TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 22.8.2016.
Cafe pekarna Mrvica otvorena je u proljeće 2015.godine i već tada, postala je jedna od omiljenih sarajevskih adresa za duga druženja s prijateljima, ukusan doručak, užinu ili poslovne sastanke. Kako i sami kažu, uz ukusna jela sve ide mnogo lakše, brže, jednostavnije, a to je upravo ono po čemu se Mrvica istaknula među sličnim ugostiteljskim objektima.
U pekarnoj Mrvica svakako biste trebali isprobati njihovu gurmansku kavu uz koju dobivate i pet minijaturnih kolača, a voljet ćete i njihove sokove od prirodnog voća, bogatu ponudu kolača, sladoleda, peciva i doručke. Upravo su doručci posebna priča i glavni razlog zašto se ujutro u Mrvici traži bar stolica (ako već nema slobodnog stola) više. Ma može i „s nogu“, samo da je iz Mrvice, često ćete čuti ukoliko se nađete u njihovom objektu na adresi Paromlinska 53h u Sarajevu. Upravo smo zbog toga svratili u ugodan ambijent popularne sarajevske pekarnice i zamolili nam da nam otkriju svoje favorite za zdrav, nutricionistički balansiran i ukusan doručak.
***
Za doručak s jajima – popularnu tavicu, ipak trebate stol. Ovo je doručak čiji miris vraća u djetinjstvo kada su nam bake servirale pečena jaja u istoj posudi u kojoj su se pekla. Bez tanjura. Minijaturna tavica s „jajima na oko“, korpica s pet različitih vrsta peciva te listići šunke i sira, vraćaju boje prohujalog djetinjstva. Vratite ih.
U Mrvici se prema mišljenjima mnogih prave najvazdušastiji omleti na svijetu. Posluženi sa svježom sezonskom salatom i pecivom po izboru, idealna je za one koji vole brzinski doručak koji se pojede za čas, taman koliko traje pauza na poslu.
Za one koji vole sve i svašta, koje ne zadovoljava samo jedan okus već žele „svega“, mini/midi/maxi je pravi izbor za doručak ili lagani obrok nakon posla, znate ono dugo vrijeme do večere. Listovi sira, šunke, minijaturna pakiranja džema i maslaca, nekoliko komada salate i razna peciva. Tako je prosto zaboraviti na brojanje kalorija.
Kuc-kuc... Pa opet kuc-kuc... Tvrdo ili meko kuhana jaja (kako tko voli nek' izvoli) uz šunku, salatu i prhki kruh, izbor je za one koji dvije sreće grabe – naše drage ranoranioce.
A sada malo o onim doručcima „s nogu“. Ne trebate stol, možete se smjestiti pored šanka ili zamoliti da vam ga spakiraju za ponijeti. Izbor je ogroman, u Mrvici ima svega – od sendviča s tunom, piletinom, lososom, a nisu zaboravili ni vegetarijance. Jesmo li već napomenuli da su oni uvijeni u domaća peciva, bez aditiva? I tu možete birati, želite li pecivo od crnog, bijelog ili kukuruznog brašna.
Za one koji vode i vole zdrav život, u Mrvici pripremaju salate – čudesne mješavine boja, mirisa, okusa... Piletina marinirana u medu i susamu osnova je Mrvica salate, najtraženije salate u ponudi. Blagi okus jednog od najpoznatijih svjetskih sireva, čuvene mozzarele, obogaćen je cherry paradajzom, zelenom salatom, bosiljkom i peršunom. U kombinaciji čine Casprese salatu koju morate, ali baš morate probati. Za one koji vole malo tradicionalnije okuse, preporučujemo Cezar i Tuna salatu.
Kolači su domaći, s domaćim kremama pravljenim po tradicionalnim recepturama. Ima tu svega, od starinskog sutlijaša u modernom ruhu sa šumskim voćem, američkih pita od čokolade i kajsija, čuvenog francuskog opera kolača, korpica s voćem i još mnogo toga. I da, postoji posebna ponuda slastica za dijabetičare – bez šećera.
Kada sve probate i krenete kući, u uglu Mrvice je pult sa pecivima. Kroasani, razne vrste kiflica, francuski kruh i naš favorit – kruh od pur-pur pšenice s mrkvom.
Foto: Pekarna Mrvica
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
