TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 24.2.2025.
Traži se stolica više. Samo nekoliko trenutaka kasnije žamor se utišava i bijeli dim se sa središta pozornice približava publici, dolazi do vas.
Smireni ste i u potpunosti nespremni za ono što dolazi samo nekoliko sekundi kasnije. Mi vam nećemo ukrasti čast da sami doživite taj trenutak, kao ni svaki naredni.
S vama ćemo samo podijeliti sve emocije koje još uvijek struje kroz nas i koje ćete sa sobom ponijeti nakon što odgledate Othello u Sarajevskom Ratnom Teatru. (Ako već niste, ubrzo će se i baš za vas možda donijeti stolica više, tik ispred pozornice.)
Nećemo vam mi ovdje donijeti činjenice o ovom Shakespeareovom djelu, ako vam nedostaju, potražite ih ovdje, a onda nam se vratite. Othello je spoj produkcije Ulysses Teatra i SARTR – a te su se pripreme za ovu pozornicu odvijale na relaciji Brijuni – Sarajevo.
Koliko ste emocija spremni podnijeti u 105 minuta? Nadamo se da imate kapacitet i slobodno mjesto u srcu za nešto novo. Othello će vas naljutiti. Mnogo. Zbunit će vas, neće vam biti jasno ništa o zlobi koja postoji u ljudima, onda će vas tako neodoljivo raznježiti da ćete se i sami zaljubiti u nekoga od likova na sceni. Prenijet će na vas strast i približiti vam ljubomoru i požudu kao niko nikada.
Mislite da dobro poznajete ljude? Othello bi vas mogao uvjeriti u suprotno.
Na pozornici se u jednakom obimu isprepliću likovi prema kojima ćete razviti različite emocije, od sažaljenja, do suosjećanja i potrebe da im stavite ruke na usta, odvučete ih od zlih namjera koje imaju i ostavite ovu tragediju da završi mnogo drugačije. Glumci će vas u potpunosti uvući u svoj svijet, kada se lik kojeg igraju na pozornici zaljubi, poželjet ćete skakutati s njim, kada doživi neviđenu bol proizašlu iz borbe sa sobom i tuđom zlobom, s teatarskih daski će ustajati zaista teturavo, blijedog lica, preznojeni i činiti da se zaljubite u svijet teatra i glume na potpuno novom nivou.
Teško će vam biti razaznati gdje prestaje gluma, a gdje počinju stvarne boli.
Vidjet ćete kako zaista dolazi do tragedija, kako ljudi i nakon što ostvare svoje namjere ne znaju stati jer se otrov širi kroz njih, a potreba za novim osvajanjima postaje sve veća i veća, prelazi granice poznatog, prelazi fair play, počinje da razara onog koji je iznutra već mrtav i da u svoj svijet uvlači sve što je ikad pupalo i cvalo od sreće i ljubavi.
Nesigurnost prerasta u ljubomoru, ljubomora prelazi u mržnju, mržnja vodi ljubav sa strašću, zajedno se pretvaraju u monstruma.
Vi sjedite na crvenim stolicama.
Na sceni su Ermin Bravo, Ana Marija Brđanović, Alban Ukaj, Davor Sabo, Maja Salkić, Snežana Bogićević, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Mak Čengić i Alen Konjicija. Prati ih muzika kompozitorice Kateryne Palachove.
REŽIJA: Oksana Dmitriieva
DRAMATURGIJA: Nejra Babić
SURADNICI NA PROJEKTU: Rade Šerbedžija, Lenka Udovički
KOSTIMOGRAF I SCENOGRAF: Mykhaylo Nikolayev
MUZIKA: Kateryna Palachova
KOREOGRAFIJA: Inna Falkova
ASISTENTICA NA PROJEKTU: Ajša Đuherić
* * *
Foto: Dženat Dreković za SARTR
TEKST: Ada Ćeremida
Subotnja večer označila je početak još jedne sezone baleta Krcko Oraščić u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Prva od tri ovogodišnje izvedbe već je iza nas, a sutra navečer slijedi još jedna prilika da publika uđe u bajku koju generacije pamte od djetinjstva.
Nakon što smo uoči premijere ušli iza zavjese i zabilježili generalnu probu iznutra, vraćamo se u isti prostor. ovaj put s drugačijom pažnjom. Jer kada jednom vidite koliko ruku, pogleda i preciznih odluka stoji iza svake scene, više nikada ne gledate balet na isti način.
Josip Lovrenović, scenograf Narodnog pozorišta Sarajevo
Na samoj ivici pozornice, između parketa i tišine koja prethodi izlasku na scenu, sjeli smo sa Josipom Lovrenovićem, scenografom Krcka Oraščića. Ispred nas je prazna sala, balkoni Narodnog pozorišta i prostor koji će već iste večeri oživjeti pod svjetlima.
Razgovarali smo o scenografiji kao živom organizmu, o kolektivu koji je pokreće i o bajci koja traje duže od jednog života.
Postoji li jedan detalj scenografije koji nosi posebnu, ličnu težinu? Za Josipa Lovrenovića, odgovor ne leži u pojedinosti, već u cjelini koja omogućava da predstava diše.
„Scenografija ovakvih velikih baleta nikada nije samo dekor“, kaže. „Rad dekoratera i tehničkih scenskih radnika podjednako je bitan kao i rad balerina i baletana. Bez uštimanog tima velikog broja ljudi, ova magija se ne bi mogla izvesti.“
U Krcku Oraščiću, objašnjava, čak i oni koji nisu vidljivi publici imaju svoju koreografiju. Promjene scena, transformacije prostora, ritam koji prati muziku Čajkovskog, sve to zavisi od preciznosti ljudi iza scene. Bajka ne nastaje sama; ona se gradi, pomjera i održava u životu.
Raditi Krcka znači biti dio lanca
Dok razgovaramo, Lovrenović nas podsjeća na simboliku trenutka: Krcko Oraščić upravo puni 133 godine od svoje prve izvedbe. Za scenografa, kaže, poziv da radi na ovom baletu nosi posebnu težinu.
„Siguran sam da je svaki scenograf sretan kad mu dođe prilika da radi Krcka. Uzbuđenje je stalno prisutno, iako postoji i briga hoće li sve funkcionisati kako treba.“
Ono što Krcka izdvaja, dodaje, jeste činjenica da iz godine u godinu postaje sve draži onima koji ga izvode. Posebno ističe djecu iz muzičkih i baletnih škola Sarajeva, koja često upravo kroz Krcka prvi put stanu na veliku scenu, a kasnije postaju dio ansambla.
„To je lanac koji se ne prekida“, kaže. „Djeca koja danas igraju Krcka, sutra su balerine i baletani Narodnog pozorišta.“
Kolektiv koji oblikuje identitet
Iako ga često pitaju o ličnim estetskim preferencijama i umjetničkim pravcima, Lovrenović naglašava da pozorište rijetko pripada jednoj osobi. Umjetnički smjer predstave, objašnjava, uvijek je rezultat dogovora unutar autorskog tima.
„U Narodnom pozorištu, kao i u drugim teatarskim kućama, mnogo toga zavisi od umjetničke direkcije i repertoara. Mi kao autorski tim pokušavamo pratiti jedni druge.“ 
I njegov stvaralački identitet, priznaje, oblikovan je kolektivom u kojem radi.
„Pozorište je čin kolektivne umjetnosti. Vaše najbliže kolege utiču na ono što proizvodite. Stvari se stalno mijenjaju od potrebe do potrebe.“
Na kraju razgovora, pitamo ga šta bi volio da ostane s publikom kada se zavjesa spusti i bajka utihne. Odgovor dolazi bez razmišljanja.
„Volio bih da ostane Krcko.“
Prisjeća se prve sarajevske postavke iz 1973. godine i publike koja ga pamti i danas baš kao što se nada da će ga pamtiti i najmlađa publika koja ove večeri prvi put sjedi u sali.
Dok napuštamo pozornicu, scena je ponovo prazna. Ali znamo da se iza nje krije cijeli svijet precizan, kolektivan i tih. Svijet bez kojeg bajka nikada ne bi postala stvarna.
Cijeli razgovor s Josipom Lovrenovićem se nastavlja u reelsu. Zavirite još jednom iza zavjese.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
