Na obroncima Sarajeva, iznad konjičkog kluba Hidalgo, nalazi se prostor koji lebdi između grada i prirode, arhitektonski okvir namijenjen zajedništvu i tišini.

U gradu gdje se arhitektura često nadvikuje s pejzažom, nastao je projekt koji bira tišinu umjesto monumentalnosti. Paviljoni su specifičan tip arhitekture koji često ostaje izvan glavnog fokusa kada govorimo o razvoju grada. 

Za razliku od klasičnih javnih objekata, paviljoni nude prostor koji nije striktno definisan funkcijom, već ostaje otvoren različitim interpretacijama i načinima korištenja.



Smješten iznad konjičkog kluba Hidalgo, ovaj prostor nije zatvoren zidovima, već otvoren prema horizontu Sarajeva i zelenilu padina koje ga okružuju.

Okvir, kako je projekat iz studija NPA Architecture nazvan, zamišljen je kao lagana gotovo lebdeća struktura koja spaja porodicu, prijatelje i grad u jedno iskustvo. 



Paviljon je projektiran bez unutrašnjih stubova, što omogućava slobodan protok kretanja i razgovora. Njegova arhitektura, definisana idejom okvira, ne zatvara nego naglašava pogled na grad, na prirodu i na trenutke provedene oko jednog stola. 

Krov koji izgleda kao da lebdi, staklena ograda koja ne prekida horizont i pažljivo biran namještaj čine da prostor odiše jednostavnošću i mirnoćom, dok istovremeno ostaje snažan arhitektonski gest.

Razgovarali smo s arhitekticom iz studija NPA Architecture, Nedžlom Potogijom, o ovom projektu i o tome šta ovakav tip prostora znači za Sarajevo danas.



U Sarajevu se rijetko gradi arhitektura namijenjena samo miru i okupljanju..   

Kako vidite ulogu ovakvih prostora u savremenom urbanom pejzažu grada?

Uloga takvih prostora izuzetno je važna jer imaju snažan društveni značaj. Omogućuju međusobnu interakciju, potiču susrete i stvaraju osjećaj zajedništva među ljudima. 

Osim funkcionalne, ovi prostori imaju i estetsku vrijednost, budući da često sadrže zelene površine i vizualne elemente koji oblikuju identitet i prepoznatljivost grada. 

Nerijetko ih nazivamo "plućima" grada jer upravo na tim mjestima grad "diše" a ljudi pronalaze mir i predah usred urbane svakodnevice.





Grad se ubrzano širi ali istovremeno ostavlja vrlo malo mjesta za lagane, privremene arhitektonske intervencije koje su otvorene i inkluzivne.   

Postoji li, po vašem mišljenju, prostor u Sarajevu za takve projekte i na koji način oni mogu obogatiti kulturu svakodnevnog života?  

Svako ko me malo bolje poznaje zna koliko volim zelene površine i koliko mi je iskreno žao svakog drveta koje se posiječe. Uvijek nastojim da pronađem način da se drvo sačuva jer ono nije samo ukras, drvo je prirodni zaklon od neugodnih vizura, pruža privatnost i donosi dašak prirode. 

Trudim se da u svakom projektu ostavim prostora za zelenilo, makar to bile i manje ali dragocjene zelene površine.

To mi je zaista jako važno. Isto važi i za javne prostore. Kada imate zelenilo, imate i hlad a imate i prirodu unutar gradske strukture. Time prirodno potičete da ti prostori budu otvoreni, dostupni i inkluzivni. 

A kada se ti prostori dodatno obogate sadržajem za sve generacije  onda dobijate javni prostor koji potiče druženje  jer se svi danas više družimo vani nego u kući.




Dom postaje mjesto gdje se povlačimo i odmaramo a javni prostori s dovoljno zelenila i pažljivo osmišljenim intervencijama omogućavaju zajedničku interakciju i povezivanje među ljudima. 

Zato smatram da u Sarajevu moramo stvarati takve prostore na svakom slobodnom kutku grada, te zadržavati postojeće zelenilo, saditi novo a uz njega dodavati promišljene arhitektonske intervencije koje će služiti svima. Tražimo i stvarajmo takva mjesta u Sarajevu i svuda oko nas.



Iako paviljoni ne spadaju u najčešće građene tipove arhitekture u našem gradu, oni unose jednu drugačiju dimenziju u svakodnevicu.  

Možete li objasniti njihovu važnost i na koji način bi, kada bi Sarajevo imalo više sličnih prostora, oni mogli unaprijediti kvalitet življenja u gradu iz vaše perspektive kao arhitektice?   

Paviljoni ne samo da pružaju funkcionalan prostor za druženje, odmor i relaksaciju već i omogućuju harmoničnu integraciju arhitekture s prirodnim okruženjem. Oni mogu biti mjesta za učenje, rad, razmjenu ideja i prilagodljivi su različitim potrebama i aktivnostima.

Paviljon je zapravo okvir unutar prostora u tom konkretnom okolišu, koji stvara uvjete za susrete, slavlja važnih trenutaka, zajednički ručak ili miran rad na otvorenom ukoliko priroda posla to dopušta. On postaje pozornica svakodnevice, otvorena svima. 




Ukoliko bi Sarajevo imalo više sličnih prostora mogli bi stvoriti mjesta koja na otvorenom pružaju zaštitu od kiše i sunca a istovremeno potiču raznovrsne aktivnosti poput izložbi, kulturnih događaja, predavanja ili edukativnih radionica. 

Takvi prostori ne samo da obogaćuju javni život već nam pružaju i osjećaj pripadnosti, povezanosti i zajedništva.



Paviljoni možda nisu dio svakodnevne arhitektonske slike Sarajeva, ali upravo zbog toga otvaraju posebnu temu o njihovoj važnosti i ulozi u gradu. 

Kao prostori koji nisu striktno utilitarni, paviljoni pružaju priliku da arhitektura govori o kvaliteti življenja na drugačiji način. Za razliku od standardnih urbanih prostora, paviljoni donose intimniji, ali istovremeno otvoren način okupljanja i doživljavanja grada.


 

Foto: Nedžla Potogija

Unutra vas čeka prostor koji se transformiše, igra sa svjetlom i podsjeća na pozorišnu scenu.

Nekad je dovoljno samo 39 kvadrata da se ispriča velika arhitektonska priča. “Parazit Habitat” u Novom Sadu projektovao je Cherry Art Hub studio, a riječ je o prostoru koji briše granice između privatnog i zajedničkog, statičnog i pokretnog. Sve je u pokretu i ništa nije slučajno.



 

Prije nego što je dobio svoj sadašnji oblik, stan je bio zatvoren klasičnim zidovima. Oni su uklonjeni, a funkcionalne cjeline premještene kako bi se otvorio prostor koji nudi maksimalnu slobodu u dizajnu.

Dnevni boravak, kuhinja i trpezarija sada dijele jednu otvorenu scenu, s precizno osmišljenim elementima koji služe više funkcija.






Kuhinja kao pozadina, žute police kao akcent

Kompaktna bijela kuhinja smještena je uz terasu i s njom povezana velikim prozorima. Elegantna i minimalistička, sadrži skriveni frižider i uređaje, a centralno mjesto zauzima malo ostrvo koje funkcioniše kao radna ili trpezarijska površina. 

Jarko žute police sa začinima razbijaju bijelu kulisu i unose dozu razigranosti.









Dnevni boravak koji se prilagođava

Dnevni boravak je osmišljen kao fleksibilna jedinica sa modularnim sofama koje se lako transformišu, sklopivim stolom koji se širi za večere ili povlači kada treba prostor, i niskim bibliotekama koje ne narušavaju vizualni tok. 

Ormar sa ogledalima kod ulaza dodatno proširuje prostor refleksijama i svjetlom.





Kada spavaća soba postane kabina u sceni

Glavni prostor ovog stana čini nepravilno oblikovana kabina, izdignuta na drvenu platformu, koja u sebi skriva bračni krevet, poput pozorišne kutije. Zidovi kabine sežu do plafona i povezani su otvorima s ostatkom stana, što omogućava kružno kretanje i prirodan protok svjetla i zraka.

Veliki kružni prozor povezuje je s kuhinjom i terasom, a prema dnevnom boravku otvara se širokim prolazom zatvorenim teškom plišanom zelenom zavjesom koja donosi scenski efekat. Rezultat? Vizualno prostranstvo i osjećaj protočnosti.
 








Monohromnost + boja = balans

Osnovu stana čine bijeli zidovi, mikrocementni podovi i jednostavan namještaj, ali cijeli prostor je oživljen jastucima, zavjesama, tepisima i biljkama u jarkim bojama. Vizualni mir nije narušen, ali se ne gubi ni toplina.






Scenografija svakodnevice

Zavjesa, platforma, otvori sve djeluje kao kulisa pozornice. No, u ovom stanu, pozornica nije namijenjena publici, već svakodnevnom životu dvoje ljudi. Prostor koji se prilagođava trenutku.

Ako ste u potrazi za idejama kako stan male kvadrature može postati velika inspiracija “Parazit Habitat” će vas oduševiti.
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Relja Ivanić