TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 14.8.2026.
Prije sinoćnjeg koncerta u Sarajevu, s Ninom Badrić razgovarali smo o tremi koja nije nestala, ritualima koje i dalje čuva i odnosu s publikom koja je prati godinama.
Ako ste Ninu Badrić barem jednom gledali uživo, znate da veliki dio koncerta u jednom trenutku počne pripadati i publici. Upravo nas je zanimalo šta se događa prije nego što dođe do tog trenutka, u onih nekoliko minuta koje ljudi ispred bine nikada ne vide.
Razgovarali smo s njom o malim ritualima prije izlaska na pozornicu, tremi koja se nije izgubila ni nakon godina nastupa, mladim generacijama i pravilu kojem se uvijek vraća. Pitali smo je i za Sarajevo, grad za koji kaže da se u njemu nikada nije osjećala kao gost.
Ima li Nina neko pravilo po kojem živi, nešto čemu se uvijek vraćate bez obzira na to u kojoj ste životnoj ili profesionalnoj fazi?
Imam jedno vrlo jednostavno pravilo: ‘’Ne radi drugome ono što ne želiš da netko radi tebi.''
Što sam starija, sve više shvaćam koliko su zapravo najjednostavnije stvari najvažnije. Biti čovjek, ostati svoj, ne izgubiti sebe pokušavajući zadovoljiti očekivanja drugih.
Naučila sam da se sve u životu nekako vrati. I dobro i loše. Zato se trudim kroz život ići čistog srca, mirno spavati i znati da nikome svjesno nisam učinila nešto loše. Sve drugo dođe i prođe, uspjesi, neuspjesi, aplauzi, popularnost, ali ono s čim ostaneš kada se svjetla ugase jest čovjek kakav jesi.
Kada danas gledate nove generacije koje odrastaju uz potpuno drugačiji tempo, način komunikacije i odnos prema karijeri, šta vas kod mladih ljudi najviše inspiriše?
Njihova hrabrost. Mislim da su mladi danas puno hrabriji u tome da kažu što žele, ali i što ne žele. Mi smo odrastali u vremenu u kojem si često morao šutjeti, biti strpljiv, čekati svoju priliku. Danas mladi ljudi sami stvaraju svoje prilike.
Fascinira me i koliko brzo razmišljaju, koliko su povezani sa svijetom i koliko se ne boje mijenjati stvari. Ali uvijek im želim reći i da ne dopuste da ih taj tempo pojede. Ne mora sve biti odmah. Ne moraš sa 20 godina znati što ćeš raditi cijeli život. Ne moraš svaki svoj trenutak pretvoriti u sadržaj i pokazati svijetu.
Neke od najljepših stvari u životu događaju se upravo onda kada nitko ne gleda.
Nakon toliko godina nastupa i velikih pozornica, imate li i dalje neki mali ritual prije koncerta koji vam je važan i bez kojeg nekako ne volite izaći pred publiku?
Imam. Treba mi nekoliko trenutaka mira. Bez obzira na to je li ispred mene nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća ljudi, neposredno prije izlaska na pozornicu volim ostati sama sa sobom.
Pomolim se. Zahvalim se što sam još uvijek tu, što nakon svih ovih godina imam privilegiju raditi ono što volim i što ljudi još uvijek dolaze slušati moje pjesme.
I onda duboko udahnem. Jer koliko god koncerata napravila, nikada ne želim da mi izlazak pred publiku postane rutina. Onog dana kada mi postane svejedno, mislim da više neću imati što tražiti na pozornici.
Svaki koncert ima svoju atmosferu, ali kako vi prepoznate onu večer koja je zaista bila posebna? Postoji li trenutak tokom nastupa kada već znate da ćete taj koncert dugo pamtiti?
Postoji nešto što se ne može objasniti ni produkcijom, ni brojem ljudi, ni veličinom pozornice. To je energija koja se dogodi između mene i publike.
Nekada već nakon prve pjesme znaš da će to biti jedna od tih večeri. Pogledaš ljude i vidiš da oni ne pjevaju samo tekst pjesme – oni je osjećaju. I onda se dogodi ta čudesna razmjena energije gdje više ne znaš da li ti daješ njima ili oni daju tebi.
Posebno me dirne kada stanem pjevati, a publika nastavi umjesto mene. Tada shvatiš da pjesma koju si jednom napisao ili otpjevao više zapravo nije samo tvoja. Postala je dio nečijeg života, neke ljubavi, rastanka, uspomene. Mislim da je to najveća nagrada koju jedan izvođač može dobiti.
Koncerti nose potpuno različite emocije, od prvog izlaska na binu do posljednje pjesme. Koji vam je dio nastupa i danas najemotivniji i mijenja li se taj osjećaj kroz godine?
Prvi izlazak i posljednja pjesma. To su za mene dva potpuno različita osjećaja.
Prije prve pjesme još uvijek postoji ona mala trema. Čuješ publiku, stojiš iza pozornice i znaš da te s druge strane čekaju tisuće ljudi. Bez obzira na iskustvo, srce uvijek malo brže zakuca.
Ali posljednja pjesma nosi neku drugu emociju. Pogotovo kada je koncert bio poseban. Gledaš ljude, znaš da se večer bliži kraju i pokušavaš zapamtiti taj trenutak.
S godinama sam možda još emotivnija jer sam svjesnija koliko ništa nije zauvijek i koliko je privilegija imati publiku koja raste zajedno s tobom. Danas na koncertima vidim ljude koji su nekada dolazili kao djevojke i mladići, a sada dolaze sa svojom djecom. Kada to vidiš, shvatiš da više ne brojiš koncerte, brojiš zajedničke godine.
Sa Sarajevom i sarajevskom publikom veže vas mnogo nastupa kroz godine. Postoji li jedan koncert ili trenutak u Sarajevu koji vam je ostao posebno urezan u pamćenje i kojem se često vraćate?
Sarajevo za mene nikada nije samo još jedan grad na turneji. Postoje gradovi u kojima jednostavno osjetiš neku posebnu bliskost čim dođeš, a Sarajevo je za mene upravo takvo.
Teško mi je izdvojiti samo jedan koncert jer sam ovdje doživjela toliko prekrasnih trenutaka, ali uvijek pamtim način na koji sarajevska publika pjeva. Sarajevo ne zna biti publika napola. Kada vas voli, onda vam to pokaže cijelim srcem.
Ima nešto posebno u tome kada čuješ tisuće ljudi kako zajedno s tobom pjevaju pjesmu od prve do posljednje riječi. U tim trenucima nema Zagreba, Sarajeva, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, postoji samo pjesma i emocija koja nas povezuje.
Zbog toga se Sarajevu uvijek vraćam s posebnim osjećajem. Ovdje se nikada nisam osjećala kao gost.
Neposredno prije izlaska na binu postoji tih nekoliko trenutaka koje publika nikada ne vidi. Koja vas emocija najčešće prati tada?
Zanimljivo je da nakon svih ovih godina još uvijek postoji trema. Ali danas je to lijepa trema. Više nije strah, to je uzbuđenje i ogromno poštovanje prema publici.
U tih nekoliko sekundi prije nego što izađem na pozornicu kroz glavu mi prođe svašta. Čujem ljude, čujem prve taktove, srce počne jače lupati i pomislim: „Bože, kako sam sretna što još uvijek ovo živim.“
Jer lako se čovjek navikne na lijepe stvari i počne ih uzimati zdravo za gotovo. Ja to ne želim. Želim svaki put izaći kao da je prvi put.
A onda napravim prvi korak na pozornicu, ugledam publiku i sve nestane. Ostanu samo glazba, ljudi i taj trenutak. I mislim da je upravo zbog tog osjećaja pozornica nakon svih ovih godina još uvijek moje najdraže mjesto.
TEKST: Ada Ćeremida
Samir Hodović kroz Velahavle je već upisan u jednu važnu muzičku liniju grada. Sake Tapes, međutim, ne djeluje kao još jedno poglavlje karijere, već kao precizno složen zapis ukusa, ritma i senzibiliteta.
Nova priča sa ovog krova počinje kroz novi muzički format koji Samir opisuje kao intimni audio dnevnik. Serijal otvara Vlado Džihan, bosanskohercegovački muzičar, producent, kompozitor i jedna polovina legendarnog dua Dzihan & Kamien, čiji su trip hop, downtempo, jazz i elektronski slojevi početkom 2000-ih oblikovali jedan sasvim poseban zvuk daleko izvan Sarajeva.
Za Samira, koji je kroz Velahavle već godinama dio muzičke memorije grada, ovo nije pokušaj dokazivanja scene, niti još jedan format skrojen prema logici algoritma. Više je riječ o vraćanju muzike u prostor u kojem se ona sluša bez prisile, gdje DJ nije sam, a atmosfera nije produkcijski trik. Nastaje između njih. 
Došli smo kod Saketa usred dana, u verziji tog krova koju većina ljudi zapravo nikad ne vidi. Mjesto koje se u Sarajevu godinama prepoznaje po noćima koje se ne najavljuju preglasno, ali se pamte dugo, tada je izgledalo kao backstage vlastite reputacije. Ako ste ikad bili tamo, znate zašto oko tog krova postoji mala gradska šifra, a ako niste, Sake Tapes je možda najbliže što možete doći tom svijetu. Sa Samirom Hodovićem razgovarali smo upravo tu, na mjestu na kojem sada počinje njegov novi muzički format.
Sake Tapes počinje kao intimni audio dnevnik. Šta je bio prvi osjećaj ili trenutak kada si znao da želiš pokrenuti baš ovakav format?
S obzirom na to da ovaj format nije nov, nije bilo nekog velikog „eureka“ trenutka. Više sam shvatio da imam uslove da ga napravim onako kako sam ga zamišljao. Ono što možda razlikuje ovaj od većine sessiona jeste to što DJ nije ni sam, niti je okružen publikom koja pleše samo zbog kamere, odnosno niko ne glumi atmosferu, jednostavno se stvari dešavaju. Fokus je podijeljen između muzike i ljudi koji se prirodno druže, što, po meni, više pocrtava muziku nego bilo koji od ova dva prethodno navedena primjera.
Sarajevo ima jaku muzičku memoriju, ali često nedostaje prostor za ovakve lične formate. Šta ti osjećaš da ovom gradu trenutno fali kada je riječ o muzici, slušanju i okupljanju oko zvuka?
Postoje dva velika problema zbog kojih cijela umjetnost trpi, a muzika vjerovatno i najviše i to ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Prvi je što je dosada protjerana iz naših života, koja je jedan od glavnih pokretača kreativnosti, okupljanja oko neke ideje i druženja uopšte. Toliko sadržaja konzumiramo na dnevnom nivou, a posebno mladi, koji bi trebali biti okosnica događanja, da je teško očekivati da će se neko pokrenuti da pravi neke stvari. Kompletan clubbing, rock’n’roll, trap, pa i turbofolk, počiva ili ga održavaju ljudi od 35 plus. Ako uzmemo podatak da se 70 klubova u Velikoj Britaniji zatvara sedmično, koja je Meka raznih scena, onda shvatiš da je cijela planeta u istom sosu.
Drugi problem nije zaseban od prvog, jer se naslanja na njega, a to je pažnja. Sve mora imati „udicu“ u prvih par sekundi, inače si gotov. Tako da je kultura slušanja i gledanja na konopcima i to trebamo prihvatiti i onda da to bude startna pozicija za sagledavanje stvari: šta treba ponuditi gradu i koliko ljudima zaista treba da postoje stvari koje se dešavaju „sporije“.
Ja želim da vjerujem, a negdje i znam, da postoji veliki broj ljudi koje ne vozi isključivo zicer.
Za prvu epizodu biraš Vladu Džihana. Zašto baš on?
Moj odnos sa Vladom traje jako dugo. Prvo sam godinama bio nevjerovatan fan njegove muzike, Dzihan & Kamiena i cijelog trip hop i downtempo pokreta kojem je pripadao početkom 2000-ih. Bilo mi je fascinantno i posebno to što neko iz Sarajeva ima tako veliko ime i prepoznatljivost u svijetu te muzike.
Onda smo se prije desetak godina upoznali i počeli sarađivati. Vlado je producirao jednu pjesmu za Velahavle, a ta saradnja se kasnije proširila na naše posljednje albume. Vremenom je ta saradnja prerasla u iskreno drugarstvo i to je, ustvari, najbitnije.
Znajući koliko dugo nije nastupao u Sarajevu, nisam mogao zamisliti bolju priliku niti bolju prvu epizodu. Smatrao sam da upravo ime poput njegovog treba postaviti početni ton cijelog serijala i desilo se ono čemu sam se nadao, svojim setom je postavio atmosferu i standard na koje će se naredne epizode moći nadovezivati.
Koliko je ovo tvoja lična muzička arhiva?
Gotovo potpuno. Ne želim praviti „playlistu“ koja će zadovoljiti algoritam. Želim dijeliti muziku koja je mene oblikovala i oblikuje i dalje. Ako neko poslije toga otkrije jednog izvođača kojeg nikad ne bi čuo, mislim da je projekat uspio.
Šta ti je najvažnija lekcija koju si naučio o muzici, prijateljstvu i sceni?
Da je scena samo ishabana riječ i da na kraju ostanu samo ljudi. Pregledi, trendovi i brojke dođu i prođu. Ono što ostaje jesu odnosi koje si izgradio i osjećaj da si radio nešto iskreno.
Šta bi volio da iz ovoga shvate o Sarajevu, muzici i ljudima koji ovdje stvaraju?
U muzičkom smislu, ako iko nema šta dokazivati, to je Sarajevo, pa ni ovo nije nikakvo dokazivanje, niti pokušaj da neko nešto shvati. Cilj je da ljudi, ako im kad naleti na YouTubeu, puste i uživaju, sami ili sa svojim prijateljima.
U tri riječi najavi sljedeće poglavlje Sake Tapes.
Srušio sam stan.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
