TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 15.8.2026.
Prvu festivalsku noć proveli smo uz Paweła Pawlikowskog, crno-bijelo platno i film nakon kojeg smo, naravno, odmah počeli zapisivati misli.
Ako ćete nas narednih osam dana negdje najlakše pronaći, odgovor je prilično jednostavan: u mraku kino sale, s telefonom spremnim za bilješke čim krene odjavna špica. Zato naš “Gledali smo” ovog augusta dobija festivalsko izdanje, a prvi film teško da je mogao biti prikladniji. 32. Sarajevo Film Festival otvorio je Fatherland, novi film Paweła Pawlikowskog, reditelja čiji su Ida i Cold War već odavno na listama filmova kojima se vraćamo, a koji u Sarajevo stiže nekoliko mjeseci nakon što mu je Fatherland donio nagradu za režiju u Cannesu. 
Film nas vodi u 1949. godinu i prati pisca Thomasa Manna i njegovu kćerku Eriku na putovanju kroz podijeljenu Njemačku, ali nećemo vam ovdje prepričavati ono što ćete ionako gledati na platnu. Više nas zanima ono što film pokrene dok ga gledamo: kadar koji ne možemo pustiti, rečenica koja promijeni način na koji čitamo lika, detalj koji nas nervira ili odluka zbog koje želimo s nekim raspravljati čim izađemo iz kina.
Pa, Festival je počeo. Mi smo pogledali prvi film. Ovo su bilješke koje su nam ostale poslije njega.
Prvo što ostaje nakon Fatherlanda jeste koliko je film zapravo poprilično kratak. 82 minute. I to je gotovo neobično kada shvatite koliko toga pokušava nositi.
Ali Pawlikowski ne pokušava sve objasniti. Kao i u Idi i Cold Waru, mnogo toga ostavlja između kadrova, pogleda i tišine. Fatherland zbog toga ne djeluje kao historijska lekcija koju morate savladati, nego kao vrlo koncentriran komad jednog trenutka u historiji. Mali film po minutaži, prilično veliki po onome što vam ostavi za razmišljanje.
Možda mi je ovo zapravo najzanimljivija ideja cijelog filma. Thomas Mann i njegova kćerka Erika vraćaju se u Njemačku 1949. godine, ali to više nije zemlja koju su napustili. Fizički je razorena, podijeljena i, možda još važnije, ljudi koji se vraćaju više nisu isti ljudi koji su iz nje otišli.
Zato Fatherland djeluje kao film o povratku kući koji stalno propituje šta riječ “kući” uopšte znači nakon svega što se dogodilo. Njihovo putovanje kroz Njemačku postaje mala verzija puno većeg pitanja: šta se događa s identitetom zemlje nakon što je podijele granica, ideologije i potpuno različite vizije njene budućnosti? Film nema prostora, niti pokušava, odgovoriti na sve to. Umjesto toga stavlja jednu porodicu usred tog pitanja i pušta nas da ga osjećamo kroz njih.
Ovo je vrlo kontroliran film i isto se može reći za njegove likove. Thomas Mann kojeg igra Hanns Zischler gotovo je oličenje emocionalne suzdržanosti, čak i dok se oko njega historija i privatni život raspadaju. Erika istovremeno nosi vlastitu tugu zbog smrti brata Klausa, ali ni ona ne dobija velike filmske trenutke u kojima će nam neko uredno objasniti kako se osjeća.
Upravo zato Zischlerova izvedba vas možda najviše iznenadi. Ništa nije odigrano tako da vas moli da primijetite glumu. Sve je u držanju, glasu, mikroreakcijama i onome što čovjek odluči ne pokazati.
Sandra Hüller je posljednjih nekoliko godina postala jedna od onih glumica čije ime samo po sebi dovoljno govori da ćemo obratiti pažnju, a Erika Mann joj daje upravo onu vrstu materijala u kojem je posebno dobra. Ne mora biti najglasnija osoba u kadru da biste stalno pratili šta radi.
Njena Erika je istovremeno kćerka poznatog čovjeka, osoba s vlastitim političkim uvjerenjima i žena koja prolazi kroz vrlo ličnu tugu, a Hüller sve te slojeve drži bez potrebe da ih naglašava. U filmu koji je namjerno suzdržan ona unosi onu vrstu unutrašnjeg nemira zbog kojeg imate osjećaj da ispod svakog razgovora postoji još jedan koji se nikada neće dogoditi.
Ovo je detalj zbog kojeg film postaje još zanimljiviji kada izađete iz kina: putovanje Thomasa Manna nije Pawlikowskijev izum. Mann se 1949. zaista vratio u Njemačku i otišao i u Frankfurt na Zapadu i u Weimar na Istoku, odbijajući da vlastiti povratak prilagodi jednostavnoj podjeli novog hladnoratovskog svijeta.
I tu Fatherland postaje nešto složeniji od filma o “dobrim” i “lošim” odgovorima. Pawlikowski je govoreći o filmu naglasio da ga zanima komplikovanost historije, a ne njeno svođenje na jednu sigurnu interpretaciju. To se osjeti kroz cijeli film. Ljudi mogu biti moralno u pravu u jednoj stvari i zastrašujuće slijepi u drugoj, zemlja može biti oslobođena bez toga da je odjednom izliječena, a odbijanje da izaberete stranu također može postati nosi određenu odgovornost.
Možda je zato Fatherland zanimljiviji nakon gledanja nego dok pokušavate odlučiti “šta film želi reći”.
TEKST: Ada Ćeremida
Ovoga puta s crvenog tepiha nismo željeli samo fotografije outfita i dolazaka, zanimalo nas je šta Festival znači ljudima koji mu se vraćaju, odrastaju uz njega i zbog njega svake godine ponovo dolaze u Sarajevo.
Već znate kako nas obično vidite na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala: kamera u ruci, pogled na outfite i pokušaj da uhvatimo sve ono što se događa između službenih fotografija. Ove godine odlučili smo ostati upravo u tom prostoru između dva koraka i gostima postaviti nekoliko pitanja prije nego što nastave dalje.
Od Emily Watson, koja se u Sarajevo vratila nakon dvije decenije, preko Izudina Bajrovića i Šejle Kamerić do Albina Ukaja, Danijele Trbović, Gorana Popovića, Pie Vrdoljak, Alise Čajić i Amile Terzimehić evo šta smo saznali dok je crveni tepih prve festivalske večeri još bio u punom pogonu.
Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba sa Emily Watson
Emily Watson se u Sarajevo vratila nakon dvije decenije, a prvo što je primijetila bila je upravo njegova današnja energija. Prisjetila se vremena kada je ovdje dolazila s filmom The Proposition, ali i činjenice da je tada sa sobom dovela šestomjesečnu bebu koja danas ima 20 godina. Sarajevo koje je nekada osjećala kao mjesto koje tek otkriva sada joj djeluje potpuno drugačije: „Now it feels crazy and full and busy and thriving.“
Kada smo je pitali šta joj sam Festival znači, odgovor je otišao mnogo dalje od filmskog programa. Govorila je o „culture as resistance, as survival, as life“, kulturi kao nečemu što nas održava i pričama kroz koje razumijemo ono što se oko nas događa. A Sarajevo? Za njega je imala dvije riječi koje ćemo rado posuditi: „bewitching and beguiling.“
Izudin Bajrović nije dugo razmišljao kada smo ga pitali šta Sarajevo Film Festival znači njemu. Zapravo je pitanje odmah okrenuo prema gradu: „To je praznik filma. Čak je manje važno šta znači meni, a više šta znači Sarajevu i šta znači građanima i građankama.“
Ove godine posebno čeka susret publike s filmom Udovac i reakciju na intimnu priču o samoći i gubitku. Kaže da će je vjerovatno moći osjetiti već dok projekcija traje po tome je li publika nemirna ili potpuno koncentrisana na ekran. Uloga mu je, priznaje, bila zahtjevna, ali mu je upravo zbog toga otvorila prostor za istraživanje i pitanja koja nije postavljao samo liku koji igra, nego i sebi.
Neki gosti Sarajevo Film Festival posjećuju godinama, a kod Šejle Kamerić ta je veza ipak malo ličnija. „To je dio mog života“, rekla nam je prije nego što je počela nabrajati sve načine na koje je Festival zaista pratio njen život: odrasla je uz njega, radila za njega, a danas je, kako se našalila, na neki način i „udata za Sarajevo Film Festival“ jer je njen suprug direktor Festivala.
Ipak, najzanimljiviji dio njenog odgovora bio je onaj o filmovima, gostima, predavanjima i masterclassovima koji su za nju bili formativni i koje ne može odvojiti od vlastite karijere. A idealan festivalski dan? Tri filma. Idealna noć dolazi nakon toga: projekcija na otvorenom, pod zvijezdama i bez kiše, pa ples s društvom do kasno.
Za Kerima Čutunu Sarajevo Film Festival je prije svega onaj period godine kojem se raduje cijeli grad, ali i Festival uz koji je, kako kaže, odrastao. „Znači ovo sve, pun grad ljudi, filmovi na otvorenom. Zapravo, to je nekako najljepša stvar svega.“ Ove godine ipak ga ne gledamo samo među festivalskim gostima, nego i u ulozi voditelja ceremonije otvaranja.
Uhvatili smo ga neposredno prije izlaska na scenu, pa je uz uzbuđenje priznao i dozu treme. „Malo sam se odvojio od ovakvih situacija, tako da mi je malo i čudno, malo sam i nervozan, ali to je sve prirodno i normalno.“ Ipak, ono najvažnije bilo je jasno: jedva čeka da izađe na scenu i da 32. Sarajevo Film Festival konačno počne.
Za Albina Ukaja Sarajevo i njegov Film Festival već su gotovo nerazdvojivi. Skoro 26 godina nakon dolaska u grad, kaže nam da je svih tih godina bio i uz Festival, ali ovogodišnje izdanje za njega nosi nešto posebno.
Na Festival dolazi i Shame and Money, kosovski film na kojem je radio s kolegama i prijateljima iz Prištine, a koji će ovdje imati regionalnu premijeru nakon nagrade na Sundanceu. Najbolji detalj? Albin nam je priznao da film još uvijek nije pogledao. Kada smo ga pitali o Takmičarskom programu i očekivanjima od žirija, nije želio prognozirati: dovoljno mu je, kaže, što će biti ovdje sa svojim kolegama kada publika prvi put pogleda ono što su zajedno napravili.
Danijela Trbović Sarajevo Film Festival naziva „špicom ljeta, najljepšim krajem ljeta i početkom novog ciklusa“, a Sarajevo joj, kaže, svaki put ostane nezaboravno. Tokom nekoliko dana koje provede na Festivalu uvijek uspije pronaći film zbog kojeg joj je drago što je sjela u kino, bilo da je riječ o dokumentarnom ili igranom naslovu.
No, njen odgovor na pitanje o savršenoj festivalskoj noći vjerovatno najbolje opisuje zašto august u Sarajevu rijetko ide prema planu. Krene se bez posebnog rasporeda, sretne se „nju, njega, nekog trećeg“ i večer nastavi sama pisati scenario. Idealni završetak? „Onda to nekako završi tako da skidaš maskaru u sedam ujutro.“ Za kafu je, zaključili smo zajedno, tada već možda ipak malo kasno.
Goran Popović je kroz odgovor spojio onu društvenu stranu Festivala koju svi dobro znamo s razlogom zbog kojeg se sve ovo zapravo i događa. Tu su noći, druženja, susreti s kolegama i prijateljima, ali Sarajevo Film Festival za njega prije svega predstavlja važan dio filmske i kulturne baštine Bosne i Hercegovine.
Govorio nam je o Festivalu kao mjestu na kojem region upoznaje vlastite talente i priče te ponovo otkriva zašto ih vrijedi pričati. A kada smo ga pitali kako izgleda savršena festivalska večer, odgovor nas je poprilično lako osvojio: „Za mene je savršen festivalski dan ili noć upravo ovo, a pogotovo to što trenutno pričam s tobom.“ U redu, priznali smo mu odmah — odličan odgovor za crveni tepih.
Pia Vidovljak je Festival opisala slikom koju smo te večeri mogli gotovo doslovno vidjeti oko sebe: to je period godine u kojem cijeli grad dobije „neku novu boju“.
Njen recept za festivalsku noć pritom nema previše komplikovanih sastojaka. Prvo film, zatim „neki mali koktelčić“, a nakon toga bez velike strategije gdje je noć odvede. Ako bismo morali izabrati jedan plan koji zvuči dovoljno jednostavno da ga i sami pokušamo ponoviti tokom narednih festivalskih dana, vjerovatno bi to bio ovaj.
Odgovoriti šta joj Sarajevo Film Festival znači za Elmu Tataragić nije baš jednostavno pitanje. „Ja sam tu već 32 godine, plus period prije, tako da je to za mene kao neki drugi dio mene“, rekla nam je, sa perspektivom nekoga ko je uz Festival praktično od njegovih početaka.
Zanimalo nas je i šta jedan film zapravo dobije kada svoju festivalsku premijeru ima upravo u Sarajevu. Elma nas je podsjetila koliko je put filma dug i nakon što se snimanje završi: „Film je jako teško napraviti. Onda, kad čovjek napravi film, teško ga je i plasirati.“ Upravo zato Sarajevo Film Festival regionalnim naslovima može biti početna tačka daljeg festivalskog života. Filmovi odavde putuju na druge festivale, dolaze do kinodistribucije i sales agenata, ali Elma posebno naglašava ono što dolazi poslije: brigu o budućoj karijeri autora koji iza tih filmova stoje.
I Nadine nam je, uz smijeh, priznala da iz godine u godinu vjerovatno ponavlja istu rečenicu, ali razlog je jednostavan — njeno značenje Festivala se ne mijenja. „Za mene je Film Festival praznik našeg grada.“ Ono što joj je posebno jeste prilika da Sarajevo tih dana ne gledamo nužno kao neki drugi grad, nego upravo onakvim kakav može biti kada živi „u njegovom punom kapacitetu.“
Posebno joj je drago zbog ljudi koji Sarajevo tada upoznaju prvi put i dobiju priliku vidjeti ga, kako kaže, „u punom sjaju“. A u tom festivalskom sjaju ne želi biti samo posmatrač. „Trudim se maksimalno da uživam u tom njegovom sjaju, da ga njegujem, da mu pušem krila i da doprinesem na bilo koji način koliko mogu“, rekla nam je što je možda i jedan od ljepših načina da se opiše odnos prema gradu tokom ove sedmice.
Za Alisu Čajić riječ je jednostavno o „najljepših sedam dana u Sarajevu“, ali nas je više zanimalo kako ona zna da su tih sedam dana zaista počela.
Njen odgovor nema veze s prvim prolaskom crvenim tepihom. Prepoznaje ih po užurbanosti koja odjednom zahvati grad, pozivima, pitanjima, druženjima i telefonu koji ne prestaje zvoniti. Jednako dobro zna i kada je sve gotovo: onda kada se svi zatvore u svoje kuće i napokon odu spavati. Nakon festivalske sedmice u Sarajevu, teško je ne razumjeti taj dio.
Amila Terzimehić godinama ponavlja istu stvar i, kako kaže, ima dobar razlog za to: „Ovaj Festival zaista promijeni grad u sedam dana.“ Za nju to znači više boje, radosti i sreće, ali prije svega ljude koji su odjednom vani, plešu, druže se i kao da na nekoliko dana prihvate potpuno drugačiji ritam Sarajeva.
Na pitanje da nam večer otvaranja opiše u samo tri riječi, dobili smo malu kontradikciju koja zapravo savršeno funkcionira: „Nervoza, mir i uzbuđenje.“ Ako postoji kombinacija emocija koja dobro opisuje prve sate Sarajevo Film Festivala, vjerovatno smo je upravo pronašli.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
