Kada biste BONJOUR.uredništvo pitali u kreiranju kojih priča najviše uživamo, vjerujemo da bismo svi u isti glas rekli: 'BONJOUR.zaviruje'. Postoji neki poseban šarm u činjenici da dobijemo priliku na jedan dan ili tek par sati zaviriti u radni dan uspješnih bh.dama i muškaraca, njihove domove, ormare, ali i svakodnevicu.

Tek nakon nekog vremena provedenog s njima u potpunosti shvatimo koliko je vremena potrebno za izradu savršene poslovne rutine, interijera, garderobe i balansirane svakodnevnice. Nasmijani, poletni i napunjeni pozitivnom energijom vraćamo se doma sa snimanja kako bismo vam dočarali koliko je strpljenja, talenta i ljubavi potrebno kako bi se dizajnirao jedan komad ili poslovni plan.

Naš entuzijazam prepoznali su i Martina Saira i Marko Feher koji su nam u danu sastavljenom od mnoštvo obveza, povratka iz Pariza tek sat vremena prije zakazanog snimanja ove BONJOUR.zaviruje priče i spremljenim koferima za naredno putovanje, toplo ugostili na probi kreacije u Marko Feher potpisu koju će Martina Saira nositi na crveni tepih zadnje večeri Sarajevo Film Festivala.

Martina je jedno od prepoznatljivih lica domaće modne scene i dama koja je unazad nekoliko godina na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala uvijek promovirala domaće dizajnere i birala kreacije koje koketiraju s avangardnom. Uživali smo pratiti koje će modne dodatke birati i što će to biti njen element iznenađenja na crvenom tepihu. Naravno, nismo mogli odoljeti da odmah na početku Martinu ne pitamo koji je njen najdraži red carpet look dosada.

„Prvenstveno hvala za lijepe riječi i što svaki put podržavate moje red carpet pojavljivanje. Mnogo mi znači da vi kao modni portal prepoznajete i cijenite ono što jesam i modu koju živim, nosim i stvaram. Svaki moj red carpet outfit je na svoj način poseban; svaki sam jednako nosila s ponosom, ali opet drugačije, kakve i jesu. Međutim, kreacija Nine Varga - zlatna haljina, je svojstvena.“ – nadodala je.

Za jubilarno izdanje crvenog tepiha, Martina je kontaktirala upravo bh.dizajnera Marka Fehera, čiji je dizajn prepoznatljiv po nekonvencionalnim, androgenim i avangardnim krojevima, kako bi joj dao svoj prijedlog idealnog modnog outfita. S obzirom na to da Marko kroz svoje kolekcije vješto spaja futurizam i klasiku, znali smo da nas čeka jedna itekako zanimljiva stilska priča.
„Martina je sjajan model i nije bilo teško raditi s njom. Na visoke standarde smo oboje bili spremni i zajedno smo to dobro odradili, drago mi je da je Martina odabrala jedan od meni omiljenih dizajna kada su moje stvari u pitanju.“ – komentirao je Marko.

Marko već nekoliko godina gradi svoj brend na domaćem, ali i na svjetskom tržištu, a na naš upit koliko se bh.modna scena promijenila od dana kada je započinjao brend, pa do danas, komentirao je:
„Vidim je kao scenu koja to tek treba postati i razvija se, što znači da se stvari mijenjaju, da je sada znatno bolje nego što je bilo. Na našoj sceni je najveći nedostatak što nemamo kritiku, konkretnu, adekvatnu, objektivnu, kako bi se scena mogla graditi i usmjeravati.“

Isto pitanje o modnoj sceni smo postavili i Martini koja je odgovorila „Dosta je napredovala u profesionalnom smislu; customer care, pakovanjima, širenja na vanjsko tržište. Jedino što mi još uvijek fali jeste hrabrosti u stvaranju nečeg novog, drugačijeg, unikatnog. U posljednje vrijeme sam i vidjela nove dizajnere koji su se usudili malo poigrati s modom te se nadam da će opstati. Kod nas dobro uglavnom nije prepoznato, ne cijeni se dovoljno, pa tako mnogi uspiju tek kada odu vani.“  

O kreaciji nekonvencionalnog dizajna koja dolazi u Markovoj omiljenoj nijansi, crnoj i koju je birao za Martinu, otkrio nam je:
„Ne postoji stvar koja nije nosiva, osim ako je stvar skulptura, to je moje mišljenje, ali postoje stvari koje nisu za svakoga. Martina je neko ko zaista umije da iznese modu, ovaj put smo zajedno dogovorom došli vrlo lako do sjajnog rezultata. Ovaj komad je nastao za potrebe snimanja koje se odvijalo u Parizu, "Black Fairytale" na kultnom Père Lachaise Cementary."

Ni Martina nije krila oduševljenje početkom još jednog modnog prijateljstva:
„Ovo je prvi put da imam zadovoljstvo raditi sa njim i oduševljena sam njegovom modnom umjetnošću. Iskreno, ja sam njega kontaktirala i nisam se pokajala; jedva čekam obući njegovu kreaciju koju je on meni predložio.“

Skica kreacije koju će Martina nositi na Sarajevo Film Festival

Nakon par preinaka, još jedna red carpet kreacija koja će, sigurni smo privući pozornost brojnih zaljubljenika u umjetnost na zatvaranju Sarajevo Film Festivala.

Još uvijek vam ne možemo otkriti cjelokupan dizajn Markove kreacije, no, već u četvrtak ujutro, Martina će vas provesti kroz svoje spremanje za crveni tepih kroz Instagram Stories takover na BONJOUR.ba, zato #staytuned i družimo se na @bonjour.ba.
Jedva čekamo!

Naše druženje nastavili smo uz smijeh, ukusne slastice i prepričavanje avantura koje su nas pratile kroz posljednjih par dana. Naravno, doma smo otišli pomalo nestrpljivi, iščekujući finale cijele priče – Marko Feher kreaciju stiliziranu na Martina Saira način, na crvenom tepihu Festivala o kojem ovih dana svi pričaju.

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo