TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 5.1.2024.
Saltburn je novi filmski naslov o kojemu bruje sve društvene mreže.
Predstavljen kao crna komedija/psihološki triler, film neke oduševljava, nekima je razočarenje, ali sa sigurnošću možemo reći da svakoga šokira. Iza filma stoji redateljica Emerald Fennel (prethodno poznata po filmu Promising Young Women). Glumačka postava, jednom riječju – fascinantna. Tu su Jacob Elordi, Barry Keoghan, Rosamund Pike, Archie Madekwe…
Scenografija također. Radnja filma smještena je u Englesku, na imanje u Northamptonshireu. Vila Drayton House, u filmu nazvana Saltburn, poslužila je kao idealna kulisa za film koji se dotiče teme klasnih razlika, opsesije i osvete. Lik kojeg glumi Barry Keoghan – Oliver, mladi je student na sveučilištu Oxford koji postaje opsjednut bogatim i ekscentričnim Felixom (Jacob Elordi).
Toliko o radnji filma za one koji nisu gledali (film zaista vrijedi pogledati jer, svidio vam se ili ne, radi ono što umjetnost treba raditi – pomakne vas s mjesta). Za one koji jesu gledali i koji, baš kao i većina, traže odgovore čemu scene koje su toliko šokirale i natjerale mnoge da gledaju u drugom smjeru u nekim trenutcima, donosimo objašnjenje glavnog glumca – Berry Keoghana.
Barry je javnosti već postao poznat kroz uloge koje se međusobno u potpunosti razlikuju, ali veže ih jedna stvar. Glumac je sklon tome da bira uloge u kojima može pokazati široki dijapazon emocija i kroz lik ispričati više o kompleksnosti ljudske psihologije. Jedna od takvih uloga je lik George Millsa u filmu Dunkirk gdje je pokazao svoju sposobnost da predoči intenzivne emocije, ranjivost i izuzetne glumačke sposobnosti.
Barry ima moć da preko srebrnog platna u potpunosti dočara psihologiju lika koji glumi što je dalo dodatnu težinu njegovom liku i u filmu Saltburn. Baš kako mu i Felix kaže u jednoj sceni, Barry u ovom filmskom ostvarenju zaista ledi krv u žilama.
Glumac je objasnio metodu koja se krije iza njegove sposobnosti da lik Olivera prezentira kao osobu s pet različitih identiteta, od nevinog i naivnog studenta, do zastrašujućeg psihopate. Ključ izmjene psihologije lika krije se u dnevnicima. Glumac je imao pet dnevnika, za pet različitih osobnosti svog lika te je mnoge, uključujući i kolege na setu i samu redateljicu, šokirao s kojom lakoćom izmjenjuje emocionalna stanja i stanje uma.
Barry se osvrnuo i na scene koje mnogi na društvenim mrežama opisuju kao šokantne te tvrde da su ih promijenile do srži. Nekima su te scene bile bespotrebne jer film ima već odličan plot twist, likove i kvalitetnu scenografiju, dok su za druge to scene koje su filmu samo dale dodatnu težinu.
Sam glumac objašnjava kako je posljednju scenu na grobu Felixa, ni manje ni više, nego improvizirao. Redateljica Emerald Fennel dala mu je potpunu slobodu i složila se kako njegovo micanje scene do krajnjih granica zapravo samo još više prikazalo njegovu opsesiju i ljubav prema Felixu.
Barry je ovaj film, kao i svaki na kojemu radi, vidio kao priliku da pokaže svoje glumačke sposobnosti bez suzdržavanja te objašnjava kako je spreman učiniti sve ispred kamera, dok god ta radnja ima neku svrhu, a prema njegovim riječima, svaka od scena u filmu Saltburn koje su mnoštvo zgrozile, ima dublje značenje.
Osim toga, prelaženje granica na ovakav način njemu daje slobodu da dublje istraži psihologiju lika te da njegov um na što doslovniji način dočara gledaocima.
Je li Barry upravo to postigao s ovim scenama ili se većinom gledaocima čine kao još jedna filmska floskula koja je tu samo s namjerom da šokira i stvori hype oko filma, procijenit ćete sami. U svakom slučaju, za istinske filmofile, ovo je film koji se treba naći na must watch listi. Ako ne iz drugog razloga, onda u svrhu uživanja u vrhunskoj glumi i scenografiji, čak iako se složite s onima koji kažu da filmu nedostaje da mrvicu više zagrebe ispod površine u smislu razvoja likova i njihove priče.
* * *
Naslovna fotografija: @keoghan92
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Film „Do kraja dana“ Jelene Maksimović dio je zvaničnog takmičarskog programa Orizzonti 83. Venecijanskog filmskog festivala, a iza njega stoji koprodukcija koja povezuje šest evropskih zemalja.
Venecijanski filmski festival tek je počeo, a među naslovima koje ćemo posebno pratiti ove godine nalazi se i jedan iz regije. „Do kraja dana“, igrani prvijenac rediteljice Jelene Maksimović, uvršten je u zvanični takmičarski program Orizzonti, selekciju posvećenu novim estetskim i izražajnim pravcima savremenog filma.
Iza same selekcije krije se i podatak zbog kojeg ova premijera ima dodatnu težinu. Maksimović je prva rediteljica iz Srbije nakon Soje Jovanović i filma „Orlovi rano lete“ iz 1966. godine koja s dugometražnim igranim filmom stiže na festival u Veneciji. Šezdeset godina kasnije, tu pauzu prekida film koji govori o mladima, ljubavi i potrebi za slobodom u društvu koje se nalazi usred previranja.

Foto: La Biennale
U središtu filma su Lena i Stefan, dvoje mladih koji dolaze iz potpuno različitih svjetova, ali dijele istu želju – da budu slobodni. Njihov odnos razvija se tokom vrelih ljetnih dana, između porodičnog haosa, okupiranih fakulteta i ulica na kojima traju studentski i građanski protesti.
Njihovo bježanje iz grada postepeno ih vodi prema prirodi, prostoru u kojem pokušavaju pronaći mir i zamisliti drugačiju budućnost. Maksimović priču pritom gradi na granici melodrame, komedije i kriminalističkog filma, koristeći odnos dvoje protagonista i kao način da govori o generaciji koja odrasta u vrlo konkretnom društvenom trenutku.
Glavne uloge igraju Lena Trifunović i Andrija Krivokapić, a u filmu su i Irina Hotomski, Stefan Tarabić i Miodrag Miša Dragičević. Scenarij potpisuju Jelena Maksimović, Ivan Salatić i Olga Dimitrijević.
„Do kraja dana“ traje 91 minutu, a Venecija ga navodi kao produkciju koja povezuje Srbiju, Bugarsku, Sloveniju, Crnu Goru, Hrvatsku i Njemačku. Glavni producent je Taurunum Film iz Srbije, s producenticom Jelenom Angelovski, dok su među koprodukcijskim partnerima Staragara iz Slovenije, Meander Film iz Crne Gore i Kelek Film iz Njemačke.
Za Maksimović, koja iza sebe već ima rad na dokumentarnim filmovima i brojne projekte kao montažerka, ovo je prvi dugometražni igrani film i odmah dolazi u jednu od zvaničnih takmičarskih selekcija jednog od najvažnijih filmskih festivala.

Foto: IMDb
Prema trenutnom službenom rasporedu festivala, prve projekcije za press i industry publiku zakazane su za 9. septembar, dok će velika javna projekcija biti održana 10. septembra u 17:00 u Sali Darsena. Film će biti prikazan i 11. septembra u kinima Astra 1 i Astra 2.
Tako će se između velikih međunarodnih premijera ovogodišnje Venecije na programu naći i priča koja počinje mnogo bliže nama – i koja, prije nego što je publika uopće vidi, već nosi jedan podatak vrijedan pamćenja: šest decenija prošlo je od posljednjeg dugometražnog igranog filma rediteljice iz Srbije na ovom festivalu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!