TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.8.2019.
Kada biste BONJOUR.uredništvo pitali u kreiranju kojih priča najviše uživamo, vjerujemo da bismo svi u isti glas rekli: 'BONJOUR.zaviruje'. Postoji neki poseban šarm u činjenici da dobijemo priliku na jedan dan ili tek par sati zaviriti u radni dan uspješnih bh.dama i muškaraca, njihove domove, ormare, ali i svakodnevicu.
Tek nakon nekog vremena provedenog s njima u potpunosti shvatimo koliko je vremena potrebno za izradu savršene poslovne rutine, interijera, garderobe i balansirane svakodnevnice. Nasmijani, poletni i napunjeni pozitivnom energijom vraćamo se doma sa snimanja kako bismo vam dočarali koliko je strpljenja, talenta i ljubavi potrebno kako bi se dizajnirao jedan komad ili poslovni plan.
Naš entuzijazam prepoznali su i Martina Saira i Marko Feher koji su nam u danu sastavljenom od mnoštvo obveza, povratka iz Pariza tek sat vremena prije zakazanog snimanja ove BONJOUR.zaviruje priče i spremljenim koferima za naredno putovanje, toplo ugostili na probi kreacije u Marko Feher potpisu koju će Martina Saira nositi na crveni tepih zadnje večeri Sarajevo Film Festivala.
Martina je jedno od prepoznatljivih lica domaće modne scene i dama koja je unazad nekoliko godina na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala uvijek promovirala domaće dizajnere i birala kreacije koje koketiraju s avangardnom. Uživali smo pratiti koje će modne dodatke birati i što će to biti njen element iznenađenja na crvenom tepihu. Naravno, nismo mogli odoljeti da odmah na početku Martinu ne pitamo koji je njen najdraži red carpet look dosada.
„Prvenstveno hvala za lijepe riječi i što svaki put podržavate moje red carpet pojavljivanje. Mnogo mi znači da vi kao modni portal prepoznajete i cijenite ono što jesam i modu koju živim, nosim i stvaram. Svaki moj red carpet outfit je na svoj način poseban; svaki sam jednako nosila s ponosom, ali opet drugačije, kakve i jesu. Međutim, kreacija Nine Varga - zlatna haljina, je svojstvena.“ – nadodala je.
Za jubilarno izdanje crvenog tepiha, Martina je kontaktirala upravo bh.dizajnera Marka Fehera, čiji je dizajn prepoznatljiv po nekonvencionalnim, androgenim i avangardnim krojevima, kako bi joj dao svoj prijedlog idealnog modnog outfita. S obzirom na to da Marko kroz svoje kolekcije vješto spaja futurizam i klasiku, znali smo da nas čeka jedna itekako zanimljiva stilska priča.
„Martina je sjajan model i nije bilo teško raditi s njom. Na visoke standarde smo oboje bili spremni i zajedno smo to dobro odradili, drago mi je da je Martina odabrala jedan od meni omiljenih dizajna kada su moje stvari u pitanju.“ – komentirao je Marko.
Marko već nekoliko godina gradi svoj brend na domaćem, ali i na svjetskom tržištu, a na naš upit koliko se bh.modna scena promijenila od dana kada je započinjao brend, pa do danas, komentirao je:
„Vidim je kao scenu koja to tek treba postati i razvija se, što znači da se stvari mijenjaju, da je sada znatno bolje nego što je bilo. Na našoj sceni je najveći nedostatak što nemamo kritiku, konkretnu, adekvatnu, objektivnu, kako bi se scena mogla graditi i usmjeravati.“
Isto pitanje o modnoj sceni smo postavili i Martini koja je odgovorila „Dosta je napredovala u profesionalnom smislu; customer care, pakovanjima, širenja na vanjsko tržište. Jedino što mi još uvijek fali jeste hrabrosti u stvaranju nečeg novog, drugačijeg, unikatnog. U posljednje vrijeme sam i vidjela nove dizajnere koji su se usudili malo poigrati s modom te se nadam da će opstati. Kod nas dobro uglavnom nije prepoznato, ne cijeni se dovoljno, pa tako mnogi uspiju tek kada odu vani.“
O kreaciji nekonvencionalnog dizajna koja dolazi u Markovoj omiljenoj nijansi, crnoj i koju je birao za Martinu, otkrio nam je:
„Ne postoji stvar koja nije nosiva, osim ako je stvar skulptura, to je moje mišljenje, ali postoje stvari koje nisu za svakoga. Martina je neko ko zaista umije da iznese modu, ovaj put smo zajedno dogovorom došli vrlo lako do sjajnog rezultata. Ovaj komad je nastao za potrebe snimanja koje se odvijalo u Parizu, "Black Fairytale" na kultnom Père Lachaise Cementary."
Ni Martina nije krila oduševljenje početkom još jednog modnog prijateljstva:
„Ovo je prvi put da imam zadovoljstvo raditi sa njim i oduševljena sam njegovom modnom umjetnošću. Iskreno, ja sam njega kontaktirala i nisam se pokajala; jedva čekam obući njegovu kreaciju koju je on meni predložio.“
Skica kreacije koju će Martina nositi na Sarajevo Film Festival
Nakon par preinaka, još jedna red carpet kreacija koja će, sigurni smo privući pozornost brojnih zaljubljenika u umjetnost na zatvaranju Sarajevo Film Festivala.
Još uvijek vam ne možemo otkriti cjelokupan dizajn Markove kreacije, no, već u četvrtak ujutro, Martina će vas provesti kroz svoje spremanje za crveni tepih kroz Instagram Stories takover na BONJOUR.ba, zato #staytuned i družimo se na @bonjour.ba.
Jedva čekamo!
Naše druženje nastavili smo uz smijeh, ukusne slastice i prepričavanje avantura koje su nas pratile kroz posljednjih par dana. Naravno, doma smo otišli pomalo nestrpljivi, iščekujući finale cijele priče – Marko Feher kreaciju stiliziranu na Martina Saira način, na crvenom tepihu Festivala o kojem ovih dana svi pričaju.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
