Rikardo Druškić, mladi je ilustrator i slikar, čiji su radovi predstavljeni u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), ali i u New Yorku. Njegove slike bile su dio i raznih izložbi diljem Bosne i Hercegovine, tijekom kojih su dobivale samo pozitivne kritike i riječi oduševljenja posjetitelja. A tek mu je 25.

Na naš upit o njegovim planovima za budućnost, Rikardo nam je otkrio da želi svoje ime, prezime svoje porodice i državu, kroz svoju umjetnost, učiniti cijenjenim i priznatim na svjetskom nivou. Vjerujemo da je svojim ilustracijama i slikama na dobrom putu ka ostvarenju cilja. Naravno, nismo mogli odoljeti da mu ne postavimo i par pitanja o inspiraciji, saznati rad kojih umjetnika on osobno cijeni, ali i gdje bi još volio vidjeti svoje radove.

Koje su tvoje prve uspomene vezane uz crtanje?

Moje prve uspomene za crtanje vezane su za časove srednje škole. 

Što te inspirira na svakodnevnoj razini? A što radiš kad inspiracija jednostavno ne dolazi?

Ono što mene inspiriše je moj život. A moj život su ljudi koje volim. Oni me prihvataju, čine boljim čovjekom i umjetnikom. Inspiracije gotovo uvijek imam. Nekad više nekad manje, ali tu je. One rijetke trenutke kad osjetim da je nema nikako, jednostavno ostavim papir i olovku i latim se pametnijeg posla.

Na čemu se najviše bazira tvoj likovni opus? Koja tehnika ti je najizazovnija? 

Bazira se na kombinaciji dvaju tehnika, tradicionalne i moderne (digitalne) umjetnosti. Najizazovnija tehnika mi je crtati akrilom ili uljem po platnu i to je jedan od planova za budućnost. Usavršit platno.

Koliko je vremena potrebno za izradu jednog tvog rada? Posvećuješ li svoje slike ikada nekome? 

Sve zavisi. Od veličine rada, od ideje i od inspiracije. Neke radove završim za sat vremena a neke radove radim danima. Ovi drugi su mi draži.

S kojim slikarom ili umjetnikom, iz prošlosti ili sadašnjosti bi se volio naći na poslijepodnevnom druženju uz čaj i zašto?

Lično bih volio upoznati Hieronymus Boscha, holandskog slikara. Zato što me njegova djela fasciniraju na tom nivou da bih volio znati kakav je ko osoba, susreće li se sa istim problemima kao i ja i da li nas dvojica zajedno možemo promijeniti svijet.

Tvoji radovi su osim u BiH, u Collegium Artisticumu  u sklopu izložbe "Inicijacija u salonu za proslave" i u galeriji Collegium Artisticum, izloženi i u Los Angelesu, u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), a bili su i predstavljeni na Times Squareu u New Yorku. Kakva je umjetnička scena u Los Angelesu, a kakva u New Yorku?

Znam samo da je New York uz Berlin jedan od kulturoloških centara svijeta, negdje sam to čuo. Sam puno ne pratim dešavanja likovne umjetnosti na svjetskom nivou.

A kakva je umjetnička scena u Bosni i Hercegovini?

Ne znam, znam kakva je u Sarajevu. U Sarajevu postoje talentovani umjetnici. Postoje oni koji su svoj talenat iskoristili da od sebe izgrade zdrave osobe i umjetnike i postoji oni koji njihov talenat guši, jer ne pronalaze način da istim postignu uspjeh koji bi im omogućio pravilan razvitak sebe kao osobe i umjetnika. Postoje i oni koji se bave umjetnošću, ali kojima bi po svemu sudeći bolje bilo da to ne rade. Što je normalno. Svi mi želimo da budemo neko i nešto i zato je lako precijeniti svoje mogućnosti.

Postoji li neko mjesto na kojem bi volio vidjeti svoje radove?

Postoji. Za početak želim da crtam velike murale po zgradama u svome gradu, Sarajevu.

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba