Prvu festivalsku noć proveli smo uz Paweła Pawlikowskog, crno-bijelo platno i film nakon kojeg smo, naravno, odmah počeli zapisivati misli.
Ako ćemo Festival provesti u kinima, onda želimo pamtiti i ono o čemu razmišljamo kada se svjetla ponovo upale
Ako ćete nas narednih osam dana negdje najlakše pronaći, odgovor je prilično jednostavan: u mraku kino sale, s telefonom spremnim za bilješke čim krene odjavna špica. Zato naš “Gledali smo” ovog augusta dobija festivalsko izdanje, a prvi film teško da je mogao biti prikladniji. 32. Sarajevo Film Festival otvorio je Fatherland, novi film Paweła Pawlikowskog, reditelja čiji su Ida i Cold War već odavno na listama filmova kojima se vraćamo, a koji u Sarajevo stiže nekoliko mjeseci nakon što mu je Fatherland donio nagradu za režiju u Cannesu.
Film nas vodi u 1949. godinu i prati pisca Thomasa Manna i njegovu kćerku Eriku na putovanju kroz podijeljenu Njemačku, ali nećemo vam ovdje prepričavati ono što ćete ionako gledati na platnu. Više nas zanima ono što film pokrene dok ga gledamo: kadar koji ne možemo pustiti, rečenica koja promijeni način na koji čitamo lika, detalj koji nas nervira ili odluka zbog koje želimo s nekim raspravljati čim izađemo iz kina.
Pa, Festival je počeo. Mi smo pogledali prvi film. Ovo su bilješke koje su nam ostale poslije njega.
Dobro, idemo na bilješke: šta nam je Fatherland ostavio nakon kina?
Prvo što ostaje nakon Fatherlanda jeste koliko je film zapravo poprilično kratak. 82 minute. I to je gotovo neobično kada shvatite koliko toga pokušava nositi.
Ali Pawlikowski ne pokušava sve objasniti. Kao i u Idi i Cold Waru, mnogo toga ostavlja između kadrova, pogleda i tišine. Fatherland zbog toga ne djeluje kao historijska lekcija koju morate savladati, nego kao vrlo koncentriran komad jednog trenutka u historiji. Mali film po minutaži, prilično veliki po onome što vam ostavi za razmišljanje.
Pawlikowski povratak tretira kao nešto mnogo komplikovanije
Možda mi je ovo zapravo najzanimljivija ideja cijelog filma. Thomas Mann i njegova kćerka Erika vraćaju se u Njemačku 1949. godine, ali to više nije zemlja koju su napustili. Fizički je razorena, podijeljena i, možda još važnije, ljudi koji se vraćaju više nisu isti ljudi koji su iz nje otišli.
Zato Fatherland djeluje kao film o povratku kući koji stalno propituje šta riječ “kući” uopšte znači nakon svega što se dogodilo. Njihovo putovanje kroz Njemačku postaje mala verzija puno većeg pitanja: šta se događa s identitetom zemlje nakon što je podijele granica, ideologije i potpuno različite vizije njene budućnosti? Film nema prostora, niti pokušava, odgovoriti na sve to. Umjesto toga stavlja jednu porodicu usred tog pitanja i pušta nas da ga osjećamo kroz njih.
Najteže emocije ovdje skoro nikada nisu one koje se izgovore
Ovo je vrlo kontroliran film i isto se može reći za njegove likove. Thomas Mann kojeg igra Hanns Zischler gotovo je oličenje emocionalne suzdržanosti, čak i dok se oko njega historija i privatni život raspadaju. Erika istovremeno nosi vlastitu tugu zbog smrti brata Klausa, ali ni ona ne dobija velike filmske trenutke u kojima će nam neko uredno objasniti kako se osjeća.
Upravo zato Zischlerova izvedba vas možda najviše iznenadi. Ništa nije odigrano tako da vas moli da primijetite glumu. Sve je u držanju, glasu, mikroreakcijama i onome što čovjek odluči ne pokazati.
Sandra Hüller opet radi onu stvar zbog koje je nemoguće ne gledati je
Sandra Hüller je posljednjih nekoliko godina postala jedna od onih glumica čije ime samo po sebi dovoljno govori da ćemo obratiti pažnju, a Erika Mann joj daje upravo onu vrstu materijala u kojem je posebno dobra. Ne mora biti najglasnija osoba u kadru da biste stalno pratili šta radi.
Njena Erika je istovremeno kćerka poznatog čovjeka, osoba s vlastitim političkim uvjerenjima i žena koja prolazi kroz vrlo ličnu tugu, a Hüller sve te slojeve drži bez potrebe da ih naglašava. U filmu koji je namjerno suzdržan ona unosi onu vrstu unutrašnjeg nemira zbog kojeg imate osjećaj da ispod svakog razgovora postoji još jedan koji se nikada neće dogoditi.
Možda je najzanimljivije to što ‘Fatherland’ odbija dati nam historiju s uredno podijeljenim stranama
Ovo je detalj zbog kojeg film postaje još zanimljiviji kada izađete iz kina: putovanje Thomasa Manna nije Pawlikowskijev izum. Mann se 1949. zaista vratio u Njemačku i otišao i u Frankfurt na Zapadu i u Weimar na Istoku, odbijajući da vlastiti povratak prilagodi jednostavnoj podjeli novog hladnoratovskog svijeta.
I tu Fatherland postaje nešto složeniji od filma o “dobrim” i “lošim” odgovorima. Pawlikowski je govoreći o filmu naglasio da ga zanima komplikovanost historije, a ne njeno svođenje na jednu sigurnu interpretaciju. To se osjeti kroz cijeli film. Ljudi mogu biti moralno u pravu u jednoj stvari i zastrašujuće slijepi u drugoj, zemlja može biti oslobođena bez toga da je odjednom izliječena, a odbijanje da izaberete stranu također može postati nosi određenu odgovornost.
Možda je zato Fatherland zanimljiviji nakon gledanja nego dok pokušavate odlučiti “šta film želi reći”.
Kultura gledali smo leksikon: Fatherland notes
- Prva misao po izlasku iz kina: Koliko mnogo može stati u samo 82 minute kada film zna šta želi zadržati, a šta ostaviti neizgovoreno.
- Najveći glumački utisak: Hanns Zischler kao Thomas Mann, upravo zato što njegova izvedba nikada ne pokušava privući pažnju na sebe.
- Lik koji nam je ostao pod kožom: Erika Mann u izvedbi Sandre Hüller, kroz koju se privatna tuga i povratak u zemlju koju više ne prepoznaje stalno prepliću.
- Pitanje koje nosimo iz filma: Šta se zapravo događa s osjećajem pripadnosti kada se promijene i mjesto i ljudi?
- Ono što Pawlikowski radi najbolje: Ne objašnjava svaku emociju i ne zatvara svako pitanje, nego vjeruje kadru, tišini i publici dovoljno da sami pronađemo ono između.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba arhiva
