Rikardo Druškić, mladi je ilustrator i slikar, čiji su radovi predstavljeni u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), ali i u New Yorku. Njegove slike bile su dio i raznih izložbi diljem Bosne i Hercegovine, tijekom kojih su dobivale samo pozitivne kritike i riječi oduševljenja posjetitelja. A tek mu je 25.

Na naš upit o njegovim planovima za budućnost, Rikardo nam je otkrio da želi svoje ime, prezime svoje porodice i državu, kroz svoju umjetnost, učiniti cijenjenim i priznatim na svjetskom nivou. Vjerujemo da je svojim ilustracijama i slikama na dobrom putu ka ostvarenju cilja. Naravno, nismo mogli odoljeti da mu ne postavimo i par pitanja o inspiraciji, saznati rad kojih umjetnika on osobno cijeni, ali i gdje bi još volio vidjeti svoje radove.

Koje su tvoje prve uspomene vezane uz crtanje?

Moje prve uspomene za crtanje vezane su za časove srednje škole. 

Što te inspirira na svakodnevnoj razini? A što radiš kad inspiracija jednostavno ne dolazi?

Ono što mene inspiriše je moj život. A moj život su ljudi koje volim. Oni me prihvataju, čine boljim čovjekom i umjetnikom. Inspiracije gotovo uvijek imam. Nekad više nekad manje, ali tu je. One rijetke trenutke kad osjetim da je nema nikako, jednostavno ostavim papir i olovku i latim se pametnijeg posla.

Na čemu se najviše bazira tvoj likovni opus? Koja tehnika ti je najizazovnija? 

Bazira se na kombinaciji dvaju tehnika, tradicionalne i moderne (digitalne) umjetnosti. Najizazovnija tehnika mi je crtati akrilom ili uljem po platnu i to je jedan od planova za budućnost. Usavršit platno.

Koliko je vremena potrebno za izradu jednog tvog rada? Posvećuješ li svoje slike ikada nekome? 

Sve zavisi. Od veličine rada, od ideje i od inspiracije. Neke radove završim za sat vremena a neke radove radim danima. Ovi drugi su mi draži.

S kojim slikarom ili umjetnikom, iz prošlosti ili sadašnjosti bi se volio naći na poslijepodnevnom druženju uz čaj i zašto?

Lično bih volio upoznati Hieronymus Boscha, holandskog slikara. Zato što me njegova djela fasciniraju na tom nivou da bih volio znati kakav je ko osoba, susreće li se sa istim problemima kao i ja i da li nas dvojica zajedno možemo promijeniti svijet.

Tvoji radovi su osim u BiH, u Collegium Artisticumu  u sklopu izložbe "Inicijacija u salonu za proslave" i u galeriji Collegium Artisticum, izloženi i u Los Angelesu, u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), a bili su i predstavljeni na Times Squareu u New Yorku. Kakva je umjetnička scena u Los Angelesu, a kakva u New Yorku?

Znam samo da je New York uz Berlin jedan od kulturoloških centara svijeta, negdje sam to čuo. Sam puno ne pratim dešavanja likovne umjetnosti na svjetskom nivou.

A kakva je umjetnička scena u Bosni i Hercegovini?

Ne znam, znam kakva je u Sarajevu. U Sarajevu postoje talentovani umjetnici. Postoje oni koji su svoj talenat iskoristili da od sebe izgrade zdrave osobe i umjetnike i postoji oni koji njihov talenat guši, jer ne pronalaze način da istim postignu uspjeh koji bi im omogućio pravilan razvitak sebe kao osobe i umjetnika. Postoje i oni koji se bave umjetnošću, ali kojima bi po svemu sudeći bolje bilo da to ne rade. Što je normalno. Svi mi želimo da budemo neko i nešto i zato je lako precijeniti svoje mogućnosti.

Postoji li neko mjesto na kojem bi volio vidjeti svoje radove?

Postoji. Za početak želim da crtam velike murale po zgradama u svome gradu, Sarajevu.

Ako govorimo o umjetnicama koje su obilježile i preoblikovale savremenu vizuelnu scenu Bosne i Hercegovine, ime Šejla Kamerić zauzima mjesto koje nosi i težinu i emociju, kao podsjetnik na generacije umjetnosti koje su iz ovog prostora otišle u svijet, ali ostale duboko vezane za njegovo iskustvo, memoriju i senzibilitet.  

 

Šejla Kamerić  
 

Jedna je od najistaknutijih savremenih umjetnica koja kroz svoj rad već godinama oblikuje snažan i prepoznatljiv umjetnički jezik koji povezuje lično iskustvo s univerzalnim temama zajednice, sjećanja i odgovornosti. Njena praksa razvija se kroz promišljene i emotivno slojevite radove koji publiku pozivaju na aktivno promišljanje i osjećanje.

Ako govorimo o ikonama savremene umjetnosti, Šejla zauzima posebno i neupitno mjesto, zahvaljujući dosljednoj i međunarodno prepoznatoj praksi.   

U MuseumsQuartier u Beču sutra predstavlja AWAKE , svjetlosnu instalaciju nastalu u dijalogu s prostorom i vremenom u kojem živimo. Tim povodom, razgovarali smo s njom o ovom radu, njegovim značenjima i kontekstu u kojem nastaje, ali i o širem umjetničkom istraživanju koje kontinuirano razvija.

Ovaj trenutak u MuseumsQuartieru predstavljen je vašim radom AWAKE. Da li ga doživljavate kao novu fazu ili logičan nastavak onoga što već gradite godinama?

AWAKE je intervencija u javnom prostoru i kao takva nastavak moje umjetničke prakse. U isto vrijeme ona je i tačka u kojoj se različiti slojevi mog rada susreću. Već dugo se bavim odnosom ličnog i kolektivnog, prije svega kroz pitanja sjećanja, tuge, gubitka, ali i empatije i odgovornosti. Preživjela sam rat i upravo iz tog iskustva razvila se potreba da promišljam šta spomenik može biti. Kako napraviti spomenik koji nije fiksan ni prostorno ni ideološki, već u procesu.   

Sa radom AWAKE pokušavam odgovoriti na ta pitanja. On oslikava vrijeme u kojem živimo – permanentnu krizu, nesigurnost i alarmantnu potrebu za promjenom. Zamišljen je kao svjetlosna instalacija koja pulsira i poziva. Koristim elemente koji su nam bliski, svijeće i rotaciona svjetla, ali njihova kombinacija mijenja značenje. Prostor oko njih je prilika za refleksiju. AWAKE tako postaje neka vrsta privremenog, živog spomenika. Ovaj rad nije nova faza, već daljnje istraživanje onoga čime se već godinama bavim. To je pokušaj da se kroz umjetnost otvori prostor zajedničkog iskustva, ali i način da se govori o važnim društvenim temama.  

 

AWAKE je najavljen kao svjetlosna instalacija koja poziva na kolektivnu refleksiju. Šta za vas danas znači “probuditi se”?

Probuditi se znači biti svjestan – sebe, ali i svijeta oko sebe. Ne pristajati na ravnodušnost, ne ostati pasivan. U javnom prostoru to znači prepoznati da nismo sami, da dijelimo odgovornost. AWAKE pokušava stvoriti upravo taj trenutak zastajanja, osvještavanja i moguće povezanosti. Probuditi se može značiti i promijeniti se, biti bolji, svjesniji, sigurniji, empatičniji.  

 

Radite u prostoru glavnog dvorišta MQ-a, koje je samo po sebi vrlo dinamično i specifično za Beč, kako pristupate intervenciji u prostoru koji već ima svoju energiju i ritam?

Imala sam ideju za AWAKE, ali on je zaista nastao tek kada se ta ideja povezala s prostorom. Velika je čast i privilegija raditi na tako značajnoj lokaciji. MuseumsQuartier ove godine slavi 25 godina postojanja; to je jedna od najvećih svjetskih kulturno-umjetničkih institucija, s više od pet miliona posjetilaca godišnje.  

 

Kustosica Verena Kaspar je prije dvije godine vidjela moj rad CEASE u Veneciji i pozvala me na saradnju. Ona, kao i kustosica moje izložbe Astrid Peterle te direktorica MQ-a Bettina Leidl, zaista su fantastične žene. Dale su mi mnogo slobode, ali su mi istovremeno pomogle da razumijem kako njihova institucija funkcioniše u odnosu s publikom i kako moj rad može doprinijeti njihovom programu, ali i širem javnom diskursu. Ritam i trajanje rada upravo su uslovljeni tim razumijevanjem prostora i konteksta u kojem se AWAKE prvi put pokazuje.  

 

Instalacija traje samo jednu noć. Koliko vam je važna ta prolaznost i da li ona mijenja način na koji publika doživljava rad?

Željela sam da rad u prvom pokazivanju ima karakter performansa, upravo sa takvim kratkim trajanjem i dinamikom svjetla, smjene dana i noći. Ovaj rad postaje aktivan i tako aktivira publiku i prolaznike. Kao dokumentacija ili sjećanje, rad će nastaviti da živi. Kao skulptura, AWAKE će biti prikazan u maju u galerijskom kontekstu Fondacije Dr. Eva Kahan u Budimpešti. Izazov je napraviti rad koji može funkcionisati u različitim formatima i kontekstima. I sama sam radoznala da vidim kako će se rad dalje razvijati.  

 

Svjetlo u vašem radu često nosi simboličku težinu, u ovom slučaju, da li je ono više alat komunikacije ili prostor tišine?

I jedno i drugo. U posljednjih nekoliko godina sve češće koristim svjetlo u svojim radovima. Radovi poput Refugees Welcome, Place to Stay i Present nastavak su serije u kojoj koristim i svjetlo i tekst. Ovaj put svjetlo je neka vrsta koda, jezika, signal koji publika mora pročitati.

U okviru saradnje sa MQ koji podržava UNIQA SEE Future Fondacija preuzimate i ulogu mentorice. Šta ste prepoznali u radu i senzibilitetu Milice Živojević što vas je navelo da uđete u ovaj mentorski odnos?

Divno je stvarati odnose koji su zasnovani na razmjeni znanja i iskustva i koji su mreža podrške nužna za stvaranje umjetnosti. Posebno mi je važno što se ovakav oblik saradnje dešava kroz podršku UNIQA SEE Future fondacije. Oni su me pozvali da budem mentor jednoj mladoj umjetnici iz regiona. Oni, kao i partneri poput MuseumsQuartiera i NOMAD-a, platforme su koje omogućavaju kontinuitet, razmjenu i jačanje umjetničke scene u našem regionu.  

Rad sa Milicom Živojević bio je divan. U njenom radu prepoznala sam senzibilitet i promišljenost, kao i sposobnost da lično i društveno poveže na suptilan način, bez potrebe za pojednostavljivanjem. Upravo ta otvorenost i spremnost svih uključenih da ulože u razmjenu bili su mi važni za odluku da uđem u ovaj mentorski odnos.  

 

Ove godine učestvujete na međunarodnim bijenalima u Mardinu i na Manifesti 16, radite li nove produkcije i da li vas takve prilike i dalje jednako uzbuđuju kao na početku karijere?

Da, ove godine učestvujem na dva međunarodna bijenala – u Mardinu u Turskoj i na Manifesti 16, Evropskom bijenalu savremene umjetnosti – i za oba radim nove radove. Takve prilike su važne i uvijek ih prihvatam s velikom odgovornošću, ali i radoznalošću. Svaki novi kontekst traži da ponovo promislim vlastitu poziciju, način rada i odnos prema temama kojima se bavim. Sve mi je to još uvijek izazovno.  

Važno mi je da svaki rad nastane iz stvarne potrebe, a ne samo kao odgovor na izložbenu priliku. Upravo taj balans između konteksta i lične pozicije čini proces živim i uzbudljivim, bez obzira na to gdje se nalazim u karijeri.  

 

Prošle godine smo u Sarajevu imali priliku vidjeti vašu izložbu “Vile” u saradnji sa ZANAT-om . Postoji li mogućnost da vas uskoro ponovo vidimo u BiH?

Saradnja sa Zanatom je zaista bila čisti užitak, nadam se da će se nastaviti, a  Vile   će se sigurno dalje razvijati. Sretna sam kad imam priliku raditi u BiH i ove godine se ona ponovo stvorila. Na poziv direktorice SARTR-a Maje Salkić i producenta Ishaka Jalimama, po prvi put ću raditi režiju u pozorištu. Radi se o projektu ZID, a premijera će biti krajem juna, pa pozivam i vas i vaše čitatelje da nam se tada pridružite u SARTR-u.   

 

Fotografije: Monika Andrić