TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 19.10.2021.
Čaša dobrog vina oduvijek je sinonim uživanja, a posebice kada je riječ o neodoljivim vinskim notama domaćeg proizvođača čiji okus nikog ne ostavlja ravnodušnim.
No, do degustiranja vina potreban je određeni put i trud o kojem će nam najbolje potvrditi vrijedni tim vinarije Škegro koji su zaslužni da vrhunska vina nađu put do ljubitelja.
Naime, sa inside pričom i i fotografijama, uvjerili su nas da je berba grožđa, odnosno plodova vinove loze, jedan je od najvažnijih koraka u procesu proizvodnje vina.
Tim Fina Vina je u suradnji sa Bonjour. uredništvom kreirao pitanja za vinariju Škegro te otkrio sve detalje o pripremama za berbu, od kojih se koraka sastoji, ali i istražio savjete kako educirati druge o vrijednosti odležanih vina.
Više detalja otkrivamo u nastavku.
***
Vinarija Škegro obiteljska je vinarija koja već oko 25 godina pomiče granice i kreira trendove.
Naša su vina odraz naše ljubavi.
Odraz predanog rada i energije koju ulažemo.
Odraz Hercegovine i njenih prirodnih ljepota.
Skupa s vinima učimo i rastemo.
Sretni smo i ponosni kada pronađu put do vas i ispričaju vam priču.
Priču koja traje i ostavlja trag.
Naši vinogradi, zasađeni Žilavkom, Blatinom i uz ponešto ostalih sorti, dio su Mostarskog vinogorja, a nalaze se u neposrednoj blizini podruma u Radišićima (Ljubuški).
Uz mnogo pažnje, znanja i strpljenja, brižno i kroz cijelu godinu vino radimo i gradimo u vinogradu jer čvrsto vjerujemo da samo vrhunsko grožđe daje vrhunska vina.
Koja se priča krije iza obiteljskog imena Škegro?
Nekada davno, gotovo da nije bilo domaćinstva koje nije posjedovalo vinograd zasađen Žilavkom, Blatinom i ostalim autohtonim sortama vinove loze.
Proizvedena su se vina čuvala u drvenim bačvama i koristila uglavnom za vlastite potrebe.
Mijenjali su se vladari i gospodari, vodili su se ratovi i mijenjale državne granice, ali je vino bilo, ostalo i bit će dijelom hercegovačke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Tako nekako započinje i naša priča, priča u kojoj se tradicija prenosila s koljena na koljeno da bi jednog dana prerasla u posao u kojem istinski uživa i sudjeluje cijela obitelj.
Mirko, Bariša, Ante i Andreja Škegro gaje moderan pristup tradicionalnom, ljubav prema vinogradima i vinu te snažna želja da se poklonicima ponudi i približi duh Hercegovine u punom sjaju, glavne su smjernice vinarije Škegro.
Hercegovački krš daje čuvena vina koja su od davnina služila za užitak i okrepu.
Podneblje puno sunca, čvrstog kamena i zdrave ekološke podloge, sa stoljetnom tradicijom daje vina vrhunskih kvaliteta.
Kako biste vašu vinariju, a kako vina opisali osobi koja se prvi put susreće s vašim brendom?
Obitelj Škergo se nešto više o 15 godina bavi proizvodnjom vina.
Prvi vinograd je brojio 2500 trsova žilavke i blatine koji je s vremenom obnovljen, te danas posjedujemo jedan hektar vlastitog vinograda i još tri u kooperaciji.
Dijelom su to stari vinogradi kupljeni od lokalnih vinogradara, a većim dijelom – novozasađeni.
S vremenom je izgrađen i vlastiti podrum u sklopu obiteljske kuće u Radišićima, gdje se preselila i proizvodnja.
Danas vinograd ukupno posjeduje 7330 trseva i to samo autohtonih hercegovačkih sorti: žilavka, blatina, bena i alicant boushet (kambuša).
Nekome ko se prvi put susreće s našim brendom bi poručili da se u vinariji Škegro godišnje proizvede 15 000 litara vina iz osnovne linije Krš, a od ove godine 4.000 litara iz Premium linije Carsus.
Vaše maslinovo ulje osvojilo je zlatnu medalju u New Yorku. Što ga čini posebnim?
Moramo se malo pohvaliti – nedavno smo na prestižnom svjetskom ocijenjivanju maslinovih ulja u Njujorku dobili zlatnu medalju za ulje Krš, prvo takvo priznanje za maslinovo ulje iz BiH.
Smatramo da je nagrada na takmičenju The New York International Olive Oil Competitionn priznanje ne samo za vinariju Škegro, već i potvrda da je ovo podneblje Hercegovine, gdje sunce sija i do 280 dana godišnje, kao stvoreno ne samo za vinovu lozu, već i za uzgoj maslina.
Ekstra djevičansko ulje odlikuju dobri ukusi koji mogu biti gorki, voćni, čak i opori.
Kiselost ne smije biti veća od 0,8%, a prilikom prerade se vrši hladno prešanje na temperaturi ne većoj od 25-30 Celzijusevih stepeni.
Masline bi trebalo da se prerade 24 sata nakon branja.
Koje vino iz vaše proizvodnje zauzima posebno mjesto u vašoj kolekciji?
Vino koje zauzima posebno mjesto i na koje smo izrazito ponosni je naš Krš Žilavka Orange.
U šali kažemo - ne dajemo ga nikome tko ne poznaje vinsku abecedu.
Vaša vina distribuiraju se i u ostale zemlje. Možete li nam reći nešto više o tome?
Vina su ponajviše zastupljena u BiH, a pored BiH, veliki uvoznik vina je R Hrvatska, Njemačka, Švedska i daleke SAD.
Vodite nas i kroz proces berbe vina. Koliko traju pripreme za berbu i od kojih se koraka sastoji?
Početak godine je obilježilo kišno vrijeme koje se produžilo do 4. mjeseca, ali nakon toga, skoro pa idealno, s izuzetkom oko polovine 8. mjeseca je bilo jako toplo – preko 40 stepeni skoro 14 dana, a onda krajem augusta osvježenje i malo kiše.
Uslijedilo je lijepo vrijeme pred berbu, tako da smo dobili odličnu sirovinu/grožđe, odnosno očekujte super vina.
Redoslijed berbe: Žilavka, Trnjak pa Blatina.
Koliko traje berba?
Ovisno o vremenu, berba može potrajati i do mjesec dana.
Kako educirati publiku o vrijednosti odležanih vina?
Koliko vino treba odležati.
Koliko dugo treba čekati da otvorim bocu vina?
Zašto bih pustio da vino stari?
Pitanja su na koje često sami ne znamo odgovor, pa ćemo ih pokušati bar malo približiti.
Vina dobre strukture sklona su dobrom potencijalu starenja.
Drugim riječima, elementi koji čine strukturu vina razvijaju se u harmoniji s vremenom, poboljšavajući ukupnu ravnotežu vina.
Dva se elementa najviše mijenjaju starenjem: tanini i kiselost.
Kiselost se s vremenom smanjuje, rušeći i deskriptore koji koreliraju sa svježinom vina.
Tanini se teže ukompovati u veće lance (polimerizacija), što rezultira zaobljenijom i mekšom prisutnošću vina na nepcu.
Crvena vina imaju tendenciju da postanu svjetlije boje.
Umjesto toga, bijela vina obično postaju tamnija.
Kao posljedica promjena u strukturi vina, okus i arome takođe mijenjaju svoj profil.
Arome (zajedničko opažanje okusa + arome) klasifikuju se u tri nivoa.
Oni se zasnivaju na porijeklu aromatičnih jedinjenja proizvedenih tokom putovanja grožđa do vina.
Na području BiH ima mnogo korisnih i nadasve zanimljivih edukativnih radionica, a kojima je cilj čim više naučiti „obično“ građanstvo kako osnovnim, tako i malo kompleksnijim lekcijama o vinu.
Izrazito korisne vinske radionice organizuje i tim Fina Vina, odnosno naš distributer za BiH na kojima se može naučiti dosta korisnih vinskih stvari, a ujedno i degustirati vina koja možda inače nemate priliku.
Brzo očekujte i našu radionicu.
Uglavnom zaključak je da je dobra i rodna godina, a vina iz berbe 2021. potražite na vašim omiljenim mjestima.
***
Foto by: Nikola Matić
Naslovna fotografija: Nikola Matić
Tekst: Bonjour.ba
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Novi jesenji tasting meni, live plating pred gostima, nekoliko poznatih okusa u potpuno novom izdanju i dva favorita oko kojih se, naravno, nismo složile.
Sinoć u Amberu nismo puno pitale šta slijedi. To se vrlo brzo pokazalo kao najbolji način da se prođe kroz tasting meni.
U Amberu je novi jesenji tasting meni Marija Mandarića vodio od klepa, raštike i ajvara do tanjira na kojima su ti isti okusi izgledali kao da su proveli neko vrijeme daleko od kuće i vratili se s novim navikama.
Neke stvari smo prepoznale odmah. Druge tek nakon prvog zalogaja.
To je, otprilike, bio ritam cijele večeri.
Tasting meni traži jednu malu stvar koja nam inače baš i nije prirodna. Da prepustimo kontrolu.
Nema pregledavanja menija deset minuta da bismo na kraju opet naručile nešto poznato. Redoslijed je već složen, tempo određuje kuhinja i jedino što preostaje jeste vidjeti gdje će vas odvesti.
Večer je počela grisinijima s okusom gljive i finim prahom od gljiva, a onda su počeli stizati prvi ozbiljniji zalogaji.
Među njima i jedan zbog kojeg je Ada vrlo brzo morala preispitati vlastita pravila o hrani.
Mozak na maloj, hrskavoj francuskoj prženici.
“Cijeli život gledam nenu kako ga jede kao najnormalniju stvar na svijetu, dok je meni to uvijek bilo u kategoriji ‘ne, hvala’. Onda vam neko dovoljno ležerno objasni šta je pred vama i odjednom ga ipak probate. Kremasta, nježna tekstura mozga na hrskavoj prženici bila je definitivno najveći izlazak iz moje gastronomske zone komfora te večeri.”
I, da, na kraju je završio u kategoriji stvari koje nam je bilo drago probati.
Novi meni potpisuje Mario Mandarić, čiji je put kroz profesionalne kuhinje vodio od Tajlanda do Velike Britanije i rada u restoranima s Michelinovim zvjezdicama, uključujući The Fat Duck. Danas je jedan od projekata na kojima radi upravo Amber u Sarajevu.
Uz njega je u kuhinji bio i Bruno Mišljenčević, mladi chef koji trenutno vodi svakodnevni rad Amberove kuhinje.
Njihov meni vrlo brzo pokaže da poznato ovdje uglavnom znači samo početnu tačku.
Mandarić nam je kroz razgovor objasnio da mu nije naročito važno da jelo vizualno podsjeća na svoju tradicionalnu verziju. Puno mu je važnije da se u njemu zadrži ono zbog čega taj okus prepoznajemo, samo prevedeno u drugačiju tehniku, teksturu ili formu. Ideja, kaže, nije napraviti nešto neprepoznatljivo radi efekta, nego poznati okus dati gostu na način na koji ga možda još nije doživio.
Jedan od prvih primjera bile su klepe s mesom i sirom, karamelizovanim mlijekom i prahom od mlijeka.
To su još uvijek klepe. Meso, sir i tijesto ne ostavljaju puno prostora za zabunu. Ali reducirano mlijeko ide gotovo u smjeru karamele, dok hrskavi mliječni element potpuno mijenja teksturu koju od tog jela očekujemo.
Meni su upravo one bile favorit večeri.
Od svih tanjira, njima bih se vratila prvim. Dovoljno su pomjerene da se zapitate šta se upravo dogodilo, ali ne toliko da prestanu biti ono zbog čega ste ih uopće poželjeli jesti.
Potom je stigla i sarmica od raštike s junećom džigericom, jogurtom i blago pikantnom pjenom od ajvara.
Na papiru gotovo sve poznajemo.
Na tanjiru, baš i ne.
To je motiv koji se kroz večer ponavlja nekoliko puta: sastojak poznajemo, okus nam nije stran, ali forma je dovoljna da zastanemo prije prvog zalogaja.
Nije sve pokušavalo biti lokalna reinterpretacija. I dobro je da nije.
Jedan od tanjira koji se potpuno odmaknuo od te priče bio je Portobello steak uz ragù od gljiva i jus od gljiva.
Portobello je imao onu dubinu zbog koje vrlo brzo zaboravite da na tanjiru nema mesa. Ragù i jus dodatno su pojačali zemljani karakter gljive, a cijeli tanjir ostao je bogat i intenzivan bez osjećaja težine.
Ada nije imala dilemu.
“Nisam baš neki mesojed, tako da je ovo bilo right up my alley. Taj meatiness gljive, nevjerovatno dobra redukcija i onaj pop of flavor koji donosi cvekla? TOP. Toliko bogat, intenzivan okus, a opet savršeno izbalansiran.”
Uz Jesen stiže, dunjo moja, koktel s Viljamovkom, cijela kombinacija joj je imala još više smisla.
Naravno da nismo odabrale isto.
Amber ima još jedan detalj zbog kojeg tasting meni ovdje ne ostaje samo ono što se nalazi na tanjiru.
Gotovo svaki slijed završavan je na velikom stolu u centru restorana, pred gostima.
Tu smo gledale posljednji sos, završni element, pincetu, tanjire koji se slažu jedan za drugim i kuhinju koja nekoliko minuta funkcionira gotovo koreografski prije nego što sve krene prema stolovima.
Najbolji dio je što kuhinja ne ostaje skrivena iza vrata.
Tanjir gledate dok dobija posljednji potez, a nekoliko trenutaka kasnije taj isti tanjir nestane u nekoliko zalogaja. Upravo taj nesrazmjer između količine rada i brzine kojom ga pojedete cijelo iskustvo čini još zanimljivijim.
Negdje nakon nekoliko slijedova prestanete pratiti samo šta jedete. Počnete pratiti ritam servisa, pogled prema centralnom stolu i ono kratko iščekivanje prije nego što stigne sljedeće.
Na meniju je bio i ragù od piletine s hollandaiseom od stout piva, pa i brioche s puterom od kestena, a večer se zatvarala slađim tonovima, među njima i mousseom od batata.
Nisu svi tanjiri morali postati favoriti da bi večer funkcionisala.
Zapravo, bilo bi prilično dosadno da jesu.
Kada smo ga pitale postoji li nešto iz bosanske kuhinje što ne bi pokušao provući kroz fine dining format, odgovor nije išao u smjeru postavljanja strogih granica. Naprotiv, djelovao je prilično otvoreno prema ideji da se tradicionalni okusi mogu dalje razvijati, sve dok promjena ima razlog i ne postoji samo radi iznenađenja. Upravo taj pristup objašnjava zašto se na istom meniju bez problema mogu naći klepe, raštika, džigerica i nekoliko potpuno drugačijih kombinacija.
Uz tasting meni posluženi su i kokteli iz jesenje karte Sans Cessea.
Probale smo Leaf of Love, kremastiji spoj Baileysa i Kahlúe, te Jesen stiže, dunjo moja s Viljamovkom.
Neke reference zaista ne traže dodatno objašnjenje.
Kokteli su se lijepo uklopili u večer koja je već cijelo vrijeme radila isto: uzimala nešto poznato i pomjerala ga nekoliko koraka dalje.
Pred kraj večeri razgovor se sasvim prirodno vrtio oko onoga što smo upravo pojele. Koji tanjir je najviše iznenadio, šta bismo naručile ponovo i oko čega se, naravno, nismo složile.
Ada bi bez razmišljanja ponovila Portobello steak.
Ja bih se vratila klepama.
Možda je upravo to i najbolji način da se objasni kako nam je bilo u Amberu. Nismo svaki slijed doživjele isto, niti smo izašle s istim favoritom, ali nekoliko tanjira nastavilo se provlačiti kroz razgovor i dugo nakon posljednjeg zalogaja.
A kada se o večeri priča i nakon što je završila, to je već prilično dobar znak.
Koje biste jelo koje poznajete cijeli život voljeli vidjeti u ovakvoj reinterpretaciji?
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
