TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 7.2.2022.
Na Bonjour.ba volimo kreirati najrazličitije teme, pobrinuti se da odgovorimo na vaše stilske pitalice, kreiramo zanimljive intervjue, pričamo motivirajuće i inspirativne priče.
Ovaj put smo odlučili kroz razgovor s poznatom domaćom fotografkinjom, Majom Topčagić, kreirati temu za koju smo sigurni da ste svi barem jednom tražili odgovore. Naime, radi se o kreiranju zanimljivih fotografija koje možemo zabilježiti našim telefonima. Fotke koje će nam biti divna uspomena, a ne stidimo se reći, fotke s kojima možemo prenijeti našu osobnost i koje će se divno uklopiti i u naš feed na društvenim mrežama.
Maja je fotografkinja ali i content creator na društvenim mrežama, te se učinila kao odlična sagovornica za ovaj intervju.
Za sami početak nam otkrijte da li sami možemo kreirati kvalitetne i zanimljive fotografije pomoću telefona?
Naravno! Uvijek je bitnije to što vidite, nego alat koji koristite.
Koje su to postavke kamere na telefonu, na koje trebamo obratiti pažnju?
Moramo paziti na fokus i ekspoziciju, te da uvijek koristimo dobro svjetlo. Umirite ruku. Koristite pravilo trećina. Ako telefon dozvoljava, fotkajte u RAW formatu, koristite burst mode ili dugu ekspoziciju. Doradite fotku u nekoj aplikaciji za uređivanje fotografija, ali nemojte pretjerivati. Zadržite se na 30-50% efekta.
Ukoliko nismo u prilici koristiti se prirodnim izvorom svjetlosti, koje proizvode predlažete za kreiranje vještačkog svjetla?
Sunset lampu, koja je idealna za kreativne fotke. Zatim bljeskalica telefona usmjerena kroz neki predmet (poput npr. role toaletnog papira) kako bi se poigrali sa svjetlom i dobili zanimljive sjene. Svijeća, ekran laptopa ili kompjutera. Tip: na YouTube ukucajte white screen i dobit ćete softbox svjetlo na ekranu.
Da li našim čitateljima/čitateljicama možete otkriti i nekoliko prijedloga kako da poziraju na fotografiji, a koje osiguravaju dobru fotografiju?
Ja bih rekla da su najbolje fotke one gdje su modeli spontani, kada hodaju prema kameri ili se pomjeraju naprijed-nazad u skladu s prostorom. Poze s kojima ćemo sigurno privući pozornost su: s rukama u zraku, igranje s kosom, pogled preko ramena, nasloniti se na ruku, selfie u ogledalu.
Koja su vaša omiljena mjesta za fotografisanje, te da li možete otkriti neke lokacije koje će rezultirati dobrim fotografijama?
Meni omiljeni su krovovi zgrada, ulice grada, botanički vrtovi, retro balkoni, futurističke građevine, stepenice, zanimljivi zidovi ili bilo gdje novo da otputujem!
S obzirom da su trenutno nešto hladniji dani, kako naši čitatelji mogu kreirati fotografije u udobnosti svog doma?
Bitno je uočiti nešto zanimljivo u običnim stvarima. Koristite svjetlo koje dolazi sa prozora. Potražite neko mjesto u kući koje bi moglo biti interesantno. Retro drvenu stolicu, ili neki tepih na koji bi neko mogao leći. Možete probati fotkati osobu kako gleda kroz prozor, ili u ogledalu. Također možete naći dobru pozadinu na televizoru i fotkati modela ispred, ili pak negdje uz zid za jednostavnije fotke.
Da li znate neki mit o fotografiji koji biste željeli razbiti?
„Bio bih mnogo bolji fotograf da imam bolju kameru.“
Ok, neću vam pametovati. Tačno je da profi oprema, kada se koristi sa znanjem i vještinama, dovodi do kvalitetnijih fotografija od onih napravljenim sa fotoaparatom za početnike. Greška je preći na bolju opremu ako nismo iskoristili puni potencijal opreme koju sada imamo. Uložite u edukacije, prijavite se na foto radionice, ili jednostavno krenite na putovanje, umjesto velikog ulaganja u najnoviju opremu. Ako možete oboje, to je divno, ali nije uvijek potrebno. Mnogo je loših fotki napravljeno sa skupom profi opremom, a prekrasnih fotki ufotkanih mobitelima.
Za kraj kreiranja fotografije, a i ovog razgovora, koje programe za uređivanje fotografije predlažete početnicima, a koje onima nešto iskusnijim?
Početnicima preporučujem Snapseed i VSCO, a malo iskusnijima Tezza App, Photoshop Fix i Lightroom.
* * *
Fotografije: Maja Topčagić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
