Kada biste BONJOUR.uredništvo pitali u kreiranju kojih priča najviše uživamo, vjerujemo da bismo svi u isti glas rekli: 'BONJOUR.zaviruje'. Postoji neki poseban šarm u činjenici da dobijemo priliku na jedan dan ili tek par sati zaviriti u radni dan uspješnih bh.dama i muškaraca, njihove domove, ormare, ali i svakodnevicu.

Tek nakon nekog vremena provedenog s njima u potpunosti shvatimo koliko je vremena potrebno za izradu savršene poslovne rutine, interijera, garderobe i balansirane svakodnevnice. Nasmijani, poletni i napunjeni pozitivnom energijom vraćamo se doma sa snimanja kako bismo vam dočarali koliko je strpljenja, talenta i ljubavi potrebno kako bi se dizajnirao jedan komad ili poslovni plan.

Naš entuzijazam prepoznali su i Martina Saira i Marko Feher koji su nam u danu sastavljenom od mnoštvo obveza, povratka iz Pariza tek sat vremena prije zakazanog snimanja ove BONJOUR.zaviruje priče i spremljenim koferima za naredno putovanje, toplo ugostili na probi kreacije u Marko Feher potpisu koju će Martina Saira nositi na crveni tepih zadnje večeri Sarajevo Film Festivala.

Martina je jedno od prepoznatljivih lica domaće modne scene i dama koja je unazad nekoliko godina na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala uvijek promovirala domaće dizajnere i birala kreacije koje koketiraju s avangardnom. Uživali smo pratiti koje će modne dodatke birati i što će to biti njen element iznenađenja na crvenom tepihu. Naravno, nismo mogli odoljeti da odmah na početku Martinu ne pitamo koji je njen najdraži red carpet look dosada.

„Prvenstveno hvala za lijepe riječi i što svaki put podržavate moje red carpet pojavljivanje. Mnogo mi znači da vi kao modni portal prepoznajete i cijenite ono što jesam i modu koju živim, nosim i stvaram. Svaki moj red carpet outfit je na svoj način poseban; svaki sam jednako nosila s ponosom, ali opet drugačije, kakve i jesu. Međutim, kreacija Nine Varga - zlatna haljina, je svojstvena.“ – nadodala je.

Za jubilarno izdanje crvenog tepiha, Martina je kontaktirala upravo bh.dizajnera Marka Fehera, čiji je dizajn prepoznatljiv po nekonvencionalnim, androgenim i avangardnim krojevima, kako bi joj dao svoj prijedlog idealnog modnog outfita. S obzirom na to da Marko kroz svoje kolekcije vješto spaja futurizam i klasiku, znali smo da nas čeka jedna itekako zanimljiva stilska priča.
„Martina je sjajan model i nije bilo teško raditi s njom. Na visoke standarde smo oboje bili spremni i zajedno smo to dobro odradili, drago mi je da je Martina odabrala jedan od meni omiljenih dizajna kada su moje stvari u pitanju.“ – komentirao je Marko.

Marko već nekoliko godina gradi svoj brend na domaćem, ali i na svjetskom tržištu, a na naš upit koliko se bh.modna scena promijenila od dana kada je započinjao brend, pa do danas, komentirao je:
„Vidim je kao scenu koja to tek treba postati i razvija se, što znači da se stvari mijenjaju, da je sada znatno bolje nego što je bilo. Na našoj sceni je najveći nedostatak što nemamo kritiku, konkretnu, adekvatnu, objektivnu, kako bi se scena mogla graditi i usmjeravati.“

Isto pitanje o modnoj sceni smo postavili i Martini koja je odgovorila „Dosta je napredovala u profesionalnom smislu; customer care, pakovanjima, širenja na vanjsko tržište. Jedino što mi još uvijek fali jeste hrabrosti u stvaranju nečeg novog, drugačijeg, unikatnog. U posljednje vrijeme sam i vidjela nove dizajnere koji su se usudili malo poigrati s modom te se nadam da će opstati. Kod nas dobro uglavnom nije prepoznato, ne cijeni se dovoljno, pa tako mnogi uspiju tek kada odu vani.“  

O kreaciji nekonvencionalnog dizajna koja dolazi u Markovoj omiljenoj nijansi, crnoj i koju je birao za Martinu, otkrio nam je:
„Ne postoji stvar koja nije nosiva, osim ako je stvar skulptura, to je moje mišljenje, ali postoje stvari koje nisu za svakoga. Martina je neko ko zaista umije da iznese modu, ovaj put smo zajedno dogovorom došli vrlo lako do sjajnog rezultata. Ovaj komad je nastao za potrebe snimanja koje se odvijalo u Parizu, "Black Fairytale" na kultnom Père Lachaise Cementary."

Ni Martina nije krila oduševljenje početkom još jednog modnog prijateljstva:
„Ovo je prvi put da imam zadovoljstvo raditi sa njim i oduševljena sam njegovom modnom umjetnošću. Iskreno, ja sam njega kontaktirala i nisam se pokajala; jedva čekam obući njegovu kreaciju koju je on meni predložio.“

Skica kreacije koju će Martina nositi na Sarajevo Film Festival

Nakon par preinaka, još jedna red carpet kreacija koja će, sigurni smo privući pozornost brojnih zaljubljenika u umjetnost na zatvaranju Sarajevo Film Festivala.

Još uvijek vam ne možemo otkriti cjelokupan dizajn Markove kreacije, no, već u četvrtak ujutro, Martina će vas provesti kroz svoje spremanje za crveni tepih kroz Instagram Stories takover na BONJOUR.ba, zato #staytuned i družimo se na @bonjour.ba.
Jedva čekamo!

Naše druženje nastavili smo uz smijeh, ukusne slastice i prepričavanje avantura koje su nas pratile kroz posljednjih par dana. Naravno, doma smo otišli pomalo nestrpljivi, iščekujući finale cijele priče – Marko Feher kreaciju stiliziranu na Martina Saira način, na crvenom tepihu Festivala o kojem ovih dana svi pričaju.

Netflix serija je ponovo otvorila priču o Kemalu i Füsun, ali tek kada zakoračite u Muzej nevinosti u Istanbulu shvatite koliko je ta priča zapravo stvarna.

Nakon što je Netflix adaptacija romana The Museum of Innocence ponovo pokrenula interes za priču o Kemalu i Füsun, jedno pitanje nam je prirodno došlo: kako izgleda mjesto koje je inspirisalo ovu priču u stvarnom životu? 

Autor romana, Orhan Pamuk , otišao je korak dalje od književnosti i 2012. godine otvorio stvarni muzej posvećen predmetima iz svoje fikcionalne priče. Smješten u jednoj kući u istanbulskoj četvrti Çukurcuma, Masumiyet Müzesi zamišljen je kao produžetak romana, prostor u kojem se sjećanja, predmeti i emocije pretvaraju u izložbu.

Dok Netflix serija interpretira priču kroz vizualni narativ i glumu, muzej nudi nešto drugačije: tišinu, vitrinu po vitrinu, predmet po predmet. Upravo zato smo nakon gledanja serije odlučili posjetiti Istanbul i vidjeti kako se ova priča osjeća izvan ekrana.




 

Kako izgleda Muzej nevinosti u Istanbulu nakon što pogledate Netflix seriju?

Netflix adaptacija daje ovoj priči novu publiku i novu dinamiku, ali muzej ostaje njeno najintimnije tumačenje. Hodajući kroz prostor u kojem je svaki predmet povezan s jednim poglavljem romana, postaje jasno da je Pamuk zamišljao ovu priču mnogo šire od književnosti. 

Posjeta muzeju gotovo je kao ulazak u fizičku verziju narativa koji smo gledali na ekranu.




Najneobičniji književni muzej na svijetu

Muzej nevinosti često se spominje kao jedan od najneobičnijih muzeja na svijetu jer je nastao iz fikcije. Nije posvećen stvarnoj historijskoj ličnosti, niti jednom umjetničkom pokretu, nego imaginarnom ljubavnom odnosu. Upravo zato posjeta ovom mjestu djeluje gotovo surrealno: hodate kroz prostor koji pripada romanu, ali istovremeno postoji u stvarnom gradu.




Muzej je nastao paralelno s romanom

Jedna od najzanimljivijih činjenica je da muzej nije nastao tek nakon uspjeha knjige. Pamuk je godinama skupljao predmete dok je pisao roman, zamišljajući kako bi jednog dana mogli postati dio stvarnog prostora. 

Muzej je otvoren 2012. godine, četiri godine nakon objave romana i zamišljen je kao produžetak priče. Svaka vitrina odgovara jednom poglavlju knjige, što znači da posjetilac zapravo prolazi kroz roman dok se kreće kroz prostor.





Predmeti su važniji od priče

U seriji su fokus likovi, dijalog i odnosi, u muzeju su u centru pažnje predmeti. Naušnice, fotografije, karte za kino, šoljice, stare reklame, komadi odjeće sve ono što u svakodnevnom životu izgleda banalno ovdje dobija simboličku težinu. 

Najpoznatiji eksponat je zid prekriven hiljadama opušaka cigareta, koji predstavlja jednu od najpoznatijih scena iz romana. U tom trenutku postaje jasno da je “Muzej nevinosti” zapravo arhiv opsesije.





Atmosfera muzeja potpuno je drugačija od serije

Dok serija koristi glazbu, tempo i dramatiku da izgradi priču, muzej djeluje gotovo meditativno. Prostor je tih, usporen, gotovo intiman. Kao posjetilac imate osjećaj da ulazi u nečije sjećanje, a ne u klasičnu izložbu. Ta tišina zapravo pojačava emocionalni naboj priče jer svaki predmet nosi trag nekog trenutka iz života likova.






Serija i muzej pričaju istu priču, ali drugačijim jezikom

Netflix adaptacija pokušava prevesti Pamukov svijet na jezik televizije. Muzej, s druge strane, ostaje vjeran ideji da se priča može ispričati kroz predmete i prostor.

Zbog toga posjeta muzeju nakon gledanja serije daje potpuno novu perspektivu. Ono što na ekranu izgleda kao scena ili simbol, u muzeju postaje stvarni artefakt. 




Sitni predmeti kao što su karta za kino, par naušnica, čaša s otiskom karmina prestaju biti scenografija i počinju djelovati kao fragmenti jednog života. 

Hodajući kroz prostor, shvatite da je Pamuk ovu priču zamislio mnogo šire od romana ili serije: kao arhiv emocija, uspomena i opsesije koji postoji izvan fikcije.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Privatna arhiva