TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 10.12.2015.
Odlazak u kino je mali tjedni ritual kojem se svi veselimo. Teško je odoljeti dobrom društvu uz kokice i osvježavajuće piće dok se na platnu ispred vas odvija sjajan film. Ova godina je bila veoma zanimljiva na tom polju i u kinodvoranama smo uživali u mnogim odličnim filmskim ostvarenjima.
Stoga, teško je bilo pronaći bolju osobu koja bi za naše čitatelje izdvojila najbolje filmove u 2015. godini, od Ivane Rajić, upraviteljice CineStara Mostar. Ivana je osobnu ljestvicu od 10 filmova filtrirala na njih 5 koji će vas zasigurno oduševiti.
Mad Max – na mojoj osobnoj ljestvici filmskih žanrova, akcijski film nije imao značajan status, sve do Mad Maxa: Fury Road. Film sa najboljom atmosferom, nevjerojatne energije i adrenalina koji će vas, uz odlične vizualne i audio efekte, cijelo vrijeme gledanja držati na vrhuncu. Uz to što cijeli film daje gas i ne staje dok zaista ne završi, karakterizacija likova i evaluacija odnosa protagonista (klasično izvanredan Tom Hardy u ulozi Maxa Rockatanskya i dominantna Charlize Theron kao Imperator Furiosa) bez imalo patetike filmu daje ravnotežu gdje protagnisti nizom neverbalnih gesti grade povjerenje i na taj način svojevrsno iskupljenje za postupke nastale u postapokaliptičnom svijetu.
Inside out – odavno animirani filmovi nisu namjenjeni samo za djecu, a što je svakako pokazao i dokazao Inside Out. Uz Wall-e riječ je najboljem animiranom filmu zadnje dekade. Film se paralelno odvija u 2 svijeta, onome realnome u kojemu protagonistica Riley živi, te svijet u njenoj glavi u kojoj glavnu riječ vode emocije. Svjetovi su iznimno šaroliko opisani, te je napravljena sjajna povezanost među njima na vrlo duhovit način.
Marsovac – Sam naslov filma odaje osnovnu premisu filma. Radnja filma vrti se oko astronauta Marka Watneya koji uslijed oluje na Marsu biva ostavljen od strane posade koja je mislila da je Mark mrtav. Znanstveno utemeljene metode preživljavanja ispričane na gledatelju lako razumljiv način filmu daju dozu ozbiljnosti, a dok istovremeno humoristični ton i lagana ruka redatelja omogućava da vam sat i pol samo jednoga lika u kadru ne bude niti najmanje zamorno.
Ex machina – film sa malo likova, a vrti se oko odnosa čovjeka i umjetne inteligencije. U filmu je vrlo izražena osjetljivost na krhku granicu između ljudskosti i pojave stvaranje nečega novoga, a što dodiruje sferu ''božanskoga'' i može biti i vrlo opasno. Odličan casting gdje bih istaknula Aliciu Vikander u ulozi Ave.
Imitation game – iako posljednje rangiran, nikako ne manje zanimljiv film temeljen na istinitom događaju o prekretnici tijeka Drugog svjetskog rata, a koji je i dalje neiscrpan izvor filmskih priča. Imitation game, priča o Alanu Turingu, jednom od najvećih matematičara 20.stoljeća koji je sa grupom suradnika dešifrirao njemački stroj za šifriranje poruka. Benedict Cumberbatch, jedan od najboljih glumaca današnjice, maestralno je oživio Turinga, genijalca vrlo niske socijalne inteligencije što ga dovodi u niz problema sa kolegama. Uz glavnu premisu filma, baziranu na povjesnim činjenicama, kompeleksnost likova i odnosa među njima ovaj film izdvaja među konkurencijom. Paralelno prikazivanje tri razdoblja Turingova života, i dvije različite priče, one pobjedničke o dešifriranju Enigme i s druge strane tragične osobne priče, složene u vrlo uzbudljiv film koji svakako treba pogledati.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
