TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 7.8.2026.
Samir Hodović kroz Velahavle je već upisan u jednu važnu muzičku liniju grada. Sake Tapes, međutim, ne djeluje kao još jedno poglavlje karijere, već kao precizno složen zapis ukusa, ritma i senzibiliteta.
Nova priča sa ovog krova počinje kroz novi muzički format koji Samir opisuje kao intimni audio dnevnik. Serijal otvara Vlado Džihan, bosanskohercegovački muzičar, producent, kompozitor i jedna polovina legendarnog dua Dzihan & Kamien, čiji su trip hop, downtempo, jazz i elektronski slojevi početkom 2000-ih oblikovali jedan sasvim poseban zvuk daleko izvan Sarajeva.
Za Samira, koji je kroz Velahavle već godinama dio muzičke memorije grada, ovo nije pokušaj dokazivanja scene, niti još jedan format skrojen prema logici algoritma. Više je riječ o vraćanju muzike u prostor u kojem se ona sluša bez prisile, gdje DJ nije sam, a atmosfera nije produkcijski trik. Nastaje između njih. 
Došli smo kod Saketa usred dana, u verziji tog krova koju većina ljudi zapravo nikad ne vidi. Mjesto koje se u Sarajevu godinama prepoznaje po noćima koje se ne najavljuju preglasno, ali se pamte dugo, tada je izgledalo kao backstage vlastite reputacije. Ako ste ikad bili tamo, znate zašto oko tog krova postoji mala gradska šifra, a ako niste, Sake Tapes je možda najbliže što možete doći tom svijetu. Sa Samirom Hodovićem razgovarali smo upravo tu, na mjestu na kojem sada počinje njegov novi muzički format.
Sake Tapes počinje kao intimni audio dnevnik. Šta je bio prvi osjećaj ili trenutak kada si znao da želiš pokrenuti baš ovakav format?
S obzirom na to da ovaj format nije nov, nije bilo nekog velikog „eureka“ trenutka. Više sam shvatio da imam uslove da ga napravim onako kako sam ga zamišljao. Ono što možda razlikuje ovaj od većine sessiona jeste to što DJ nije ni sam, niti je okružen publikom koja pleše samo zbog kamere, odnosno niko ne glumi atmosferu, jednostavno se stvari dešavaju. Fokus je podijeljen između muzike i ljudi koji se prirodno druže, što, po meni, više pocrtava muziku nego bilo koji od ova dva prethodno navedena primjera.
Sarajevo ima jaku muzičku memoriju, ali često nedostaje prostor za ovakve lične formate. Šta ti osjećaš da ovom gradu trenutno fali kada je riječ o muzici, slušanju i okupljanju oko zvuka?
Postoje dva velika problema zbog kojih cijela umjetnost trpi, a muzika vjerovatno i najviše i to ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Prvi je što je dosada protjerana iz naših života, koja je jedan od glavnih pokretača kreativnosti, okupljanja oko neke ideje i druženja uopšte. Toliko sadržaja konzumiramo na dnevnom nivou, a posebno mladi, koji bi trebali biti okosnica događanja, da je teško očekivati da će se neko pokrenuti da pravi neke stvari. Kompletan clubbing, rock’n’roll, trap, pa i turbofolk, počiva ili ga održavaju ljudi od 35 plus. Ako uzmemo podatak da se 70 klubova u Velikoj Britaniji zatvara sedmično, koja je Meka raznih scena, onda shvatiš da je cijela planeta u istom sosu.
Drugi problem nije zaseban od prvog, jer se naslanja na njega, a to je pažnja. Sve mora imati „udicu“ u prvih par sekundi, inače si gotov. Tako da je kultura slušanja i gledanja na konopcima i to trebamo prihvatiti i onda da to bude startna pozicija za sagledavanje stvari: šta treba ponuditi gradu i koliko ljudima zaista treba da postoje stvari koje se dešavaju „sporije“.
Ja želim da vjerujem, a negdje i znam, da postoji veliki broj ljudi koje ne vozi isključivo zicer.
Za prvu epizodu biraš Vladu Džihana. Zašto baš on?
Moj odnos sa Vladom traje jako dugo. Prvo sam godinama bio nevjerovatan fan njegove muzike, Dzihan & Kamiena i cijelog trip hop i downtempo pokreta kojem je pripadao početkom 2000-ih. Bilo mi je fascinantno i posebno to što neko iz Sarajeva ima tako veliko ime i prepoznatljivost u svijetu te muzike.
Onda smo se prije desetak godina upoznali i počeli sarađivati. Vlado je producirao jednu pjesmu za Velahavle, a ta saradnja se kasnije proširila na naše posljednje albume. Vremenom je ta saradnja prerasla u iskreno drugarstvo i to je, ustvari, najbitnije.
Znajući koliko dugo nije nastupao u Sarajevu, nisam mogao zamisliti bolju priliku niti bolju prvu epizodu. Smatrao sam da upravo ime poput njegovog treba postaviti početni ton cijelog serijala i desilo se ono čemu sam se nadao, svojim setom je postavio atmosferu i standard na koje će se naredne epizode moći nadovezivati.
Koliko je ovo tvoja lična muzička arhiva?
Gotovo potpuno. Ne želim praviti „playlistu“ koja će zadovoljiti algoritam. Želim dijeliti muziku koja je mene oblikovala i oblikuje i dalje. Ako neko poslije toga otkrije jednog izvođača kojeg nikad ne bi čuo, mislim da je projekat uspio.
Šta ti je najvažnija lekcija koju si naučio o muzici, prijateljstvu i sceni?
Da je scena samo ishabana riječ i da na kraju ostanu samo ljudi. Pregledi, trendovi i brojke dođu i prođu. Ono što ostaje jesu odnosi koje si izgradio i osjećaj da si radio nešto iskreno.
Šta bi volio da iz ovoga shvate o Sarajevu, muzici i ljudima koji ovdje stvaraju?
U muzičkom smislu, ako iko nema šta dokazivati, to je Sarajevo, pa ni ovo nije nikakvo dokazivanje, niti pokušaj da neko nešto shvati. Cilj je da ljudi, ako im kad naleti na YouTubeu, puste i uživaju, sami ili sa svojim prijateljima.
U tri riječi najavi sljedeće poglavlje Sake Tapes.
Srušio sam stan.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
