Zovu me Nai, kao što spomenuh u prvom tekstu za MODAMO Ali, zovu me i poguzija. Sasvim logično, volim fino pojesti i popiti. Što bi dalmoši rekli, ića i pića. Rukovodim se onom pametnom od gdina G.B. Show-a: "nema iskrenije ljubavi, od ljubavi prema hrani."

Samim tim, odlučih napisati ponešto o divnim okusima koji se moraju isprobati u Sarajevu.

Napomena 1: čevapčići nisu na spisku, ali taj užitak se apsolutno podrazumijeva.

Napomena 2: navedene preporuke su neizmjerno obojane subjektivnom simpatijom prema određenim mjestima, ljudima, namirnicama.

Noovi

1. Šta reći o Nooviju, što gradska raja već nije bezbroj puta opjevala u svojim FB statusima i slikama? Vrhunska vina, slasne pice, ukusna meza, ambijent koji mami intimom i savršena usluga osoblja, predvođenih uvijek nasmijanim Bojanom. E da, na vrhu su Trip Advisora.

Sushi san

2. Dok sam živjela u Aziji, probah mnogo sushija u životu, i rijetko koji "evropski" se mogao mjeriti s time. Na moju sreću, a i sreću mnogih koji vole ovu vrstu hrane, Sarajevo je prije nekoliko godina dobilo Sushi san. Zahvaljući Darku, sushi majstoru koji pred vama pravi sve japanske kere-feke. A može vam i zasvirati saksofon na uho dok jedete.

Avlija

3. Imam sreću pa živim u blizini Avlije. Kad god poželim da pojedem mesne kuglice u zdjeli napravljenoj od hljeba (doslovno!), u ambijentu koji nalikuje skoro na džunglu (ne šalim se!), prošetam do ovog neobičnog restorana. Preporučujem i pileći sendvič u tako-ukusnom-misterioznom sosu, čiji sastav još nisam uspjela otkriti.

Tavola

4. Veliki sam ljubitelj talijanske kuhinje, a paste su mi slaba tačka. Jedno od rijetkih mjesta gdje mogu opušteno otići s prijateljicama, roditeljima ili business partnerima na ručak ili večeru, bez potrebe za dress codom. Crem brule ili panacota za kraj su obavezni.

Pod lipom

5. Kad se zasitim svih neobičnih gurmanluka i poželim naše tradicionalne zalogaje, odem kod čika Etka na sogan dolmu, sarmu ili domaću zeljanicu. Savršenstvo. Dolazio je i Clinton kod čika Etka, nije to mala stvar.



Za MODAMO.info piše: Naida Kundurović

_{Foto: Facebook, privatne fotografije}

Baščaršija zna imati svoja pravila koja se ne pišu, ali se žive. Jedno od njih, koje svi koji dolaze odavno znaju, glasi: Ko se jednom napije vode sa Baščaršije... opet se vrati.

A tu negdje, među kamenim ulicama, čini se da je dodano još jedno pravilo… sasvim tiho, bez velikih riječi: Ko baklavu iz Baklava Dućana ne proba, kao da nije ni prošao.

Ne treba vam velika tabla ni miris koji se osjeti pola ulice dalje. Dovoljno je da pogledate izlog: crvene kutije, zlatna slova i unutra složene baklave, tanane kore, sirup koji se sjaji taman koliko treba.

Jedna ulica, jedan sto, jedan zalogaj

Pred dućanom drveni sto i dvije-tri stolice s ćilim motivom. Tu sjednu oni što ne vole jesti baklavu s nogu i oni koji znaju da dobra baklava traži čašu vode pored i da je najbolje pojesti je polako, u sjeni tende, gledajući kako Baščaršija živi.

Na kutiji piše: 100% tradicionalno, ručno rađeno, vrhunski kvalitet, autentično. I stvarno je tako. Ovdje nema varanja. “Nema folova." - što bi rekli lokalci. Samo čista priča o tome kako se baklava pravi kad je ne praviš zato što moraš, nego zato što želiš da ostane upamćena.

Dok sjedite ispred Baklava Dućana, čini se da sve drugo stane. Negdje iz ulice dopire glas Amire Medunjanin, sevdalinka u pozadini kao tiha pratnja. Miriše agda iz izloga, slatko, ali ne prejako.

Baklava je ritam Sarajeva. Pod zubima komadići: taman kako treba… pola orah mljeven, pola nasjeckan, da se osjeti. Ni premekano, ni pregrubo. Isto kao i Sarajevo samo: slatko kao agda, slojevito, s mekanim i grubim trenucima.

Nekad vas uhvati miris, nekad zvuk sevdalinke u prolazu, nekad okus, ali uvijek ostane isto. Ko jednom to osjeti, uvijek će znati gdje da se vrati.

Za kraj ne morate ponijeti kutiju, ali bi bilo šteta da ne uzmete bar jednu

Sarajevo ima puno baklava, ali ova ima nešto što se ne može zapakovat: onu pravu mjeru starog zanata, mirnog tempa i okusa koji se pamti.

Foto: Bonjour.ba produkcija