TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 24.1.2024.
Baš kao i na Golden Globes dodjeli, Oppenheimer bi mogao vladati pozornicom i na dodjeli Oscara.
Oppenheimer predvodi s ukupno 13 nominacija, a s 11 ga slijede filmovi Poor Things i Scorceseov Killers of the Flower Moon s 10 nominacija.
Foto: @martinscorsese_
Koliko god da smo oduševljeni nekim od svojih omiljenih naslova i imena na listama nominovanih, iznenađenje fanova i online svijeta je u samo nekoliko sati preplavilo online svijet zbog manjka nominacija za film Barbie. Međutim, ono što ovu brojku od 8 nominacija za ovaj film čini neobičnom jeste činjenica da Margot Robbie nije na listi novinovanih glumica, a u skupini nominovanih za najbolju režiju nije se našla ni Greta Gerwig, iako su zaslužne za to što se Barbie našao u kategoriji nominovanih za najbolji film.
Cherry on top ovom iznenađenju moglo bi biti oduzimanje Oskara Billie Eilish za pjesmu „What Was I Made For“ od strane Ronsonove „I'm just Ken“. Nominovani za najbolju sporednu mušku ulogu, Ryan Gosling, nakon objave nominovanih nije propustio pružiti podršku svojim kolegicama.
Foto: @barbiethemovie
"Ali nema Kena bez Barbie i nema Barbie filma bez Grete Gerwig i Margot Robbie, dvije osobe koje su najviše odgovorne za ovaj filmski poduhvat koji je oborio rekorde i slavi se širom svijeta. Niko na filmu ne bi dobio priznanje bez njihovog talenta, upornosti i genijalnosti. Reći da sam razočaran što nisu nominirane u svojim odgovarajućim kategorijama bilo bi blago rečeno." - izjavio je Ryan.
No, iako je Barbie film uskraćen za nominacije u ove dvije kategorije, ističe se činjenica da su se u kategoriji nominovanih za najbolji film ipak našla tri filma u ženskoj režiji: Barbie, Anatomy of Fall i Past Lives.
Hm, ko je režirao Barbie?
Foto: @barbie
No, dobro.
2023. godina obilježena je sjajnim naslovima, filmskim ostvarenjima sa snažnim porukama i čini se kao da smo više nego ikada ranije svoje slobodno vrijeme provodili u kino salama i diskutujući o filmovima koje svi gledaju. Svijet filma oduvijek ima tu moć da nas povezuje, uključi u diskusije te da nam otvara prozore u svijet, onaj oko nas, ali i unutra.
Veselimo se vidjeti dodjele nagrada, ali uživati i u online diskusijama ljubitelja filma koji će, ovih dana, imati više nego ikada ranije za reći.
Bradley Cooper, Emma Stone, Emily Blunt, Jodie Foster i Cilian Murphy, samo su neka od većini omiljenih imena koja su se našla na listama nominovanih, a u nastavku vam donosimo detaljan pregled. Vjerujemo da odavno imate svoje favorite!
Foto: @oppenheimermovie
Nominovani za najbolji film
Nominovani za najbolju režiju
Nominovani za najboljeg glumca (glavna uloga)
Nominovane za najbolju glumicu (glavna uloga)
Nominovani za najboljeg glumca (sporedna uloga)
Nominovane za najbolju glumicu (sporedna uloga)
Najbolji adaptirani scenario
Najbolji izvorni scenario
Najbolja scenografija
Najbolji animirani film
Najbolji dokumentarni film
Najbolji internacionalni film
Najbolji kratki animirani film
Najbolji Live – Action kratki film
Najbolji kratki dokumentarac
Najbolja fotografija
Najbolji dizajn kostima
Najbolja šminka i frizura
Najbolja originalna pjesma
Najbolja montaža
Najbolji zvuk
Najbolji vizuelni efekti
* * *
Naslovna fotografija: @barbiethemovie
TEKST: Ada Ćeremida
Prvu festivalsku noć proveli smo uz Paweła Pawlikowskog, crno-bijelo platno i film nakon kojeg smo, naravno, odmah počeli zapisivati misli.
Ako ćete nas narednih osam dana negdje najlakše pronaći, odgovor je prilično jednostavan: u mraku kino sale, s telefonom spremnim za bilješke čim krene odjavna špica. Zato naš “Gledali smo” ovog augusta dobija festivalsko izdanje, a prvi film teško da je mogao biti prikladniji. 32. Sarajevo Film Festival otvorio je Fatherland, novi film Paweła Pawlikowskog, reditelja čiji su Ida i Cold War već odavno na listama filmova kojima se vraćamo, a koji u Sarajevo stiže nekoliko mjeseci nakon što mu je Fatherland donio nagradu za režiju u Cannesu. 
Film nas vodi u 1949. godinu i prati pisca Thomasa Manna i njegovu kćerku Eriku na putovanju kroz podijeljenu Njemačku, ali nećemo vam ovdje prepričavati ono što ćete ionako gledati na platnu. Više nas zanima ono što film pokrene dok ga gledamo: kadar koji ne možemo pustiti, rečenica koja promijeni način na koji čitamo lika, detalj koji nas nervira ili odluka zbog koje želimo s nekim raspravljati čim izađemo iz kina.
Pa, Festival je počeo. Mi smo pogledali prvi film. Ovo su bilješke koje su nam ostale poslije njega.
Prvo što ostaje nakon Fatherlanda jeste koliko je film zapravo poprilično kratak. 82 minute. I to je gotovo neobično kada shvatite koliko toga pokušava nositi.
Ali Pawlikowski ne pokušava sve objasniti. Kao i u Idi i Cold Waru, mnogo toga ostavlja između kadrova, pogleda i tišine. Fatherland zbog toga ne djeluje kao historijska lekcija koju morate savladati, nego kao vrlo koncentriran komad jednog trenutka u historiji. Mali film po minutaži, prilično veliki po onome što vam ostavi za razmišljanje.
Možda mi je ovo zapravo najzanimljivija ideja cijelog filma. Thomas Mann i njegova kćerka Erika vraćaju se u Njemačku 1949. godine, ali to više nije zemlja koju su napustili. Fizički je razorena, podijeljena i, možda još važnije, ljudi koji se vraćaju više nisu isti ljudi koji su iz nje otišli.
Zato Fatherland djeluje kao film o povratku kući koji stalno propituje šta riječ “kući” uopšte znači nakon svega što se dogodilo. Njihovo putovanje kroz Njemačku postaje mala verzija puno većeg pitanja: šta se događa s identitetom zemlje nakon što je podijele granica, ideologije i potpuno različite vizije njene budućnosti? Film nema prostora, niti pokušava, odgovoriti na sve to. Umjesto toga stavlja jednu porodicu usred tog pitanja i pušta nas da ga osjećamo kroz njih.
Ovo je vrlo kontroliran film i isto se može reći za njegove likove. Thomas Mann kojeg igra Hanns Zischler gotovo je oličenje emocionalne suzdržanosti, čak i dok se oko njega historija i privatni život raspadaju. Erika istovremeno nosi vlastitu tugu zbog smrti brata Klausa, ali ni ona ne dobija velike filmske trenutke u kojima će nam neko uredno objasniti kako se osjeća.
Upravo zato Zischlerova izvedba vas možda najviše iznenadi. Ništa nije odigrano tako da vas moli da primijetite glumu. Sve je u držanju, glasu, mikroreakcijama i onome što čovjek odluči ne pokazati.
Sandra Hüller je posljednjih nekoliko godina postala jedna od onih glumica čije ime samo po sebi dovoljno govori da ćemo obratiti pažnju, a Erika Mann joj daje upravo onu vrstu materijala u kojem je posebno dobra. Ne mora biti najglasnija osoba u kadru da biste stalno pratili šta radi.
Njena Erika je istovremeno kćerka poznatog čovjeka, osoba s vlastitim političkim uvjerenjima i žena koja prolazi kroz vrlo ličnu tugu, a Hüller sve te slojeve drži bez potrebe da ih naglašava. U filmu koji je namjerno suzdržan ona unosi onu vrstu unutrašnjeg nemira zbog kojeg imate osjećaj da ispod svakog razgovora postoji još jedan koji se nikada neće dogoditi.
Ovo je detalj zbog kojeg film postaje još zanimljiviji kada izađete iz kina: putovanje Thomasa Manna nije Pawlikowskijev izum. Mann se 1949. zaista vratio u Njemačku i otišao i u Frankfurt na Zapadu i u Weimar na Istoku, odbijajući da vlastiti povratak prilagodi jednostavnoj podjeli novog hladnoratovskog svijeta.
I tu Fatherland postaje nešto složeniji od filma o “dobrim” i “lošim” odgovorima. Pawlikowski je govoreći o filmu naglasio da ga zanima komplikovanost historije, a ne njeno svođenje na jednu sigurnu interpretaciju. To se osjeti kroz cijeli film. Ljudi mogu biti moralno u pravu u jednoj stvari i zastrašujuće slijepi u drugoj, zemlja može biti oslobođena bez toga da je odjednom izliječena, a odbijanje da izaberete stranu također može postati nosi određenu odgovornost.
Možda je zato Fatherland zanimljiviji nakon gledanja nego dok pokušavate odlučiti “šta film želi reći”.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
