TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 31.1.2023.
Svi koji poznaju Sabinu Željo, brzo će potvrditi da već pri prvom razgovoru ukrade simpatije svojom karizmom, entuzijazmom i pozitivnim stavom, a upravo ta energija se osjetila i u njenom domu pri našoj posjeti.
Kroz raniji intervju, Sabina nam je otkrila koji su njeni najdraži projekti na kojima je radila u odjelu za kulturu i protokol u njemačkoj ambasadi u BiH, kako je gradila (i ostala vjerna) svom stilu, ali i kako izgleda outfit koji bi uvijek rado nosila.
Upravo tada, pri prvoj posjeti Sabininom stanu, oduševio nas je njezin dom i brzo smo znali da želimo za vas otkriti detalje uređenja njenog interijera.
Sabina Željo
Uz Sabinu vas u nastavku vodimo u online šetnju stanom koji iznenađuje pri svakom pogledu. Od rasvjetnih tijela koja upotpunjuju atmosferu, preko nešto drugačijih dekora pa sve do vibrantnih boja i tekstura, svaki centimetar prostora odiše autentičnim karakterom.
Nismo mogli odoljeti da Sabinu ne upitamo kako ona doživljava svoj prostor, koji joj je najdraži kutak, ali i odakle dolazi inspiracija za uređenje. Njene odgovore otkrijte u nastavku.
Kojim biste riječima opisali uređenje vašeg interijera?
Ja sam svoj stan ili bolje rečeno dom, uredila „cosy“, onako ušuškano, toplo. To je moja oaza mira u koji se povlačim kada želim. Obožavam kada ljeti mogu da uredim svoj balkon koji je prepun cvijeća, koje usput rečeno dam posaditi stručnjacima, pošto nisam baš neki vrtlar, ali zato postoje osobe kojima je to profesija, zar ne?
Koliko su poslovni projekti i iskustva koja ste stekli utjecali na vaš način života i dizajn doma?
Mislim da su putovanja dosta utjecala na uređenje mog doma. Na tim putovanjima vidite tu i tamo nešto što vam se dopadne, pa pokušate uskladiti s ostalim stvarima u stanu.
S određenim godinama spoznate šta vam je važno u životu. Ne želite se „zatrpavati“ nebitnim stvarima, kako u životu, tako i u stanu. Svaki detalj pažljivo biram. Svoj stan sam uređivala skoro dvije godine. U početku sam imala osnovne stvari, a onda dodavala neke detalje.
Za svoj stan mogu zaista reći da je to moje utočište.
U stanu se prvo mora živjeti neko vrijeme da uočite što vam još nedostaje ili što bi upotpunilo interijer. Sa stolarom sam provela sate i sati oko dizajna kuhinje. Znao mi je u dva sata iza ponoći poslati prijedlog. (smijeh)
Što biste rekli da je najvažnije znati prije početka uređenja?
Najvažnije je znati šta želite, isto kao i u životu. Znala sam koje boje želim u stanu, isto tako sam znala da želim imati neobično kupatilo. Onda sam to polako sklapala komad po komad, kao u puzzlu.
Ja svaka tri do četiri mjeseca mijenjam dekoraciju u stanu, razne vaze, posude, neke sitnice. Prošle godine sam našla divne keramičke rukohvate za kuhinju i hodnik te time dobila potpuno novi izgled kuhinje kojoj ima već sedam godina.
U vašem domu pozornost brzo kradu posteri u dnevnom boravku. Koja priča stoji iza njih?
Ah, moji posteri. Ja svake dvije godine mijenjam postere u svom stanu, jednostavno vam dosadi gledati iste slike na zidu.
Srećom, internet je pun stranica sa raznim posterima. Onda lijepo izaberete na stranici o kojem prostoru se radi, dobijete nekoliko postera i onda kombinujete razne postere.
Meni brzo stvari dosade, tako da i svake dvije godine mijenjam boju dva zida u stanu - u dnevnom boravku i u hodniku.
Iduće godine ću vjerovatno opet imati druge postere, ukoliko mi se nešto dopadne.
Zaljubljenica ste u knjige i magazine. Jesu li oni vaš izvor inspiracije kad je u pitanju dizajn interijera?
Definitivno jesu. Stalno listam i tražim nešto novo, nešto neobično. Moj sljedeći projekat će biti uređenje mog doma na Jadranu. Gradnja još nije ni počela J ali kada zatvorim oči, tačno znam kako ću ga urediti i s kojim detaljima. Kada sam u nedoumici, onda se posavjetujem sa svojim najboljim prijateljem, Ensarom Dervišbegovićem i pitam njega za mišljenje.
Iskreno, imam mnogo prijatelja koji za uređenje svog doma angažiraju firme koje se bave uređenjem interijera, ali je meni to veoma bezlično. Tu nema vas, nema vašeg „personalityija“. Kako neko može da uredi moj dom, pa niko mene i moje potrebe ne razumije bolje od mene same, a i naš dom je i odraz našeg karaktera i naše ličnosti.
Koji dekor i koji kutak vašeg doma najviše volite?
Volim dekor u svom kupatilu. Ujutro mogu biti još snena, ali kada uđem u kupatilo, odmah se probudim. Pločice koje sam birala su raznolike i dovoljno je promijeniti peškire te kupatilo izgleda potpuno drugačije. Pored toga, lusteri koji su u kupatilu čine ga neobičnim, kao i stara lampa za pisaći stol koja je postavljena iznad ogledala.
Najviše volim trosjed u svom dnevnom boravku, s kojeg gledam u zelenilo i obližnja brda, što me veoma odmara ili listam časopise i knjige.
***
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
