TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 24.2.2025.
Traži se stolica više. Samo nekoliko trenutaka kasnije žamor se utišava i bijeli dim se sa središta pozornice približava publici, dolazi do vas.
Smireni ste i u potpunosti nespremni za ono što dolazi samo nekoliko sekundi kasnije. Mi vam nećemo ukrasti čast da sami doživite taj trenutak, kao ni svaki naredni.
S vama ćemo samo podijeliti sve emocije koje još uvijek struje kroz nas i koje ćete sa sobom ponijeti nakon što odgledate Othello u Sarajevskom Ratnom Teatru. (Ako već niste, ubrzo će se i baš za vas možda donijeti stolica više, tik ispred pozornice.)
Nećemo vam mi ovdje donijeti činjenice o ovom Shakespeareovom djelu, ako vam nedostaju, potražite ih ovdje, a onda nam se vratite. Othello je spoj produkcije Ulysses Teatra i SARTR – a te su se pripreme za ovu pozornicu odvijale na relaciji Brijuni – Sarajevo.
Koliko ste emocija spremni podnijeti u 105 minuta? Nadamo se da imate kapacitet i slobodno mjesto u srcu za nešto novo. Othello će vas naljutiti. Mnogo. Zbunit će vas, neće vam biti jasno ništa o zlobi koja postoji u ljudima, onda će vas tako neodoljivo raznježiti da ćete se i sami zaljubiti u nekoga od likova na sceni. Prenijet će na vas strast i približiti vam ljubomoru i požudu kao niko nikada.
Mislite da dobro poznajete ljude? Othello bi vas mogao uvjeriti u suprotno.
Na pozornici se u jednakom obimu isprepliću likovi prema kojima ćete razviti različite emocije, od sažaljenja, do suosjećanja i potrebe da im stavite ruke na usta, odvučete ih od zlih namjera koje imaju i ostavite ovu tragediju da završi mnogo drugačije. Glumci će vas u potpunosti uvući u svoj svijet, kada se lik kojeg igraju na pozornici zaljubi, poželjet ćete skakutati s njim, kada doživi neviđenu bol proizašlu iz borbe sa sobom i tuđom zlobom, s teatarskih daski će ustajati zaista teturavo, blijedog lica, preznojeni i činiti da se zaljubite u svijet teatra i glume na potpuno novom nivou.
Teško će vam biti razaznati gdje prestaje gluma, a gdje počinju stvarne boli.
Vidjet ćete kako zaista dolazi do tragedija, kako ljudi i nakon što ostvare svoje namjere ne znaju stati jer se otrov širi kroz njih, a potreba za novim osvajanjima postaje sve veća i veća, prelazi granice poznatog, prelazi fair play, počinje da razara onog koji je iznutra već mrtav i da u svoj svijet uvlači sve što je ikad pupalo i cvalo od sreće i ljubavi.
Nesigurnost prerasta u ljubomoru, ljubomora prelazi u mržnju, mržnja vodi ljubav sa strašću, zajedno se pretvaraju u monstruma.
Vi sjedite na crvenim stolicama.
Na sceni su Ermin Bravo, Ana Marija Brđanović, Alban Ukaj, Davor Sabo, Maja Salkić, Snežana Bogićević, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Mak Čengić i Alen Konjicija. Prati ih muzika kompozitorice Kateryne Palachove.
REŽIJA: Oksana Dmitriieva
DRAMATURGIJA: Nejra Babić
SURADNICI NA PROJEKTU: Rade Šerbedžija, Lenka Udovički
KOSTIMOGRAF I SCENOGRAF: Mykhaylo Nikolayev
MUZIKA: Kateryna Palachova
KOREOGRAFIJA: Inna Falkova
ASISTENTICA NA PROJEKTU: Ajša Đuherić
* * *
Foto: Dženat Dreković za SARTR
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 
Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić
Foto: Vedad Divović
Foto: Matea Leš
U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u subotu, 6. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.
Foto: Matea Leš
Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 
U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 
Foto: Inia Herenčić
Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 
Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 
Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.
Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
