uređenja, ali i koji je njezin najdraži kutak u interijeru. Više u nastavku.
Što biste rekli da je najvažnije imati na umu prije uređenja doma?
Koliko god nam naizgled pomagale mogućnosti koje danas imamo na internetu mislim da je najvažnije imati osobu od povjerenja koja će vaše ideje usmjeriti na pravi način. Naša olakšica je bila u tome što je moj suprug arhitekta i inžinjer građevinarstva te u procesu gradnje doma od nule, posebno kada su izolacije i sve one nevidljive, a ključne stvari u pitanju, imali smo insajdera koji je uvijek znao gdje, kako i šta radi.
Nekada ideje ili fotografije koje vidimo na Pinterestu želimo preslikati u svoj dom ali vrlo često prostor kojim raspolažemo i struktura istog ne podržava sve ono što smo zamislili.
Također moramo imati na umu da je funkcionalnost najvažnija, te prilikom svakog koraka trebamo se zapitati kako će određeni prostor izgledati kada se zaista počne živjeti u njemu.
Gdje ste pronalazili inspiraciju za uređenje?
Vila se nalazi u kompleksu nekretnina nadomak Istanbula koji je inspirisan prelijepim pejzažima Toskane, te smo mi željeli pratiti taj koncept koristeći country rustikalni stil, neutralne tonove poput terakote uz kobaltno plavu, smaragdno zeleni mozaik prilikom izgradnje bazena, kamin minimalističkog dizajna da sve ekscentrične detalje spoji u jednu cjelinu.
Kako je trajao proces uređenja i što je bilo najizazovnije za urediti u tom procesu?
Proces uređenja još uvijek traje, i mislim da će se svi čitatelji koji žive ili uređuju kuću složiti sa mnom kada kažem da kuća nikada nije potpuno gotova, uvijek se nešto može još dodati. Konkretno imamo planove za baštu i salon, nedostaje još mnogo detalja, ali radimo sve polako i zaista želimo da svaki ćošak nakon uređenja bude idealan.
Definitivno dnevni boravak, kada smo gledali projekat nekretnine, koncept kompleksa je takav da saloni imaju visoke plafone, kada kažem visoke, mislim na najmanje 5 metara visoke. To je bilo pravilo kompleksa prilikom kupovine zemljišta i isprva nam se ideja jako dopala, međutim u praksi je zaista bilo i još uvijek je teško pronaći i namještaj i detalje koji će biti dovoljno visoki da isprate visinu plafona te smo optičkim varkama radili na tome da plafon približimo koristeći dekorativne grede, velike lustere, panele u obliku kvadrata kako bi preusmjerili pažnju sa pravougaonik oblika salona, parket u tamnoj boji i mnoge slične detalje. Često se šalimo da ne možemo pronaći ni dovoljno visok televizor ni tepih.
Čak i slike smo probali kupiti nekoliko puta međutim kada se postave preko panela jednostavno se izgube na zidu ma koliko velike bile. Sve te situacije su dovele do toga da nažalost još uvijek nismo uspjeli završiti uređenje salona.
Najdraži kutak u domu?
Kuhinja i trpezarija definitivno, iako je cijela kuća rađena planski, funkcionalno, i zaista volimo svaki kutak, najviše vremena provodimo u te dvije prostorije i zaista svakog dana smo sve zadovoljniji, od izbora boja do nekih nevidljivih "sitnica" poput mehanizma i sl. sve je pun pogodak.
Ostatak interijera pogledajte u nastavku.
***
Foto: @zerinasuyabatmaz
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
