TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.8.2019.
Kada biste BONJOUR.uredništvo pitali u kreiranju kojih priča najviše uživamo, vjerujemo da bismo svi u isti glas rekli: 'BONJOUR.zaviruje'. Postoji neki poseban šarm u činjenici da dobijemo priliku na jedan dan ili tek par sati zaviriti u radni dan uspješnih bh.dama i muškaraca, njihove domove, ormare, ali i svakodnevicu.
Tek nakon nekog vremena provedenog s njima u potpunosti shvatimo koliko je vremena potrebno za izradu savršene poslovne rutine, interijera, garderobe i balansirane svakodnevnice. Nasmijani, poletni i napunjeni pozitivnom energijom vraćamo se doma sa snimanja kako bismo vam dočarali koliko je strpljenja, talenta i ljubavi potrebno kako bi se dizajnirao jedan komad ili poslovni plan.
Naš entuzijazam prepoznali su i Martina Saira i Marko Feher koji su nam u danu sastavljenom od mnoštvo obveza, povratka iz Pariza tek sat vremena prije zakazanog snimanja ove BONJOUR.zaviruje priče i spremljenim koferima za naredno putovanje, toplo ugostili na probi kreacije u Marko Feher potpisu koju će Martina Saira nositi na crveni tepih zadnje večeri Sarajevo Film Festivala.
Martina je jedno od prepoznatljivih lica domaće modne scene i dama koja je unazad nekoliko godina na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala uvijek promovirala domaće dizajnere i birala kreacije koje koketiraju s avangardnom. Uživali smo pratiti koje će modne dodatke birati i što će to biti njen element iznenađenja na crvenom tepihu. Naravno, nismo mogli odoljeti da odmah na početku Martinu ne pitamo koji je njen najdraži red carpet look dosada.
„Prvenstveno hvala za lijepe riječi i što svaki put podržavate moje red carpet pojavljivanje. Mnogo mi znači da vi kao modni portal prepoznajete i cijenite ono što jesam i modu koju živim, nosim i stvaram. Svaki moj red carpet outfit je na svoj način poseban; svaki sam jednako nosila s ponosom, ali opet drugačije, kakve i jesu. Međutim, kreacija Nine Varga - zlatna haljina, je svojstvena.“ – nadodala je.
Za jubilarno izdanje crvenog tepiha, Martina je kontaktirala upravo bh.dizajnera Marka Fehera, čiji je dizajn prepoznatljiv po nekonvencionalnim, androgenim i avangardnim krojevima, kako bi joj dao svoj prijedlog idealnog modnog outfita. S obzirom na to da Marko kroz svoje kolekcije vješto spaja futurizam i klasiku, znali smo da nas čeka jedna itekako zanimljiva stilska priča.
„Martina je sjajan model i nije bilo teško raditi s njom. Na visoke standarde smo oboje bili spremni i zajedno smo to dobro odradili, drago mi je da je Martina odabrala jedan od meni omiljenih dizajna kada su moje stvari u pitanju.“ – komentirao je Marko.
Marko već nekoliko godina gradi svoj brend na domaćem, ali i na svjetskom tržištu, a na naš upit koliko se bh.modna scena promijenila od dana kada je započinjao brend, pa do danas, komentirao je:
„Vidim je kao scenu koja to tek treba postati i razvija se, što znači da se stvari mijenjaju, da je sada znatno bolje nego što je bilo. Na našoj sceni je najveći nedostatak što nemamo kritiku, konkretnu, adekvatnu, objektivnu, kako bi se scena mogla graditi i usmjeravati.“
Isto pitanje o modnoj sceni smo postavili i Martini koja je odgovorila „Dosta je napredovala u profesionalnom smislu; customer care, pakovanjima, širenja na vanjsko tržište. Jedino što mi još uvijek fali jeste hrabrosti u stvaranju nečeg novog, drugačijeg, unikatnog. U posljednje vrijeme sam i vidjela nove dizajnere koji su se usudili malo poigrati s modom te se nadam da će opstati. Kod nas dobro uglavnom nije prepoznato, ne cijeni se dovoljno, pa tako mnogi uspiju tek kada odu vani.“
O kreaciji nekonvencionalnog dizajna koja dolazi u Markovoj omiljenoj nijansi, crnoj i koju je birao za Martinu, otkrio nam je:
„Ne postoji stvar koja nije nosiva, osim ako je stvar skulptura, to je moje mišljenje, ali postoje stvari koje nisu za svakoga. Martina je neko ko zaista umije da iznese modu, ovaj put smo zajedno dogovorom došli vrlo lako do sjajnog rezultata. Ovaj komad je nastao za potrebe snimanja koje se odvijalo u Parizu, "Black Fairytale" na kultnom Père Lachaise Cementary."
Ni Martina nije krila oduševljenje početkom još jednog modnog prijateljstva:
„Ovo je prvi put da imam zadovoljstvo raditi sa njim i oduševljena sam njegovom modnom umjetnošću. Iskreno, ja sam njega kontaktirala i nisam se pokajala; jedva čekam obući njegovu kreaciju koju je on meni predložio.“
Skica kreacije koju će Martina nositi na Sarajevo Film Festival
Nakon par preinaka, još jedna red carpet kreacija koja će, sigurni smo privući pozornost brojnih zaljubljenika u umjetnost na zatvaranju Sarajevo Film Festivala.
Još uvijek vam ne možemo otkriti cjelokupan dizajn Markove kreacije, no, već u četvrtak ujutro, Martina će vas provesti kroz svoje spremanje za crveni tepih kroz Instagram Stories takover na BONJOUR.ba, zato #staytuned i družimo se na @bonjour.ba.
Jedva čekamo!
Naše druženje nastavili smo uz smijeh, ukusne slastice i prepričavanje avantura koje su nas pratile kroz posljednjih par dana. Naravno, doma smo otišli pomalo nestrpljivi, iščekujući finale cijele priče – Marko Feher kreaciju stiliziranu na Martina Saira način, na crvenom tepihu Festivala o kojem ovih dana svi pričaju.
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
