Rikardo Druškić, mladi je ilustrator i slikar, čiji su radovi predstavljeni u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), ali i u New Yorku. Njegove slike bile su dio i raznih izložbi diljem Bosne i Hercegovine, tijekom kojih su dobivale samo pozitivne kritike i riječi oduševljenja posjetitelja. A tek mu je 25.

Na naš upit o njegovim planovima za budućnost, Rikardo nam je otkrio da želi svoje ime, prezime svoje porodice i državu, kroz svoju umjetnost, učiniti cijenjenim i priznatim na svjetskom nivou. Vjerujemo da je svojim ilustracijama i slikama na dobrom putu ka ostvarenju cilja. Naravno, nismo mogli odoljeti da mu ne postavimo i par pitanja o inspiraciji, saznati rad kojih umjetnika on osobno cijeni, ali i gdje bi još volio vidjeti svoje radove.

Koje su tvoje prve uspomene vezane uz crtanje?

Moje prve uspomene za crtanje vezane su za časove srednje škole. 

Što te inspirira na svakodnevnoj razini? A što radiš kad inspiracija jednostavno ne dolazi?

Ono što mene inspiriše je moj život. A moj život su ljudi koje volim. Oni me prihvataju, čine boljim čovjekom i umjetnikom. Inspiracije gotovo uvijek imam. Nekad više nekad manje, ali tu je. One rijetke trenutke kad osjetim da je nema nikako, jednostavno ostavim papir i olovku i latim se pametnijeg posla.

Na čemu se najviše bazira tvoj likovni opus? Koja tehnika ti je najizazovnija? 

Bazira se na kombinaciji dvaju tehnika, tradicionalne i moderne (digitalne) umjetnosti. Najizazovnija tehnika mi je crtati akrilom ili uljem po platnu i to je jedan od planova za budućnost. Usavršit platno.

Koliko je vremena potrebno za izradu jednog tvog rada? Posvećuješ li svoje slike ikada nekome? 

Sve zavisi. Od veličine rada, od ideje i od inspiracije. Neke radove završim za sat vremena a neke radove radim danima. Ovi drugi su mi draži.

S kojim slikarom ili umjetnikom, iz prošlosti ili sadašnjosti bi se volio naći na poslijepodnevnom druženju uz čaj i zašto?

Lično bih volio upoznati Hieronymus Boscha, holandskog slikara. Zato što me njegova djela fasciniraju na tom nivou da bih volio znati kakav je ko osoba, susreće li se sa istim problemima kao i ja i da li nas dvojica zajedno možemo promijeniti svijet.

Tvoji radovi su osim u BiH, u Collegium Artisticumu  u sklopu izložbe "Inicijacija u salonu za proslave" i u galeriji Collegium Artisticum, izloženi i u Los Angelesu, u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts), a bili su i predstavljeni na Times Squareu u New Yorku. Kakva je umjetnička scena u Los Angelesu, a kakva u New Yorku?

Znam samo da je New York uz Berlin jedan od kulturoloških centara svijeta, negdje sam to čuo. Sam puno ne pratim dešavanja likovne umjetnosti na svjetskom nivou.

A kakva je umjetnička scena u Bosni i Hercegovini?

Ne znam, znam kakva je u Sarajevu. U Sarajevu postoje talentovani umjetnici. Postoje oni koji su svoj talenat iskoristili da od sebe izgrade zdrave osobe i umjetnike i postoji oni koji njihov talenat guši, jer ne pronalaze način da istim postignu uspjeh koji bi im omogućio pravilan razvitak sebe kao osobe i umjetnika. Postoje i oni koji se bave umjetnošću, ali kojima bi po svemu sudeći bolje bilo da to ne rade. Što je normalno. Svi mi želimo da budemo neko i nešto i zato je lako precijeniti svoje mogućnosti.

Postoji li neko mjesto na kojem bi volio vidjeti svoje radove?

Postoji. Za početak želim da crtam velike murale po zgradama u svome gradu, Sarajevu.

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo