TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 24.1.2024.
Baš kao i na Golden Globes dodjeli, Oppenheimer bi mogao vladati pozornicom i na dodjeli Oscara.
Oppenheimer predvodi s ukupno 13 nominacija, a s 11 ga slijede filmovi Poor Things i Scorceseov Killers of the Flower Moon s 10 nominacija.
Foto: @martinscorsese_
Koliko god da smo oduševljeni nekim od svojih omiljenih naslova i imena na listama nominovanih, iznenađenje fanova i online svijeta je u samo nekoliko sati preplavilo online svijet zbog manjka nominacija za film Barbie. Međutim, ono što ovu brojku od 8 nominacija za ovaj film čini neobičnom jeste činjenica da Margot Robbie nije na listi novinovanih glumica, a u skupini nominovanih za najbolju režiju nije se našla ni Greta Gerwig, iako su zaslužne za to što se Barbie našao u kategoriji nominovanih za najbolji film.
Cherry on top ovom iznenađenju moglo bi biti oduzimanje Oskara Billie Eilish za pjesmu „What Was I Made For“ od strane Ronsonove „I'm just Ken“. Nominovani za najbolju sporednu mušku ulogu, Ryan Gosling, nakon objave nominovanih nije propustio pružiti podršku svojim kolegicama.
Foto: @barbiethemovie
"Ali nema Kena bez Barbie i nema Barbie filma bez Grete Gerwig i Margot Robbie, dvije osobe koje su najviše odgovorne za ovaj filmski poduhvat koji je oborio rekorde i slavi se širom svijeta. Niko na filmu ne bi dobio priznanje bez njihovog talenta, upornosti i genijalnosti. Reći da sam razočaran što nisu nominirane u svojim odgovarajućim kategorijama bilo bi blago rečeno." - izjavio je Ryan.
No, iako je Barbie film uskraćen za nominacije u ove dvije kategorije, ističe se činjenica da su se u kategoriji nominovanih za najbolji film ipak našla tri filma u ženskoj režiji: Barbie, Anatomy of Fall i Past Lives.
Hm, ko je režirao Barbie?
Foto: @barbie
No, dobro.
2023. godina obilježena je sjajnim naslovima, filmskim ostvarenjima sa snažnim porukama i čini se kao da smo više nego ikada ranije svoje slobodno vrijeme provodili u kino salama i diskutujući o filmovima koje svi gledaju. Svijet filma oduvijek ima tu moć da nas povezuje, uključi u diskusije te da nam otvara prozore u svijet, onaj oko nas, ali i unutra.
Veselimo se vidjeti dodjele nagrada, ali uživati i u online diskusijama ljubitelja filma koji će, ovih dana, imati više nego ikada ranije za reći.
Bradley Cooper, Emma Stone, Emily Blunt, Jodie Foster i Cilian Murphy, samo su neka od većini omiljenih imena koja su se našla na listama nominovanih, a u nastavku vam donosimo detaljan pregled. Vjerujemo da odavno imate svoje favorite!
Foto: @oppenheimermovie
Nominovani za najbolji film
Nominovani za najbolju režiju
Nominovani za najboljeg glumca (glavna uloga)
Nominovane za najbolju glumicu (glavna uloga)
Nominovani za najboljeg glumca (sporedna uloga)
Nominovane za najbolju glumicu (sporedna uloga)
Najbolji adaptirani scenario
Najbolji izvorni scenario
Najbolja scenografija
Najbolji animirani film
Najbolji dokumentarni film
Najbolji internacionalni film
Najbolji kratki animirani film
Najbolji Live – Action kratki film
Najbolji kratki dokumentarac
Najbolja fotografija
Najbolji dizajn kostima
Najbolja šminka i frizura
Najbolja originalna pjesma
Najbolja montaža
Najbolji zvuk
Najbolji vizuelni efekti
* * *
Naslovna fotografija: @barbiethemovie
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Dvadeset godina nakon premijere, vozovi, zidovi i noćne akcije iz „Wholetraina“ ponovo su završili na velikom platnu, ovog puta pred sarajevskom publikom.
Neke filmove dvije decenije kasnije gledamo kao dokument vremena kojem pripadaju. „Wholetrain“ Floriana Gaaga ipak djeluje malo drugačije. Njegovi zidovi, vozovi, tagovi i pitanje kome zapravo pripada grad nisu ostali zaključani u 2006. godini.
U okviru FASADA Festivala, u Kvartovskom kinu Grbavica gledali smo remasteriziranu 4K verziju filma, tačno dvadeset godina nakon njegovog nastanka. Gaagov film prati četvoricu grafitera, Davida, Tina, Elyasa i Achima, ali iza sukoba crewsa i ilegalnog crtanja vrlo brzo otvara mnogo širu priču o prijateljstvu, rivalstvu, identitetu i potrebi da ostaviš vlastiti trag u gradu.
Dodatnu dimenziju večeri dao je i sam Florian Gaag, koji je nakon projekcije razgovarao s publikom o filmu, vremenu u kojem je nastajao i svijetu graffiti kulture iz kojeg je priča izrasla.
Foto: Wholetrain
Prije projekcije na FASADA Festivalu, Benjamin nam je dao možda najbolji uvod u večer. Prisjetio se da je film prije dvije decenije dobio nagradu mladih, ali i priznao koliko se njegova vlastita priča u međuvremenu vezala za njega: danas je filmski producent, još uvijek graffiti writer, iza sebe ima dvije decenije rada uz Sarajevo Film Festival, a sada vodi festival posvećen upravo graffiti kulturi. Kako je rekao, na neki način ga je baš ovaj film doveo do mjesta na kojem je danas.
Ta rečenica je sasvim dobro objasnila zašto ova projekcija nije bila samo još jedno festivalsko vraćanje starom naslovu.
Nakon projekcije, Florian Gaag je kroz smijeh prvo priznao da mu film danas djeluje „bolje nego što ga pamti“. Povratak u Sarajevo opisao je slično, ali je možda zanimljivija bila njegova opaska da je rijetkost da ti jedan film omogući da s njim putuješ punih dvadeset godina.
„Rijetko se dogodi da vam film omogući da putujete 20 godina. S ovim je to pomalo ludo. Ponovo upoznajem ljude, ponovo putujem s njim. To je poklon.“
Gaag se u Sarajevo vratio povodom dvadesete godišnjice filma i, kako je rekao publici, upravo mu je mogućnost da ga nakon toliko vremena ponovo dijeli s ljudima jedan od razloga zbog kojih je zahvalan što „Wholetrain“ i dalje živi.
Foto: Wholetrain
Ovdje bih se malo odmakla od klasične priče „reditelj snimio film o grafitima“, jer kod Gaaga to nikada nije bila tema posmatrana izvana.
Graffiti je počeo pisati još 1984. godine u Münchenu, gradu koji je tada imao jednu od važnijih subway graffiti scena u Evropi. Upravo je njegovo vlastito iskustvo unutar kulture kasnije postalo jedan od temelja filma.
Prije „Wholetraina“ pokušavao je realizirati dokumentarac o ranim pionirima graffiti kulture u New Yorku. Projekt nije dobio finansiranje, ali je iz te priče nekoliko godina kasnije nastao igrani film koji danas gledamo kao „Wholetrain“.
I ni taj film nije baš lako stigao do snimanja.
Jedan od najboljih detalja razgovora došao je kada je Gaag objasnio koliko je zapravo bilo teško snimiti film čija se priča u velikoj mjeri odvija oko željeznice.
Prema njegovim riječima, Deutsche Bahn nije želio sarađivati, a kontaktirali su i druge evropske transportne kompanije kako bi ih obeshrabrili od saradnje s produkcijom. Ekipa je zbog toga obilazila Prag, Budimpeštu i druge gradove, sve dok rješenje nisu pronašli u Varšavi. Veza jednog Gaagovog prijatelja sa poljskim PKP-om na kraju im je omogućila da, nakon gotovo pet godina pokušavanja, film zaista realiziraju.
Vozovi koje gledamo u filmu pritom nisu bili makete niti kompozicije povučene iz upotrebe. Radilo se o stvarnim vozovima iz sistema, a za snimanje jedne od ključnih scena produkcija je uspjela iznajmiti voz na jedan dan. Imali su tek dvije kamere i, kako se Gaag prisjetio, trčali su između lokacija pokušavajući uhvatiti najbolje kadrove dok je voz prolazio.
Autentičnost filma očito nije završila odabirom lokacija.
Gaag je otkrio da je dio glumačke ekipe već imao određeno iskustvo s graffiti scenom, dok su ostali prošli mjesec intenzivnog treninga. Svakog dana su crtali skice, tagovali i radili pieceove, ali su istovremeno i živjeli zajedno u stanu koji je produkcija unajmila za njih.
Ideja nije bila samo da na kameri uvjerljivo koriste sprej, nego i da počnu funkcionirati kao stvarna grupa prijatelja.
Odlazili su čak i u yardove kako bi, riječima reditelja, „osjetili cijeli thrill“ i razumjeli adrenalin koji dolazi uz ono što njihovi likovi rade. Kada ga je neko iz publike direktno pitao jesu li ti ulasci bili ilegalni, Gaagov odgovor bio je vrlo kratak: „Of course.“ 
Foto: Wholetrain
Možda najzanimljiviji dio razgovora bio je Gaagov odnos prema tome šta film uopće treba „reći“ o graffiti kulturi.
Njega, kaže, nije toliko zanimao sukob stare i nove škole koliko povratak korijenima: trenutku prije manifesta, teorija i pokušaja da se kultura objasni. Govorio je o djeci koja su jednostavno počela ispisivati svoja imena, da bi iz toga s vremenom nastalo nešto mnogo kompleksnije.
Dvadeset godina kasnije ne pokušava publici govoriti šta graffiti treba biti. Film danas prepušta svakome da ga čita na svoj način.
Ali ono što je želio napraviti 2006. opisao je gotovo savršeno:
„Htio sam ga reducirati. Nisam želio previše priče. Htio sam da bude poput trominutne hardcore punk pjesme ili hip-hop trake iz 1986.“
I nakon projekcije u Kvartovskom kinu Grbavica, ta usporedba zapravo ima mnogo više smisla nego klasično objašnjenje žanra.
Razgovor je u jednom trenutku otišao dalje od samog filma i otvorio pitanje šta danas znači subverzivnost graffiti kulture.
Gaagov odgovor tu nije ostao u nostalgiji.
Rekao je da je potreba za otporom danas možda „veća nego ikada“, upravo zato što graffiti i dalje nosi izrazito analogni duh: postavlja pitanja, ide protiv struje i zauzima prostor. Dodao je i da su ljudi danas „strašno tihi“ s obzirom na sve što se oko njih događa.
Baš zato je „Wholetrain“ dvadeset godina kasnije zanimljiviji od običnog povratka kultnog filma.
Ne zato što je savršeno sačuvao jednu graffiti scenu iz 2006., nego zato što se pitanje ko ima pravo ostaviti trag u gradu, ko određuje šta smije ostati na njegovim zidovima i koliko dugo taj trag uopće treba trajati nije izgubilo zajedno s vremenom.
Gaag je to možda najbolje objasnio pričajući o sceni u kojoj se graffiti na vozu briše. Produkcija je željela izbaciti taj kadar jer je dodatno koštao. On je insistirao da ostane.
Za njega je upravo to srž kulture: piece nije napravljen da traje zauvijek. Možda ćete ga, ako imate sreće, vidjeti kako jednom prolazi gradom. Minutu kasnije može nestati.
I možda je zbog toga sasvim prikladno da se film koji govori o prolaznim tragovima sam pokazao toliko trajnim.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
