TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 16.4.2026.
Treće izdanje Alma Ras Industry Day još jednom je okupilo dizajnere, industriju i kompanije s ciljem da otvori važna pitanja o održivosti kroz praksu, tehnologiju i proizvodnju.
Ovogodišnja tema Green Deal stavila je fokus na dizajn koji nije samo estetski, već dugoročan, odgovoran i usmjeren na stvarni uticaj od ideje do realizacije.
Upravo u tom kontekstu, glumac i autor Goran Popović donio je drugačiju, gotovo neočekivanu perspektivu, onu koja dolazi iz klasično oblikovanog slikarskog puta i iz ličnog, intuitivnog izraza, nadograđenog iskustvom NY akademije i njegovim radom kao profesora engleskog jezika i književnosti.
Kao član žirija ovogodišnjeg Industry Day, Goran Popović donosi perspektivu koja dolazi izvan klasičnih okvira dizajna. Kao autor s međunarodne filmske scene, njegov pristup temelji se na narativu, jasnoći ideje i emotivnoj preciznosti vrijednostima koje jednako definišu i snažan film i promišljen dizajn. 
Umjesto da govori o “dobrom” i “lošem” dizajnu, Popović razmišlja kroz istinu, emociju i lični doživljaj kao u filmu, ali i u svakom drugom mediju. Njegov pogled pomjera fokus s forme na ono što ostaje nakon prvog susreta s djelom. Možda je upravo to ono što ovu temu čini zanimljivijom nego što se na prvi pogled čini.
U kontekstu teme Green Deal, njegov fokus se prirodno pomjera ka autentičnosti i odgovornosti, ali i prema dizajnu koji ima sposobnost da komunicira, utiče i traje, izvan same forme. A na Instagramu smo s njim snimili i kratki “finish the sentence” format, gdje je kroz nekoliko brzih odgovora dao zanimljiv i pomalo neočekivan uvid u svoj način razmišljanja.
U prvih par sekundi, šta morate osjetiti da biste znali da je nešto stvarno dobro, bilo da je film ili dizajn?
Da, principijelno, ja ne znam da li je nešto dobro, niti ulazim u taj aspekt. Bitno mi je da ja prenesem istinu koju ja osjećam. Sada, da li je to kroz medij filma, pozorišta, slikarstva ili plesa, nije bitno.
Ako je to moja istina i ako smatram da se to treba kazati, ja ću to kazati. A kako će to drugi shvatiti, ja ne znam. Je li to dobro ili nije ja to ne znam.
Postoji li filmski poster ili vizual koji vam je ostao urezan u pamćenju, nešto što vas i danas vraća u nostalgiju i inspiriše?
Što se tiče inspirativnih postera i vizuala, tu je definitivno film Arrival. Ali nešto što mi je ostalo u pamćenju i urezano, ne znam iz kojeg razloga, jeste Pulp Fiction.
To mi je baš jako upečatljiv poster i jedna jako upečatljiva slika i vizual. Da me inspiriše, manje ili više, ali mi je ostalo u sjećanju kao neki moment, neki presjek u vizualnom smislu filma.
Kada budete gledali radove za Alma Ras Industry Day, šta gledate kao “dobar casting”, nešto što vas odmah zadrži?
Pošto ne vidimo dizajnove prije samog dana i pošto ću se tek tada susresti s njima, jako sam uzbuđen šta će se meni desiti u tom trenutku kada ih vidim.
Mislim da će to zapravo biti najiskreniji odgovor, nešto što će se moći fino interpretirati u momentu, gdje neću morati vijećati dugo o nečemu, nego samo primijetiti: “aha, ovo je ostavilo neki intuitivni impact na mene.”
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Boris Ler već godinama prelazi između teatra, filma i televizije bez potrebe da ga vežemo za samo jedan tip uloge. Ipak, Mido Zec iz „Kotline“ donio mu je nešto što je, kako kaže, želio još kao dječak: priliku da konačno bude detektiv.
Ako njegovu filmografiju pogledamo kroz naslove poput Quo Vadis, Aida? , Muškarci ne plaču , Pun mjesec , Deset u pola , Nakon ljeta i seriju Znam kako dišeš , jasno je koliko se Boris Ler tokom karijere kretao između vrlo različitih filmskih svjetova.
Paralelno je ostao snažno vezan za teatar. I danas ga publika Kamernog teatra 55 može gledati u predstavama poput Ljubavnice , Ljubičasto i Otac , dok se njegov rad pred kamerom posljednjih godina sve više veže i za novu generaciju domaćih televizijskih produkcija.
Među njima posebno mjesto zauzima „Kotlina“. 
Kriminalističku seriju kreirali su Danis Tanović i Amra Bakšić Čamo, a Ler igra inspektora Midu Zeca. Serija kroz kriminalistički žanr otvara pitanja pripadanja, morala, zagađenja, energetike i društva u kojem njeni likovi žive. U prvoj sezoni njega i Feđu Štukana veliki dio vremena gledali smo zajedno kao Midu i Ediba, druga ih razdvaja i svakom daje prostor da izgradi nove odnose i otvori druge dijelove vlastitog lika.
A upravo su obojica ove godine nominovani za AFA nagradu za najboljeg glavnog glumca u TV seriji, dok je Kotlina među pet nominovanih za najbolju TV seriju. O nominacijama je odlučivalo više od 800 filmskih i televizijskih profesionalaca iz regije, a druga dodjela AFA nagrada održava se od 23. do 25. oktobra u Porto Montenegru.
Za Lera ovo nije prvi put da je njegov rad u Kotlini prepoznat regionalno: za prvu sezonu osvojio je i Srce Sarajeva za najbolju epizodnu mušku ulogu u dramskoj seriji.
Pred ovogodišnju AFA dodjelu razgovarali smo s Borisom o tome koliko se Mido promijenio kroz dvije sezone, šta mu je krimi žanr dao kao glumcu, odnosu koji je izgradio s Feđom Štukanom i tome gdje se domaća televizijska produkcija nalazi danas. 
Za AFA nagradu nominovani ste za najboljeg glavnog glumca u TV seriji za ulogu Mide Zeca u „Kotlini“. Kada ste prvi put dobili lik Mide, jeste li već tada vidjeli prostor da on postane ovako kompleksan ili se taj lik za vas zapravo otvorio tek kroz drugu sezonu?
Ne bih rekao da lik Mide nije bio kompleksan od samog početka, više bih to postavio kroz zadatak koji sam morao obaviti u prvoj, a poslije u drugoj sezoni. Lik se naravno jeste otvorio više u drugoj sezoni, pogotovo “Privanti život”, kroz to je i sam zadatak postao kompleksniji, jer osim slučaja, odnosa sa Edibom, sada sam se morao baviti paralelno i tim segmentom Midinog života. I moram reći da sam uživao u svakoj sekundi snimanja.
Vi ste još na početku „Kotline“ govorili da vam je bila dječačka želja igrati u krimi-seriji koja se snima u Sarajevu. Nekoliko godina kasnije, šta vas je stvarnost tog projekta naučila o žanru što tada niste očekivali?
Da jeste, od kada sam klinac bio uvijek sam obožavao filmove, a pogotovo detektivske trilere. Kao tinejdžer sam sam u svojoj sobi rekreirao neke od omiljenih scena iz filmova koje sam gledao, igrao se i uživao beskrajno. A onda mi se nakon 15 godina karijere otvorila šansa da se i za stavrno “igram” detektiva. Tako da dječački san se ostvario i jako sam sretan i ponosan da sam imao šansu biti dijelom prvog projekta ove vrste kod nas. Stvarnost projekta me naučila, više potvrdila ono što sam znao i očekivao, a to je da su pripreme, a onda i samo snimanje bili jako zabavni i inspirativni.
Za mene kao glumca je uvijek jako važno imati reditelja koji zna šta hoće, a Danis je uvijek upravo to, tako da koliko god da je žanr sam od sebe za mene, za sve nas bio nov i izazovan, uz njegovo vodstvo smo lako i vrlo brzo pronašli zajednički jezik i snimali punom parom, bez velikih prepreka. 
Domaća televizijska produkcija je posljednjih godina počela izgledati dosta ambicioznije nego prije. Osjećate li kao glumac da su se zajedno s produkcijom promijenile i vrste likova koje danas dobijate?
Snimale su se serije kod nas i prije, ali ne na ovom nivou, tako da, da, tačno je to što kažete da televizijska produkcija jeste postala ozbiljnija i počela da prati trendove koji u svijetu postoje već dugo. Ne znam koliko je zaozbiljavanje produkcije uticalo na likove koje dobijam da igram, više bih rekao da tu važniju ulogu igra iskustvo i godine u kojima sada jesam.
Imao sam sreću da sam svoju karijeru gradio postepeno, što u pozorištu, što na filmu i to mi je omogućilo da prođem kroz dosta faza u glumačkom razvoju do sada, dalje ćemo vidjeti kako će se situacija razvijati, iskreno se nadam na bolje, mada trenutno nije takva slika. Opet smo se vratili dosta godina unazad, snimanja su rijetka, jedan ili nijedan film, serija godišnje, ali kako sam optimista po prirodi, nadam da je i ovo faza koja će brzo proći, jer željni smo dobrih projekata, spremni kao zapete puške, a ni ideja ne nedostaje. 
Feđa Štukan je također nominovan za najboljeg glavnog glumca za „Kotlinu“. Kada dva glavna lika nose isti svijet, koliko se dobar dio vlastite izvedbe zapravo gradi kroz partnera preko puta vas?
To je jedan od stubova našeg posla, partnerska igra, saradnja. Bez odnosa nema vas kao lika, mislim tako je i u životu, odnosi nas grade. U prvoj sezoni Feđa i ja smo imali dosta skupa i jako uživali gradeći taj odnos, i baš to je nešto na što sam se jako naslonio pogotovo u prvoj sezoni, gdje sam sve što Mido radi gledao kroz prizmu odnosa između njih dvojice. Druga sezona nas je malo razdvojila, i dala nam šansu da samostalno gradimo druge odnose, u čemu sam uživao naravno, ali isto tako postojala je mala doza tuge što ne dijelimo kadar više, znam da i Feđa isto osjeća iako to nikada ne bi priznao :)). Držim fige da se desi treća sezona koja bi nas ponovo spojila.
AFA nagrade okupljaju film i televiziju iz više zemalja regije, a ove godine „Kotlina“ ima nominacije i za seriju i za više glumačkih kategorija. Šta vam znači da upravo jedna bh. serija ulazi u taj regionalni razgovor kao ravnopravna produkcija, a ne samo kao „domaći uspjeh“?
Znači naravno puno, da se naš trud i talenat prepoznao, cijeni i van “domaćih okvira”. Naš film to odavno radi, a evo sada i serije.
Već je neko vrijeme domaća televizijska produkcija ravnopravna u regiji a i šire. Naše serije se prikazuju u dosta zemalja regije, a dostupne su i na streaming platformama poput HBO i sličnih, već su bile nominirane i osvajale nagrade na sličnim događajima, tako da nije izuzteak ni ova godina na AFA nagradama gdje smo nominirani u svim kategorijama kroz nekoliko projekata, ne samo Kotlina. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
