Simbioza kultnog i urbanog, starog i novog, bili su razlog zašto smo posjetili jedini jazz club u Sarajevu, Monument, koji već na prvi pogled oduševljava svojim interijerom. Prvo što primijetite jeste šarm prostora koji vas vraća u neka prijašnja vremena i koji svjedoči gostovanjima velikih jazz glazbenika kao i poznatih stand up komičara.

Iako se u ovom klubu retro komadi prožimaju sa modernim, vintage elementi poput starog radio prijamnika, francuske harmonike ili malih prozora kreativno popunjenih raznim sitnicama čine da se ovdje osjećate kao doma. Čak i kamen koji vas okružuje daje jednu posebnu notu intimnosti i izoliranosti od sadašnjosti makar na par sati.

Mirza Nožić, saznali smo, krivac je za koncept ovog kluba, kojim je, kako nam je rekao, prvo htio postići udobnost, a potom estetiku koja zapinje za oko. New Orleans je dom dobrog jazza, ali smo se ovdje osjetili kao da smo dio tog, nama dalekog mjesta i da će svaki tren na pozornicu izaći glazbenik kojemu ćemo se diviti. Da smo ostali duže, možda bi se nešto slično i dogodilo. 

{gallery}2015/2015_11/jazz{/gallery}


_{MODAMO.info/ PR Monument}

Nazvan po poznatoj balkanskoj priči Čardak ni na nebu ni na zemlji, ovaj penthouse u Torontu već u samom imenu nosi ideju prostora koji lebdi između svjetova.

Dizajniran prije 15 godina od strane studija Studio Pyramid, isti tim koji potpisuje i transformaciju viktorijanske kuće u torontskom naselju Summerhill, ovaj interijer danas djeluje gotovo jednako relevantno kao i u trenutku nastanka. 

Pod kreativnim vodstvom Alexandera Sashe Josipovića, Studio Pyramid i ovdje gradi prostor koji ne zavisi od trenda, već od jasnoće ideje. Smješten visoko iznad grada, s panoramskim pogledima i obiljem dnevnog svjetla, penthouse je zamišljen kao savremeni čardak prostor izdvojen od zemlje, ali duboko ukorijenjen u simbolici doma. 

Ovo nije priča o prolaznoj estetici, već o konceptu koji traje i dizajnu koji razumije vrijeme.




Riječ čardak označava prostor koji postoji između, uzdignut, izdvojen i otvoren prema pogledu, često smješten između tla i krova. Njeno porijeklo vezuje se za osmansku arhitektonsku tradiciju, gdje je čardak bio mjesto prelaza, posmatranja i privremenog zadržavanja, prostor koji nije bio ni sasvim unutra ni potpuno vani. 

Upravo tu ideju Studio Pyramid prevodi u savremeni arhitektonski jezik: penthouse koji lebdi iznad grada, ali ostaje duboko povezan sa životom ispod. On funkcioniše istovremeno kao zaklon i kao osmatračnica mjesto tišine, ali i snažnog vizuelnog kontakta s urbanim pejzažom.




Penthouse kao savremeni čardak

Arhitektura penthouse-a oslanja se na otvorene planove, jasne osi kretanja i velike staklene površine koje brišu granicu između unutrašnjeg prostora i skyline-a Toronta. 

Dnevne zone se nižu bez rigidnih podjela, dok promjene u nivou, materijalima i svjetlu suptilno definišu funkcije. Baš kao tradicionalni čardak, ovaj prostor nije statičan on se mijenja tokom dana, reaguje na sunce, sjene i pogled. Grad postaje kulisa, ali nikada nametljiva.






Interijer između racionalnog i emotivnog

Iako je dizajniran prije deceniju i po, interijer ne djeluje zastarjelo jer se ne oslanja na tadašnje trendove. Neutralna baza, prirodni materijali i pažljivo dozirani kolor-akcenti stvaraju atmosferu koja je i danas aktuelna, dok perzijski tepisi unose sloj dubine i vremena u savremeni okvir prostora.

Umjetnost i namještaj birani su kao snažni, ali kontrolisani momenti svaki komad ima svoju ulogu, ali nijedan ne preuzima prostor. Ovo je interijer koji razumije mjeru i ne boji se praznine.






Zašto ovaj interijer i danas ima smisla?

Petnaest godina nakon nastanka, ovaj penthouse pokazuje zašto dobar dizajn ne stari. Ne zato što je neutralan, već zato što je konceptualno jasan. 

‘’Čardak ni na nebu ni na zemlji'' u torontoškoj interpretaciji nije nostalgična referenca, već savremena ideja doma kao prostora povlačenja, promišljanja i distance. U vremenu brzih promjena, ovakvi interijeri podsjećaju da trajnost dolazi iz značenja, a ne iz trenda.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Hans Fonk