TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 11.2.2016.
Rikardo Druškić, mladi je ilustrator i slikar, čiji su radovi predstavljeni u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), ali i u New Yorku. Njegove slike bile su dio i raznih izložbi diljem Bosne i Hercegovine, tijekom kojih su dobivale samo pozitivne kritike i riječi oduševljenja posjetitelja. A tek mu je 25.
Na naš upit o njegovim planovima za budućnost, Rikardo nam je otkrio da želi svoje ime, prezime svoje porodice i državu, kroz svoju umjetnost, učiniti cijenjenim i priznatim na svjetskom nivou. Vjerujemo da je svojim ilustracijama i slikama na dobrom putu ka ostvarenju cilja. Naravno, nismo mogli odoljeti da mu ne postavimo i par pitanja o inspiraciji, saznati rad kojih umjetnika on osobno cijeni, ali i gdje bi još volio vidjeti svoje radove.
Koje su tvoje prve uspomene vezane uz crtanje?
Moje prve uspomene za crtanje vezane su za časove srednje škole.
Što te inspirira na svakodnevnoj razini? A što radiš kad inspiracija jednostavno ne dolazi?
Ono što mene inspiriše je moj život. A moj život su ljudi koje volim. Oni me prihvataju, čine boljim čovjekom i umjetnikom. Inspiracije gotovo uvijek imam. Nekad više nekad manje, ali tu je. One rijetke trenutke kad osjetim da je nema nikako, jednostavno ostavim papir i olovku i latim se pametnijeg posla.
Na čemu se najviše bazira tvoj likovni opus? Koja tehnika ti je najizazovnija?
Bazira se na kombinaciji dvaju tehnika, tradicionalne i moderne (digitalne) umjetnosti. Najizazovnija tehnika mi je crtati akrilom ili uljem po platnu i to je jedan od planova za budućnost. Usavršit platno.
Koliko je vremena potrebno za izradu jednog tvog rada? Posvećuješ li svoje slike ikada nekome?
Sve zavisi. Od veličine rada, od ideje i od inspiracije. Neke radove završim za sat vremena a neke radove radim danima. Ovi drugi su mi draži.
S kojim slikarom ili umjetnikom, iz prošlosti ili sadašnjosti bi se volio naći na poslijepodnevnom druženju uz čaj i zašto?
Lično bih volio upoznati Hieronymus Boscha, holandskog slikara. Zato što me njegova djela fasciniraju na tom nivou da bih volio znati kakav je ko osoba, susreće li se sa istim problemima kao i ja i da li nas dvojica zajedno možemo promijeniti svijet.
Tvoji radovi su osim u BiH, u Collegium Artisticumu u sklopu izložbe "Inicijacija u salonu za proslave" i u galeriji Collegium Artisticum, izloženi i u Los Angelesu, u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), a bili su i predstavljeni na Times Squareu u New Yorku. Kakva je umjetnička scena u Los Angelesu, a kakva u New Yorku?
Znam samo da je New York uz Berlin jedan od kulturoloških centara svijeta, negdje sam to čuo. Sam puno ne pratim dešavanja likovne umjetnosti na svjetskom nivou.
A kakva je umjetnička scena u Bosni i Hercegovini?
Ne znam, znam kakva je u Sarajevu. U Sarajevu postoje talentovani umjetnici. Postoje oni koji su svoj talenat iskoristili da od sebe izgrade zdrave osobe i umjetnike i postoji oni koji njihov talenat guši, jer ne pronalaze način da istim postignu uspjeh koji bi im omogućio pravilan razvitak sebe kao osobe i umjetnika. Postoje i oni koji se bave umjetnošću, ali kojima bi po svemu sudeći bolje bilo da to ne rade. Što je normalno. Svi mi želimo da budemo neko i nešto i zato je lako precijeniti svoje mogućnosti.
Postoji li neko mjesto na kojem bi volio vidjeti svoje radove?
Postoji. Za početak želim da crtam velike murale po zgradama u svome gradu, Sarajevu.
TEKST: Ada Ćeremida
Treće izdanje Industry Day u Visokom još jednom je otvorilo pitanje dizajna kao sistema, onog koji povezuje ideju, proizvodnju i odgovornost.
Kroz ovogodišnji fokus na „Green Deal“, razgovor se pomjera dalje od estetike i ulazi u prostor odluka, procesa i uticaja koji dizajn ima na društvo.
U tom kontekstu, razgovarali smo sa Slavimirom Futrom, jednim od najuticajnijih dizajnera i vizualnih komunikatora u regionu, čiji rad već godinama pomjera granice između forme, poruke i sistema.
Njegov pristup dizajnu ne počinje izgledom, nego pitanjem smisla, što se jasno reflektovalo i kroz njegovu ulogu na Alma Ras Industry Day. Dizajn, kako ga on vidi, nije dekoracija, nego rezultat jasno postavljene ideje i razumijevanja onoga što treba da komunicira.
Zato njegov pogled na savremeni dizajn pomjera fokus sa onoga što vidimo na ono što osjećamo i razumijemo već u prvim sekundama susreta s vizualom.
Razgovor sa Slavimirom Futrom otvara pitanja koja su danas ključna za razumijevanje dizajna. Umjesto forme, fokus stavlja na istinu, inteligenciju i osjećaj koji dizajn ostavlja.
Njegovi odgovori pomjeraju granicu između lijepog i smislenog, između trenda i onoga što traje.
Kada gledate jedan dizajn, šta vam prvo govori da li ima identitet ili ne?
Pa, prije svega, kod tih stvari je najvažnije da budu istinite. To se jednostavno nekako osjeti. Mi živimo danas u vremenu kada svi mogu da naprave nešto lijepo i atraktivno, a jako malo ljudi mogu da naprave nešto pametno. I to je ono što nas odvaja od umjetne inteligencije, ali i od “umjetničke” u tom smislu.
Tako da se odmah vidi, stvarno na prvi pogled, da li je nešto vještačko ili je organsko, prirodno, pametno i lijepo. To je sveti gral komunikacije.
Koja je najčešća greška mladih dizajnera danas?
Mislim da mladi dizajneri upravo tu problematiku forme usvajaju brže nego problematiku istine, odnosno inteligencije. Zato što je lakše doći do forme nego do istine, ljudi to rade preko ljepote.
Lako se iskopira nešto što je trend, nešto što se svima sviđa, i onda se na taj način svrstate u jednu armiju istomišljenika estetskih i time sebi obezbijedite neku poziciju u tom mikro društvu kojem pripadate.
Ali ono što preživljava decenije, da ne kažem vijekove, uvijek je ta suštinska istina. Uvijek treba tražiti više u inteligenciji nego u ljepoti.
Kako znate da je projekat završen? Postoji li ta tačka gdje treba stati?
Projekat se završava onda kada se osjeti da će uraditi svoj posao. Ipak je grafički dizajn dio industrije u kojoj ste vi direktno vezani za potrebe klijenta.
To se osjeti kad je dovoljno, kada nema potrebe da se zatrpava dodatnim informacijama ili dodatnim estetikama koje služe da uljepšaju stvar.
Čim vidite da neko ukrašava, znači da pokušava da nadoknadi neku rupu u konceptu ili opet u toj istoj inteligenciji.
Jedna riječ koja danas najviše nedostaje dizajnu?
Ljubav.
To je ono što se osjeća duboko. Empatija i međuljudski odnosi postali su nešto što se podrazumijeva, a zaboravili smo koliki je njihov potencijal i intenzitet. Ono što je duboko u nama skriveno, što je naša priroda, mi smo usmjereni jedni na druge.
A u novim okolnostima tehnoloških revolucija mi smo se, zapravo, okrenuli više sebi. I onda iz te pozicije gledamo svijet, a svijet nije nigdje van nas, on je u nama.
Onaj ko je shvatio da je čitav svijet u njemu, čitav univerzum i život, ta osoba privlači druge ljude. I to je ono što mladi nikako da shvate.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
