TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 2.7.2019.
Naida i Ismet Lisica su odrasli uz zvuk savijanja bakra i mesinga. Gledali su kako od ovih metala njihov otac kreira prekrasne dodatke koji će oplemeniti i učiniti posebnim baš svaki interijer. Danas oni, ne samo da kroz svoj rad prepričavaju obiteljsku tradiciju koja je započela još 1960. godine, nego ju i nastavljaju kroz showroom LisicaLisica u Sarajevu u kojem turisti iz cijelog svijeta, ali i svi bh. zaljubljenici u ručno izrađene predmete, mogu dio njihovog dizajna ponijeti sa sobom.
U razgovoru s Ismetom, saznali smo što ćemo sve pronaći u njihovom nedavno otvorenom showroomu, ali i koji su LiscaLisca proizvodi itekako vrijedni i vaše pažnje.
Naida i Ismet Lisica
Foto by Edvin Kalić
Kako je započela LisicaLisica priča? Kako ste se zaljubili u bakar i mesing i učinili ga djelom vaše svakodnevice?
Naida i ja smo odrasli u očevoj radionici, koja je bila i ostala inspirisana bogatstvom oblika i materijala. Slušali smo zvukove savijanja bakra i mesinga, gledali smo kako metalne kovine poprimaju oblik ručnim savijanjem pomoću alata i kalupa. Nakon završene srednje umjetničke škole, upisali smo i Produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. A za vrijeme studija odlazili smo u radionicu, češće nego prije i eksperimentisali s metalima, oblicima i patinama.
Cone lampa
Što vas je potaknulo na otvaranje showrooma u srcu Baščaršije?
Razmišljali smo na koji način možemo ponuditi koncept dizajna koji se oslanja na mogućnosti koje pruža zanatska tehnika savijanja kovina kojom se bavi naš otac još od 1960. godine, a istovremeno odgovoriti na svakodnevne potrebe i nas i ostalih ljudi.
Zanatsko savijanje kovina pomoću kalupa skoro je zaboravljeni način oblikovanja proizvoda i interakcije majstora sa metalom. Osjećajući strukturu, tvrdoću i žilavost metala te osluškujući zvukove prilikom njegovog savijanja, naš otac ručno oblikuje metal na kalupu postižući tako željeni oblik koji smo željeli pokazati svima, a evo sada smo u tome i uspjeli.
Kako teče sam proces izrade artikala koje ćemo pronaći u vašem showroomu?
Tehnika izrade odvija se sljedećim redoslijedom: bakrene šajbe dobiju se rezanjem bakrene ploče. Šajbe, tj. diskovi, su različitih promjera, zavisno od veličine samog proizvoda. Bakrene šajbe se potom odgrijavaju otvorenim plamenom dok bakar ne promjeni boju u crnu, a potom tamno-crvenu. Nakon što se šajbe ohlade, počinje proces savijanja na kalupima smještenih na druk mašini. Šajba se s jedne strane nasloni na kalup, dok se s druge strane pričvrsti sa forzecom i stegne. Naš otac, svezan pojasom za mašinu je spreman započeti proces savijanja. Prilikom savijanja, metalna šajba se podmazuje mašću, kako bi alati nesmetano klizili po materijalu. Tokom ovog procesa, proizvod je često potrebno više puta ogrijati, kako bi metal postao mekši za dalje oblikovanje do finalnog izgleda. Postepeno, bakar poprima oblik kalupa na kojem se savija, a dalje ga je moguće ogrijati otvorenim plamenom kako bi se s uklonile masnoće.
Tanjuri
Prije samog poliranja bakra, postoji par procesa kroz koje proizvod treba proći kako bi imao izvorni sjaj, a to je: sumporna kiselina, zatim gelpren i cinkalij.
Finalni oblici proizvoda, glatke forme se potom poliraju različitim pastama. Proizvodi se dalje mogu tretirati hemijskim patinama, a u suradnji sa lokalnim zanatlijama na Baščaršiji, i starim zanatskim tehnikama kalajisanja, iskucavanja i zanatskom tehnikom ukrašavanja koja se zove savat.
Koji je vama najdraži komad koji ste napravili, a koji je ukrao simpatije bh.dama i muškaraca?
Izdvojili bi dva proizvoda, O lampu, koja je naišla na oduševljenje ne samo bh. kupaca, nego i kod kupaca iz Japana te vazu za cvijeće, na koju je nanesen ručno topljeni kalaj, pa svaku vazu čini unikatnom i drugačijom. Pored ova dva proizvoda, istakli bi smo i istopljenu lampu, inspirisanu jednim od prvih načina osvjetljenja – svijeće. Bakar se, poput voska, u dodiru sa toplotom topi, stvarajući interesantne konture i igru svjetla u prostoru.
Vaza za cvijeće
Istopljena lampa
Koji će svi artikli biti dostupni u showroomu kroz ljetni period?
U našem showroomu dostupne su kolekcije lampi, zatim proizvodi poput vazi, tacni, zdjela, prstenja za salvete, saksija, svijećnjaka, polica i kutija za čuvanje hrane ili ukrasnih stvari. Showroom je otvoren od ponedjeljka do subote, od 10 do 18 sati, na adresi Gazi Husrev-begova 46E (dvorište Gazi Husrev-begove biblioteke) u srcu Baščaršije.
***
Fotografije LisicaLisica showrooma by Dženat Dreković
Fotografije LisicaLisica proizvoda by Naida i Ismet Lisica
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
