"Da te zaboravim sad da li bi bilo bolno? Ja srce zatvaram..."

Sigurni smo da ste u proteklim danima ili vi i/ili neko iz vašeg okruženja sigurno pjevušili i slušali ove stihove na repeatu.  Pjesma "Traume" mlade pjevačice Mache Ravel je trenutno jedan od najvećih hitova regiona. Iako smo od ranije upoznati s njenim talentom i strašću koju gaji prema muzici, ova pjesma je i u originalnoj i akustičnoj verziji još jednom potvrdila njenu nadarenost i posvećenost pri stvaranju muzike. 

Macha je naizgled spoj nespojivog, savršeno balansira između svijeta muzike i studija medicine, života između Francuske, Zagreba i Sarajeva te smo, vjerujući da su upravo ovo neki od izvora njene inspiracije poželjeli razgovarati s njom o ljubavi prema muzici, emocijama, društvenim mrežama i omiljenim notama... a na kraju ovog razgovora Macha nam daje savjet primjenjiv i na mnogo više od svijeta muzike.




Nedavno si imala priliku izvesti svoju pjesmu „Traume“ pred sarajevskom publikom. Kakav je bio osjećaj čuti publiku da pjeva tvoju novu pjesmu? 

Zaista prekrasan. Dalo mi je osjećaj da sam na dobrom putu i da nisam sama u svojim borbama. Dalo mi je do znanja da u najsirovijem svojem izdanju se zapravo najbolje povezujem sa svojom publikom i ovo je znak da tako i nastavim.




„Traume“ je pjesma koja govori o posljedicama koje na nas ostavljaju ljubavne veze. Na koji način misliš da nove generacije drugačije komuniciraju o ovim izazovima? Postoji li više otvorenosti i spremnosti na borbu za svoje emocije?  

Imam osjećaj da zahvaljujući društvenim mrežama, koncepti potrebe za komunikaciju u vezi i prepoznavanje nezdravih veza su sada prisutniji. No mislim da iza toga i dalje stoji šupljina jer prepoznavanje je jedno i rad na samoj vezi je drugo. Rad na vezi direktno uključuje rad na sebi i društvene mreže često ukazuju na to na šta da obratimo pažnju kod partnera, često zapostavljajući stvari koje trebamo mijenjati na sebi.

Bosna i Hercegovina je država u kojoj je ići kod psihologa, pogotovo za muškarce, i dalje taboo i sramota jer se idalje smatra da muškarac ne smije biti slab, pokazivati emocije i da psihički problemi nisu pravi problemi. Razbijanje te stigme bi jako puno uznapredovalo naše društvo. Svima je potrebna introspekcija jer svi mi imamo rupe u odgoju, pogotovo što se tiče emocija i razumijevanja istih.




Na Instagramu i TikToku si na jedinstven način iskoristila priliku da se povežeš s publikom i privučeš određenu dozu pažnje na muziku koju stvaraš. U kolikoj mjeri su društvene mreže zaista doprinijele ovoj popularnosti tvoje muzike?  

Društvene mreže sam počela zaista da koristim “kako treba” kada sam promovirala “Traume” i mogu zasigurno reći da mi je to najviše značilo, Tik Tok pogotovo. Mislim da se danas bilo kakav uspjeh može dostići samo uz pomoć društvenih mreža i algoritam je zapravo super stvar koju ne treba pokušati razumjeti ili “hackovati” kao što bi prije ja mislila nego kada ti ide u prilog super, kada ne, nema veze, bit će drugi put. Ali što više pokazuješ svoje osobnosti, to se više povezuješ sa svojom publikom/communityem.


Svima je jasno da je tvoj muzički žanr drugačiji od onih na koje smo naviknuti u većem omjeru. Možeš li nam ga dodatno približiti?  

Ne volim previše da filozofiram oko žanrova i trudim se da me se nikada ne zatvori u neku kutiju žanra, kao što me se zatvaralo u kutiju reperice. Generalno volim alternativnu pop muziku, rock, metal, synthwave, darkwave i volim električnu gitaru tako da bi rekla da je moja muzika miks toga svega s tim da sam zaista opsjednuta aranžmanima tekstova i pisanjem istih i s vremenom mi je postalo jako bitno da mi tekstovi lijepo i pitko zvuče, što mislim da može moju muziku postaviti kao kandidat ka novoj vrsti komercijalne muzike.




Kakav je tvoj muzički put i proces traganja za onim što ti najbolje leži? Smatraš li da možemo očekivati i nešto drugačije i iznenađenja u vidu novih žanrova?  

Pun grešaka, pun traganja i nesigurnosti i eksperimentisanja. Da bi došao do onoga što zaista jesi i da se spoznaš do temelja, mislim da moraš ići trnovitim putem. Griješiti, najviše moguće i najranije moguće me najviše približilo samoj sebi. Mnogo sam se uspoređivala sa drugima i zamalo krenula putem koji nisam ja zato što se ni u jednom momentu nisam plašila eksperimentisanja. Mislim da se sve desi sa razlogom i biti neko vrijeme nešto što nisam me jeste dovelo da postanem ono što jesam. Žanr prema kojem se krećem sada je nekako najbliži meni, ali će se definitivno dodatno oblikovati i neću sigurno reciklirati “Traume” do kraja karijere, iako se to ponekad očekuje od muzičara.




Studentica si medicine, ovo nije tvoj prvi jezik, odrasla si van BiH – na koji način uspijevaš napraviti balans između raznolikih stavki tvog stila života. Jedan dan te vidimo na koncertu, a drugi dan u bijelom mantilu – je li to stil života kakav želiš zadržati i u budućnosti?  

Mislim da nije nužno stil života koji želim, ali jeste onaj koji mi treba da bi zapravo zadržala neki balans jer je bavljenje muzikom ipak nepredvidljiv put, a na početku naročito. Za par mjeseci postajem doktor i selim se u Zagreb. Moj san je da se isključivo bavim muzikom tako da ću sve dati od sebe da se to što prije ostvari i radit ću sporedno i kao doktor koliko god bude trebalo.




Na TikToku često govoriš o svom muzičkom putu i izazovima, šta savjetuješ drugim ljudima koji žele slijediti različite snove i talente? 

Savjetujem da si dopuste da eksperimentišu i ne obraćaju pažnju ni na šta drugo osim na unutrašnji osjećaj pa čak iako ih isti navede na greške. Ostvarivanje snova prolazi kroz jako težak i dug rad na sebi i to se ne smije zanemariti. Preveliki ego sputava. Što više introspekcije je potrebno. Birajte uvijek teži put i teže odluke - gdje je strah, tu je vaše mjesto.


https://www.youtube.com/watch?v=m7dj1IiJe4g


Brza pitanja 

Pjesma koja mi nikada neće dosaditi... Beth Hart – Caught Out In The Rain
Najradije plešem uz... disco/house, ali uglavnom mrzim plesati
Prva osoba kojoj javljam dobre vijesti... moja sestra
Destinacija na koju želim otputovati... Kyoto - Japan
Pod tušem pjevušim... When She Told Me - Cassyette
Želim pjevati na pozornici u... Download Festival (jednog lijepog dana)
Kada kažem more mislim na... nanu
Bonjour Moda ili Ljepota? Moda

* * *
Foto: Privatna arhiva

Prošlo je 15 godina otkako je Mariza, jedan od najpoznatijih glasova Portugala, posljednji put nastupila u Sarajevu.

Ove jeseni, legendarna fado pjevačica vraća se na scenu s koncertom koji obećava večer prepunu emocija i nezaboravnih trenutaka. Poznata po svojoj snažnoj scenskoj energiji i interpretacijama koje diraju u srž, Mariza je fado pretvorila iz portugalske tradicije u univerzalni jezik čežnje, ljubavi i izdržljivosti. Sarajevo, sa svojom bogatom i emotivnom historijom, čini se kao savršeno mjesto za njen povratak.




Sa više od dvije decenije međunarodnih uspjeha, brojnim nagradama i saradnjama s legendama poput Stinga i Lennyja Kravitza, Mariza je postala most između kultura, a opet ostala duboko vezana za dušu Lisabona. 

Njen posljednji projekat, Mariza Canta Amália, omaž je fado ikoni Amáliji Rodrigues, ali i potvrda njenog vlastitog umjetničkog puta. Uoči sarajevskog nastupa, razgovarali smo s Marizom o tradiciji, globalnoj sceni i povratku u grad koji je nazvala nezaboravnim.




Nakon 15 godina vraćate se u Sarajevo. Kako se osjećate što ste ponovo u ovom gradu i nastupate pred njegovom publikom?  

Osjeća se kao povratak kući, u uspomenu koja me nikada nije istinski napustila. Sarajevo nosi dušu koja je i otporna i poetska, a vratiti se nakon 15 godina znači ponovo se povezati s tim duhom. 

Duboko sam dirnuta što mogu ponovo podijeliti svoju muziku s publikom koja je uvijek tako toplo prihvata.



Fado je uvijek bio u srcu vaše muzike. Uz ovako globalnu karijeru, kako održavate ravnotežu između tradicije i modernih muzičkih izraza?  

Za mene tradicija nije teret, ona je temelj. Nosim suštinu fada svuda sa sobom, ali mu dopuštam da diše, da razgovara s drugim zvukovima i kulturama. Ta ravnoteža dolazi iz poštovanja, dajem čast onome što mi je predato, ali se usuđujem pustiti ga da raste.



Vaš posljednji album, „Mariza Canta Amália“, omaž je legendi fada. Šta ste otkrili o sebi tokom stvaranja ovog intimnog projekta?  

Amália je bila svjetionik za sve nas. Dok sam iznova proživljavala njen repertoar, otkrila sam ne samo njenu briljantnost, već i vlastitu ranjivost. Podsjetilo me na odgovornost koju imam kao umjetnica, da budem autentična, da budem neustrašiva i da pustim emociju da me vodi.


Svaki nastup uživo je jedinstven. Koje emocije i priče želite prenijeti publici na sceni?  

Na sceni želim stvoriti prostor u kojem vrijeme nestaje, gdje svi zajedno osjećamo čežnju, radost, bol i nadu koju muzika nosi. Svaki nastup je novi razgovor, nikada ne znam tačno kuda će me odvesti, ali uvijek je iskren.



Vaša muzika je duboko ukorijenjena u portugalskoj kulturi. Kako je vaše naslijeđe oblikovalo vaš umjetnički identitet?   

Možete li podijeliti jedno sjećanje iz djetinjstva koje je produbilo vašu vezu s ovim žanrom?  

Sjećam se da je fado bio svuda oko mene u mom susjedstvu, Mouraria. Bio je u glasovima ljudi, na ulicama, u duši zajednice. U taverni mojih roditelja počela sam pjevati fado kada sam imala samo pet godina, prije nego što sam znala čitati. 

Ti rani trenuci bili su moja prva škola života i muzike, i oblikovali su me na načine koje nikada ne mogu zaboraviti.



Fado se često opisuje kao muzika čežnje i ljubavi. Da li se te emocije mijenjaju dok nastupate širom svijeta?  

Fado nije samo o čežnji i ljubavi, on nosi i jednu čarobnu melanholiju koja nam dopušta da istražimo najdublje emocije ljudske duše. Govori o ljubavi u svim njenim oblicima, romantičnoj, ljubavi prema životu, prema zemlji, prema korijenima. 

Kada pjevam fado širom svijeta, osjećam da se ta univerzalna istina povezuje s ljudima svugdje. Čak i ako ne razumiju riječi, razumiju emociju, jer ona pripada svima nama.



Surađivali ste s umjetnicima poput Stinga i Lennyja Kravitza. Kako su ta iskustva utjecala na vašu umjetničku viziju?  

Pokazali su mi ljepotu muzičkog dijaloga. Stajati pored takvih umjetnika znači svjedočiti velikodušnosti, skromnosti i hrabrosti. Te suradnje proširile su moju viziju fada, dokazujući da on može razgovarati s bilo kojim žanrom, a da pri tome ne izgubi svoju dušu.


Tradicionalna muzika prelazi granice kao nikada do sada. Šta mislite o globalnoj sceni i rastućoj popularnosti kulturne muzike?  

Mislim da svijet gladuje za autentičnošću. U vremenu kada sve djeluje brzo i prolazno, tradicionalna muzika nas vraća korijenima, podsjeća nas odakle dolazimo. Njen uspon na globalnom nivou znak je da ljudi traže povezanost, korijene i priče koje traju.



Za mlade izvođače može biti izazovno balansirati između tradicije i modernosti.   

Koji biste savjet dali onima koji žele donijeti lokalnu muziku na svjetsku scenu?  

Budite ponosni na svoje korijene. Nikada se ne bojte inovacija, ali uvijek znajte koje vas tlo hrani. Ako u svojoj umjetnosti nosite istinu, svijet će slušati, jer autentičnost prelazi sve granice.


Sarajevo ima jedinstvenu muzičku i kulturnu historiju. Šta vas lično privlači ovom gradu i čemu se najviše radujete tokom posjete?

Sarajevo ima dušu otpornosti, ljepote i umjetnosti. Privlače me njegova historija, njegova toplina i sposobnost da bol pretvori u poeziju. Najviše se radujem povezanosti – da ponovo osjetim zagrljaj ove publike i da s njima podijelim glas fada.


 

Foto: Alex Dimitriović