TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 11.2.2016.
Rikardo Druškić, mladi je ilustrator i slikar, čiji su radovi predstavljeni u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), ali i u New Yorku. Njegove slike bile su dio i raznih izložbi diljem Bosne i Hercegovine, tijekom kojih su dobivale samo pozitivne kritike i riječi oduševljenja posjetitelja. A tek mu je 25.
Na naš upit o njegovim planovima za budućnost, Rikardo nam je otkrio da želi svoje ime, prezime svoje porodice i državu, kroz svoju umjetnost, učiniti cijenjenim i priznatim na svjetskom nivou. Vjerujemo da je svojim ilustracijama i slikama na dobrom putu ka ostvarenju cilja. Naravno, nismo mogli odoljeti da mu ne postavimo i par pitanja o inspiraciji, saznati rad kojih umjetnika on osobno cijeni, ali i gdje bi još volio vidjeti svoje radove.
Koje su tvoje prve uspomene vezane uz crtanje?
Moje prve uspomene za crtanje vezane su za časove srednje škole.
Što te inspirira na svakodnevnoj razini? A što radiš kad inspiracija jednostavno ne dolazi?
Ono što mene inspiriše je moj život. A moj život su ljudi koje volim. Oni me prihvataju, čine boljim čovjekom i umjetnikom. Inspiracije gotovo uvijek imam. Nekad više nekad manje, ali tu je. One rijetke trenutke kad osjetim da je nema nikako, jednostavno ostavim papir i olovku i latim se pametnijeg posla.
Na čemu se najviše bazira tvoj likovni opus? Koja tehnika ti je najizazovnija?
Bazira se na kombinaciji dvaju tehnika, tradicionalne i moderne (digitalne) umjetnosti. Najizazovnija tehnika mi je crtati akrilom ili uljem po platnu i to je jedan od planova za budućnost. Usavršit platno.
Koliko je vremena potrebno za izradu jednog tvog rada? Posvećuješ li svoje slike ikada nekome?
Sve zavisi. Od veličine rada, od ideje i od inspiracije. Neke radove završim za sat vremena a neke radove radim danima. Ovi drugi su mi draži.
S kojim slikarom ili umjetnikom, iz prošlosti ili sadašnjosti bi se volio naći na poslijepodnevnom druženju uz čaj i zašto?
Lično bih volio upoznati Hieronymus Boscha, holandskog slikara. Zato što me njegova djela fasciniraju na tom nivou da bih volio znati kakav je ko osoba, susreće li se sa istim problemima kao i ja i da li nas dvojica zajedno možemo promijeniti svijet.
Tvoji radovi su osim u BiH, u Collegium Artisticumu u sklopu izložbe "Inicijacija u salonu za proslave" i u galeriji Collegium Artisticum, izloženi i u Los Angelesu, u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), a bili su i predstavljeni na Times Squareu u New Yorku. Kakva je umjetnička scena u Los Angelesu, a kakva u New Yorku?
Znam samo da je New York uz Berlin jedan od kulturoloških centara svijeta, negdje sam to čuo. Sam puno ne pratim dešavanja likovne umjetnosti na svjetskom nivou.
A kakva je umjetnička scena u Bosni i Hercegovini?
Ne znam, znam kakva je u Sarajevu. U Sarajevu postoje talentovani umjetnici. Postoje oni koji su svoj talenat iskoristili da od sebe izgrade zdrave osobe i umjetnike i postoji oni koji njihov talenat guši, jer ne pronalaze način da istim postignu uspjeh koji bi im omogućio pravilan razvitak sebe kao osobe i umjetnika. Postoje i oni koji se bave umjetnošću, ali kojima bi po svemu sudeći bolje bilo da to ne rade. Što je normalno. Svi mi želimo da budemo neko i nešto i zato je lako precijeniti svoje mogućnosti.
Postoji li neko mjesto na kojem bi volio vidjeti svoje radove?
Postoji. Za početak želim da crtam velike murale po zgradama u svome gradu, Sarajevu.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
