TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 24.2.2025.
Traži se stolica više. Samo nekoliko trenutaka kasnije žamor se utišava i bijeli dim se sa središta pozornice približava publici, dolazi do vas.
Smireni ste i u potpunosti nespremni za ono što dolazi samo nekoliko sekundi kasnije. Mi vam nećemo ukrasti čast da sami doživite taj trenutak, kao ni svaki naredni.
S vama ćemo samo podijeliti sve emocije koje još uvijek struje kroz nas i koje ćete sa sobom ponijeti nakon što odgledate Othello u Sarajevskom Ratnom Teatru. (Ako već niste, ubrzo će se i baš za vas možda donijeti stolica više, tik ispred pozornice.)
Nećemo vam mi ovdje donijeti činjenice o ovom Shakespeareovom djelu, ako vam nedostaju, potražite ih ovdje, a onda nam se vratite. Othello je spoj produkcije Ulysses Teatra i SARTR – a te su se pripreme za ovu pozornicu odvijale na relaciji Brijuni – Sarajevo.
Koliko ste emocija spremni podnijeti u 105 minuta? Nadamo se da imate kapacitet i slobodno mjesto u srcu za nešto novo. Othello će vas naljutiti. Mnogo. Zbunit će vas, neće vam biti jasno ništa o zlobi koja postoji u ljudima, onda će vas tako neodoljivo raznježiti da ćete se i sami zaljubiti u nekoga od likova na sceni. Prenijet će na vas strast i približiti vam ljubomoru i požudu kao niko nikada.
Mislite da dobro poznajete ljude? Othello bi vas mogao uvjeriti u suprotno.
Na pozornici se u jednakom obimu isprepliću likovi prema kojima ćete razviti različite emocije, od sažaljenja, do suosjećanja i potrebe da im stavite ruke na usta, odvučete ih od zlih namjera koje imaju i ostavite ovu tragediju da završi mnogo drugačije. Glumci će vas u potpunosti uvući u svoj svijet, kada se lik kojeg igraju na pozornici zaljubi, poželjet ćete skakutati s njim, kada doživi neviđenu bol proizašlu iz borbe sa sobom i tuđom zlobom, s teatarskih daski će ustajati zaista teturavo, blijedog lica, preznojeni i činiti da se zaljubite u svijet teatra i glume na potpuno novom nivou.
Teško će vam biti razaznati gdje prestaje gluma, a gdje počinju stvarne boli.
Vidjet ćete kako zaista dolazi do tragedija, kako ljudi i nakon što ostvare svoje namjere ne znaju stati jer se otrov širi kroz njih, a potreba za novim osvajanjima postaje sve veća i veća, prelazi granice poznatog, prelazi fair play, počinje da razara onog koji je iznutra već mrtav i da u svoj svijet uvlači sve što je ikad pupalo i cvalo od sreće i ljubavi.
Nesigurnost prerasta u ljubomoru, ljubomora prelazi u mržnju, mržnja vodi ljubav sa strašću, zajedno se pretvaraju u monstruma.
Vi sjedite na crvenim stolicama.
Na sceni su Ermin Bravo, Ana Marija Brđanović, Alban Ukaj, Davor Sabo, Maja Salkić, Snežana Bogićević, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Mak Čengić i Alen Konjicija. Prati ih muzika kompozitorice Kateryne Palachove.
REŽIJA: Oksana Dmitriieva
DRAMATURGIJA: Nejra Babić
SURADNICI NA PROJEKTU: Rade Šerbedžija, Lenka Udovički
KOSTIMOGRAF I SCENOGRAF: Mykhaylo Nikolayev
MUZIKA: Kateryna Palachova
KOREOGRAFIJA: Inna Falkova
ASISTENTICA NA PROJEKTU: Ajša Đuherić
* * *
Foto: Dženat Dreković za SARTR
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Neke priče počinju riječima. Druge jednim pokretom, pogledom preko ramena ili osjećajem koji tijelo prepozna mnogo prije nego što ga uspijemo objasniti.
Svi u sebi imamo iskustva koja je teško pretočiti u riječi, ali ih tijelo itekako pamti. Način na koji se povučemo kada osjetimo nelagodu, kako nesvjesno tražimo sigurnost ili koliko prostora sebi dopuštamo zauzeti. Sve su to pokreti koje svakodnevno pravimo, često ne razmišljajući o tome šta se iza njih krije.
Tu počinje priča o predstavi Deinos , novom autorskom i koreografskom projektu Amile Terzimehić, čija će premijera 10. oktobra zatvoriti ovogodišnje, 66. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu. 
Kroz savremeni ples, Deinos istražuje strah, nasilje, kontrolu i slobodu, a inspiraciju pronalazi u mitu o Perzefoni i Hadu. Ipak, ovo nije priča o antičkim bogovima koliko o nama danas, o odnosima u kojima ljubav može postati posjedovanje, briga prerasti u kontrolu, a sigurnost se pretvoriti u izolaciju.
I dok nas predstava poziva da razmislimo o svemu što nosimo u vlastitom tijelu, otvara i jedno šire pitanje: Koliko prostora danas dajemo umjetnosti koja nas ne želi samo zabaviti, nego i suočiti s nama samima?
Povodom premijere razgovarali smo s Amilom Terzimehić, autoricom i koreografkinjom predstave, ali nismo se zaustavili samo na Deinosu. Zanimalo nas je kako nastaje plesni jezik za ono što je teško izgovoriti, gdje se danas nalazi savremeni ples u Bosni i Hercegovini, kakvu ulogu MESS ima u razvoju naše kulturne scene i koliko slobode umjetnici zaista imaju da stvaraju. 
Amila, za početak želim krenuti od samog naslova. Deinos u sebi nosi osjećaj nečega istovremeno zastrašujućeg i snažnog.
Šta je bio prvi impuls za ovu predstavu i u kojem trenutku ste znali da priču želite ispričati kroz tijelo, a ne kroz riječi?
S obzirom na to da nam je mit o Perzefoni bio polazišna tačka i inspiracija, tokom istraživanja sam naišla na riječ deinos i njeno značenje me je odmah privuklo. U toj ambivalentnosti značenja riječi, prepoznala sam nešto vrlo ljudsko: čovjek je biće koje ima sposobnost da razara i uništava, ali istovremeno i da stvara, kreira i transformiše.
Predstava se bavi zenskim iskustvom u patrijarhalnom sistemu, sistemu koji naša tijela uči strahu, manipulaciji i nasilju. Žena se kroz historiju često nalazila u poziciji objekta nad kojim se vrši moć, ali istovremeno je upravo iz tih iskustava razvijala načine da preživi, pruži otpor, stvara i ponovo uspostavi vlastitu autonomiju. U tom smislu, deinos za mene nije samo ono čega se bojimo, nego i ono čemu se divimo, a to su različita zenska iskustva koja, uprkos svemu što im je nametnuto, pronalaze način da opstanu, pruže otpor, stvaraju i nastave živjeti.
A zašto tijelo, a ne riječ? Upravo zato što smo kroz različite društvene i patrijarhalne obrasce učene da šutimo, da se ne suprotstavljamo i da ne zauzimamo previše prostora. Ali tijelo ne prestaje govoriti samo zato što smo naučene šutjeti. Ono nas odaje u svakodnevnim gestama, u načinu hoda, u načinu kako drzimo svoje tijelo, kako ulazimo u prostoriju, kako se osvrcemo na ulici…
Kao polazište uzimate mit o Perzefoni i Hadu, jednu od priča koju smo stoljećima slušali kroz različite interpretacije.
Kada je danas pogledamo iz perspektive žene, koliko se njeno značenje mijenja? I šta vam je bilo najvažnije preispitati u toj priči, umjesto samo prenijeti je na scenu?
Mit je univerzalan upravo zato što u sebi nosi iskustva i obrasce koji nadilaze vrijeme u kojem je nastao, pa mu se umjetnici iznova vraćaju i čitaju ga kroz vlastiti trenutak. Otmicu Perzefone u podzemni svijet danas možemo prepoznati i kao priču o moći, autonomiji, nasilju i iskustvu žene čije se tijelo i život nalaze pod tuđom kontrolom, i u podzemlju patrijarhalnog sistema kojeg zivimo.
Ne prepričavamo mit, nego ga preispitujemo iz pozicije žene danas, ali i prošlih generacija. Šta su sve naša tijela prihvatila bez propitivanja, zašto se obrasci ponavljaju, pretvaraju u mehanizme i postaju sistem? Zašto imamo toliko strahova, od koga i zbog koga? Kako tijelo pokušava progovoriti i pobuniti se kada radimo protiv sebe? Zasto ubjedjujemo sebe da ne znamo, kada smo sigurni da znamo?
Kroz proces smo otvorili mnogo pitanja i mislim da je već samo njihovo postavljanje na neki način oslobađajuće. Jer kada počnemo propitivati ono što smo dugo potiskivali, ponovo se približavamo tijelu i njegovoj potrebi da se kreće, pleše i bude slobodno.
Deinos zatvara ovogodišnji MESS, festival koji već decenijama u Sarajevo donosi drugačije teatarske jezike i perspektive.
Šta za vas znači biti dio tog kontinuiteta, ali i zatvoriti festival predstavom koja se toliko direktno bavi društvom u kojem živimo? Mislite li da MESS danas ima i odgovornost da pomjera granice naše lokalne scene?
Apsolutno. MESS je oduvijek bio festival koji je hrabar, angažovan i otvoren prema različitim umjetničkim formama i stilovima. Festival koji ne šuti i ne boji se postaviti pitanja koja možda nisu uvijek ugodna, ali su važna. Zato mi je posebno značajno što DEINOS zatvara ovogodišnji MESS upravo u godini u kojoj je tema festivala odgovornost.
Odgovornost za mene nije davati odgovore, nego imati hrabrosti postaviti pitanja i ne šutjeti o onome što nas se tiče.
Ples je otjelovljenje slobode – tijelo koje se kreće, zauzima prostor, slijedi impuls i sanja. A mi se u Deinos-u bavimo upravo onim što tu slobodu potiskuje: strahom, kontrolom, nasiljem, prilagođavanjem i šutnjom. I zato mi je sasvim prirodno da je ova priča ispričana kroz ples. 
Za kraj, voljela bih se vratiti na vas kao autoricu. Nakon rada na predstavi koja se toliko bavi strahom i oslobađanjem, zanima me šta je danas vaš najveći umjetnički rizik? Postoji li nešto što biste željeli istražiti, a što do sada nismo vidjeli na sceni?
Trenutno me najviše zanima upravo istraživanje plesne umjetnosti kod nas. Imamo mnogo potencijala, ali još uvijek nemamo dovoljno prostora, produkcije i kontinuiteta da se ples razvija onako kako bi mogao. Mislim da na našoj sceni još nismo ni približno istražili sve što tijelo može reći. Sigurna sam da će se to sada početi mjenjati i radujem se svemu što dolazi.
Vrijeme je da krenemo plesati, da se više radujemo i da vjerujemo onome što nam naše tijelo govori. 
Imamo generaciju koja svakodnevno konzumira ples na TikToku, Instagramu i kroz muzičke spotove, ali to ne znači da kupuje ulaznice za plesne predstave. Šta mislite, gdje gubimo tu publiku i možemo li nešto naučiti iz načina na koji mladi danas doživljavaju pokret?“
Upravo tu najbolje vidimo koliko je potreba za plesom i izražavanjem kroz tijelo prisutna. Ples već postoji u svakodnevnom životu mladih, samo u drugačijem mediju. Zato je pitanje kako tu potrebu prevesti iz digitalnog prostora u prostor živog susreta i ponuditi im ples i kao umjetničko iskustvo. Ne treba očekivati od publike da već poznaje plesni jezik, nego pronaći načine da joj ga priblizimo. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
