TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 24.2.2025.
Traži se stolica više. Samo nekoliko trenutaka kasnije žamor se utišava i bijeli dim se sa središta pozornice približava publici, dolazi do vas.
Smireni ste i u potpunosti nespremni za ono što dolazi samo nekoliko sekundi kasnije. Mi vam nećemo ukrasti čast da sami doživite taj trenutak, kao ni svaki naredni.
S vama ćemo samo podijeliti sve emocije koje još uvijek struje kroz nas i koje ćete sa sobom ponijeti nakon što odgledate Othello u Sarajevskom Ratnom Teatru. (Ako već niste, ubrzo će se i baš za vas možda donijeti stolica više, tik ispred pozornice.)
Nećemo vam mi ovdje donijeti činjenice o ovom Shakespeareovom djelu, ako vam nedostaju, potražite ih ovdje, a onda nam se vratite. Othello je spoj produkcije Ulysses Teatra i SARTR – a te su se pripreme za ovu pozornicu odvijale na relaciji Brijuni – Sarajevo.
Koliko ste emocija spremni podnijeti u 105 minuta? Nadamo se da imate kapacitet i slobodno mjesto u srcu za nešto novo. Othello će vas naljutiti. Mnogo. Zbunit će vas, neće vam biti jasno ništa o zlobi koja postoji u ljudima, onda će vas tako neodoljivo raznježiti da ćete se i sami zaljubiti u nekoga od likova na sceni. Prenijet će na vas strast i približiti vam ljubomoru i požudu kao niko nikada.
Mislite da dobro poznajete ljude? Othello bi vas mogao uvjeriti u suprotno.
Na pozornici se u jednakom obimu isprepliću likovi prema kojima ćete razviti različite emocije, od sažaljenja, do suosjećanja i potrebe da im stavite ruke na usta, odvučete ih od zlih namjera koje imaju i ostavite ovu tragediju da završi mnogo drugačije. Glumci će vas u potpunosti uvući u svoj svijet, kada se lik kojeg igraju na pozornici zaljubi, poželjet ćete skakutati s njim, kada doživi neviđenu bol proizašlu iz borbe sa sobom i tuđom zlobom, s teatarskih daski će ustajati zaista teturavo, blijedog lica, preznojeni i činiti da se zaljubite u svijet teatra i glume na potpuno novom nivou.
Teško će vam biti razaznati gdje prestaje gluma, a gdje počinju stvarne boli.
Vidjet ćete kako zaista dolazi do tragedija, kako ljudi i nakon što ostvare svoje namjere ne znaju stati jer se otrov širi kroz njih, a potreba za novim osvajanjima postaje sve veća i veća, prelazi granice poznatog, prelazi fair play, počinje da razara onog koji je iznutra već mrtav i da u svoj svijet uvlači sve što je ikad pupalo i cvalo od sreće i ljubavi.
Nesigurnost prerasta u ljubomoru, ljubomora prelazi u mržnju, mržnja vodi ljubav sa strašću, zajedno se pretvaraju u monstruma.
Vi sjedite na crvenim stolicama.
Na sceni su Ermin Bravo, Ana Marija Brđanović, Alban Ukaj, Davor Sabo, Maja Salkić, Snežana Bogićević, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Mak Čengić i Alen Konjicija. Prati ih muzika kompozitorice Kateryne Palachove.
REŽIJA: Oksana Dmitriieva
DRAMATURGIJA: Nejra Babić
SURADNICI NA PROJEKTU: Rade Šerbedžija, Lenka Udovički
KOSTIMOGRAF I SCENOGRAF: Mykhaylo Nikolayev
MUZIKA: Kateryna Palachova
KOREOGRAFIJA: Inna Falkova
ASISTENTICA NA PROJEKTU: Ajša Đuherić
* * *
Foto: Dženat Dreković za SARTR
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
