Kada biste BONJOUR.uredništvo pitali u kreiranju kojih priča najviše uživamo, vjerujemo da bismo svi u isti glas rekli: 'BONJOUR.zaviruje'. Postoji neki poseban šarm u činjenici da dobijemo priliku na jedan dan ili tek par sati zaviriti u radni dan uspješnih bh.dama i muškaraca, njihove domove, ormare, ali i svakodnevicu.

Tek nakon nekog vremena provedenog s njima u potpunosti shvatimo koliko je vremena potrebno za izradu savršene poslovne rutine, interijera, garderobe i balansirane svakodnevnice. Nasmijani, poletni i napunjeni pozitivnom energijom vraćamo se doma sa snimanja kako bismo vam dočarali koliko je strpljenja, talenta i ljubavi potrebno kako bi se dizajnirao jedan komad ili poslovni plan.

Naš entuzijazam prepoznali su i Martina Saira i Marko Feher koji su nam u danu sastavljenom od mnoštvo obveza, povratka iz Pariza tek sat vremena prije zakazanog snimanja ove BONJOUR.zaviruje priče i spremljenim koferima za naredno putovanje, toplo ugostili na probi kreacije u Marko Feher potpisu koju će Martina Saira nositi na crveni tepih zadnje večeri Sarajevo Film Festivala.

Martina je jedno od prepoznatljivih lica domaće modne scene i dama koja je unazad nekoliko godina na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala uvijek promovirala domaće dizajnere i birala kreacije koje koketiraju s avangardnom. Uživali smo pratiti koje će modne dodatke birati i što će to biti njen element iznenađenja na crvenom tepihu. Naravno, nismo mogli odoljeti da odmah na početku Martinu ne pitamo koji je njen najdraži red carpet look dosada.

„Prvenstveno hvala za lijepe riječi i što svaki put podržavate moje red carpet pojavljivanje. Mnogo mi znači da vi kao modni portal prepoznajete i cijenite ono što jesam i modu koju živim, nosim i stvaram. Svaki moj red carpet outfit je na svoj način poseban; svaki sam jednako nosila s ponosom, ali opet drugačije, kakve i jesu. Međutim, kreacija Nine Varga - zlatna haljina, je svojstvena.“ – nadodala je.

Za jubilarno izdanje crvenog tepiha, Martina je kontaktirala upravo bh.dizajnera Marka Fehera, čiji je dizajn prepoznatljiv po nekonvencionalnim, androgenim i avangardnim krojevima, kako bi joj dao svoj prijedlog idealnog modnog outfita. S obzirom na to da Marko kroz svoje kolekcije vješto spaja futurizam i klasiku, znali smo da nas čeka jedna itekako zanimljiva stilska priča.
„Martina je sjajan model i nije bilo teško raditi s njom. Na visoke standarde smo oboje bili spremni i zajedno smo to dobro odradili, drago mi je da je Martina odabrala jedan od meni omiljenih dizajna kada su moje stvari u pitanju.“ – komentirao je Marko.

Marko već nekoliko godina gradi svoj brend na domaćem, ali i na svjetskom tržištu, a na naš upit koliko se bh.modna scena promijenila od dana kada je započinjao brend, pa do danas, komentirao je:
„Vidim je kao scenu koja to tek treba postati i razvija se, što znači da se stvari mijenjaju, da je sada znatno bolje nego što je bilo. Na našoj sceni je najveći nedostatak što nemamo kritiku, konkretnu, adekvatnu, objektivnu, kako bi se scena mogla graditi i usmjeravati.“

Isto pitanje o modnoj sceni smo postavili i Martini koja je odgovorila „Dosta je napredovala u profesionalnom smislu; customer care, pakovanjima, širenja na vanjsko tržište. Jedino što mi još uvijek fali jeste hrabrosti u stvaranju nečeg novog, drugačijeg, unikatnog. U posljednje vrijeme sam i vidjela nove dizajnere koji su se usudili malo poigrati s modom te se nadam da će opstati. Kod nas dobro uglavnom nije prepoznato, ne cijeni se dovoljno, pa tako mnogi uspiju tek kada odu vani.“  

O kreaciji nekonvencionalnog dizajna koja dolazi u Markovoj omiljenoj nijansi, crnoj i koju je birao za Martinu, otkrio nam je:
„Ne postoji stvar koja nije nosiva, osim ako je stvar skulptura, to je moje mišljenje, ali postoje stvari koje nisu za svakoga. Martina je neko ko zaista umije da iznese modu, ovaj put smo zajedno dogovorom došli vrlo lako do sjajnog rezultata. Ovaj komad je nastao za potrebe snimanja koje se odvijalo u Parizu, "Black Fairytale" na kultnom Père Lachaise Cementary."

Ni Martina nije krila oduševljenje početkom još jednog modnog prijateljstva:
„Ovo je prvi put da imam zadovoljstvo raditi sa njim i oduševljena sam njegovom modnom umjetnošću. Iskreno, ja sam njega kontaktirala i nisam se pokajala; jedva čekam obući njegovu kreaciju koju je on meni predložio.“

Skica kreacije koju će Martina nositi na Sarajevo Film Festival

Nakon par preinaka, još jedna red carpet kreacija koja će, sigurni smo privući pozornost brojnih zaljubljenika u umjetnost na zatvaranju Sarajevo Film Festivala.

Još uvijek vam ne možemo otkriti cjelokupan dizajn Markove kreacije, no, već u četvrtak ujutro, Martina će vas provesti kroz svoje spremanje za crveni tepih kroz Instagram Stories takover na BONJOUR.ba, zato #staytuned i družimo se na @bonjour.ba.
Jedva čekamo!

Naše druženje nastavili smo uz smijeh, ukusne slastice i prepričavanje avantura koje su nas pratile kroz posljednjih par dana. Naravno, doma smo otišli pomalo nestrpljivi, iščekujući finale cijele priče – Marko Feher kreaciju stiliziranu na Martina Saira način, na crvenom tepihu Festivala o kojem ovih dana svi pričaju.

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba