Odlazak u kino je mali tjedni ritual kojem se svi veselimo. Teško je odoljeti dobrom društvu uz kokice i osvježavajuće piće dok se na platnu ispred vas odvija sjajan film. Ova godina je bila veoma zanimljiva na tom polju i u kinodvoranama smo uživali u mnogim odličnim filmskim ostvarenjima.

Stoga, teško je bilo pronaći bolju osobu koja bi za naše čitatelje izdvojila najbolje filmove u 2015. godini, od Ivane Rajić, upraviteljice CineStara Mostar. Ivana je osobnu ljestvicu od 10 filmova filtrirala na njih 5 koji će vas zasigurno oduševiti.

Mad Max – na mojoj osobnoj ljestvici filmskih žanrova, akcijski film nije imao značajan status, sve do Mad Maxa: Fury Road. Film sa najboljom atmosferom, nevjerojatne energije i adrenalina koji će vas, uz odlične vizualne i audio efekte, cijelo vrijeme gledanja držati na vrhuncu. Uz to što cijeli film daje gas i ne staje dok zaista ne završi, karakterizacija likova i evaluacija odnosa protagonista (klasično izvanredan Tom Hardy u ulozi Maxa Rockatanskya i dominantna Charlize Theron kao Imperator Furiosa) bez imalo patetike filmu daje ravnotežu gdje protagnisti nizom neverbalnih gesti grade povjerenje i na taj način svojevrsno iskupljenje za postupke nastale u postapokaliptičnom svijetu.

Inside out – odavno animirani filmovi nisu namjenjeni samo za djecu, a što je svakako pokazao i dokazao Inside Out. Uz Wall-e riječ je najboljem animiranom filmu zadnje dekade. Film se paralelno odvija u 2 svijeta, onome realnome u kojemu protagonistica Riley živi, te svijet u njenoj glavi u kojoj glavnu riječ vode emocije. Svjetovi su iznimno šaroliko opisani, te je napravljena sjajna povezanost među njima na vrlo duhovit način.

Marsovac – Sam naslov filma odaje osnovnu premisu filma. Radnja filma vrti se oko astronauta Marka Watneya koji uslijed oluje na Marsu biva ostavljen od strane posade koja je mislila da je Mark mrtav. Znanstveno utemeljene metode preživljavanja ispričane na gledatelju lako razumljiv način filmu daju dozu ozbiljnosti, a dok istovremeno humoristični ton i lagana ruka redatelja omogućava da vam sat i pol samo jednoga lika u kadru ne bude niti najmanje zamorno.

Ex machina – film sa malo likova, a vrti se oko odnosa čovjeka i umjetne inteligencije. U filmu je vrlo izražena osjetljivost na krhku granicu između ljudskosti i pojave stvaranje nečega novoga, a što dodiruje sferu ''božanskoga'' i može biti i vrlo opasno. Odličan casting gdje bih istaknula Aliciu Vikander u ulozi Ave.

Imitation game – iako posljednje rangiran, nikako ne manje zanimljiv film temeljen na istinitom događaju o prekretnici tijeka Drugog svjetskog rata, a koji je i dalje neiscrpan izvor filmskih priča. Imitation game, priča o Alanu Turingu, jednom od najvećih matematičara 20.stoljeća koji je sa grupom suradnika dešifrirao njemački stroj za šifriranje poruka. Benedict Cumberbatch, jedan od najboljih glumaca današnjice, maestralno je oživio Turinga, genijalca vrlo niske socijalne inteligencije što ga dovodi u niz problema sa kolegama. Uz glavnu premisu filma, baziranu na povjesnim činjenicama, kompeleksnost likova i odnosa među njima ovaj film izdvaja među konkurencijom. Paralelno prikazivanje tri razdoblja Turingova života, i dvije različite priče, one pobjedničke o dešifriranju Enigme i s druge strane tragične osobne priče, složene u vrlo uzbudljiv film koji svakako treba pogledati.

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba