TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 5.1.2024.
Saltburn je novi filmski naslov o kojemu bruje sve društvene mreže.
Predstavljen kao crna komedija/psihološki triler, film neke oduševljava, nekima je razočarenje, ali sa sigurnošću možemo reći da svakoga šokira. Iza filma stoji redateljica Emerald Fennel (prethodno poznata po filmu Promising Young Women). Glumačka postava, jednom riječju – fascinantna. Tu su Jacob Elordi, Barry Keoghan, Rosamund Pike, Archie Madekwe…
Scenografija također. Radnja filma smještena je u Englesku, na imanje u Northamptonshireu. Vila Drayton House, u filmu nazvana Saltburn, poslužila je kao idealna kulisa za film koji se dotiče teme klasnih razlika, opsesije i osvete. Lik kojeg glumi Barry Keoghan – Oliver, mladi je student na sveučilištu Oxford koji postaje opsjednut bogatim i ekscentričnim Felixom (Jacob Elordi).
Toliko o radnji filma za one koji nisu gledali (film zaista vrijedi pogledati jer, svidio vam se ili ne, radi ono što umjetnost treba raditi – pomakne vas s mjesta). Za one koji jesu gledali i koji, baš kao i većina, traže odgovore čemu scene koje su toliko šokirale i natjerale mnoge da gledaju u drugom smjeru u nekim trenutcima, donosimo objašnjenje glavnog glumca – Berry Keoghana.
Barry je javnosti već postao poznat kroz uloge koje se međusobno u potpunosti razlikuju, ali veže ih jedna stvar. Glumac je sklon tome da bira uloge u kojima može pokazati široki dijapazon emocija i kroz lik ispričati više o kompleksnosti ljudske psihologije. Jedna od takvih uloga je lik George Millsa u filmu Dunkirk gdje je pokazao svoju sposobnost da predoči intenzivne emocije, ranjivost i izuzetne glumačke sposobnosti.
Barry ima moć da preko srebrnog platna u potpunosti dočara psihologiju lika koji glumi što je dalo dodatnu težinu njegovom liku i u filmu Saltburn. Baš kako mu i Felix kaže u jednoj sceni, Barry u ovom filmskom ostvarenju zaista ledi krv u žilama.
Glumac je objasnio metodu koja se krije iza njegove sposobnosti da lik Olivera prezentira kao osobu s pet različitih identiteta, od nevinog i naivnog studenta, do zastrašujućeg psihopate. Ključ izmjene psihologije lika krije se u dnevnicima. Glumac je imao pet dnevnika, za pet različitih osobnosti svog lika te je mnoge, uključujući i kolege na setu i samu redateljicu, šokirao s kojom lakoćom izmjenjuje emocionalna stanja i stanje uma.
Barry se osvrnuo i na scene koje mnogi na društvenim mrežama opisuju kao šokantne te tvrde da su ih promijenile do srži. Nekima su te scene bile bespotrebne jer film ima već odličan plot twist, likove i kvalitetnu scenografiju, dok su za druge to scene koje su filmu samo dale dodatnu težinu.
Sam glumac objašnjava kako je posljednju scenu na grobu Felixa, ni manje ni više, nego improvizirao. Redateljica Emerald Fennel dala mu je potpunu slobodu i složila se kako njegovo micanje scene do krajnjih granica zapravo samo još više prikazalo njegovu opsesiju i ljubav prema Felixu.
Barry je ovaj film, kao i svaki na kojemu radi, vidio kao priliku da pokaže svoje glumačke sposobnosti bez suzdržavanja te objašnjava kako je spreman učiniti sve ispred kamera, dok god ta radnja ima neku svrhu, a prema njegovim riječima, svaka od scena u filmu Saltburn koje su mnoštvo zgrozile, ima dublje značenje.
Osim toga, prelaženje granica na ovakav način njemu daje slobodu da dublje istraži psihologiju lika te da njegov um na što doslovniji način dočara gledaocima.
Je li Barry upravo to postigao s ovim scenama ili se većinom gledaocima čine kao još jedna filmska floskula koja je tu samo s namjerom da šokira i stvori hype oko filma, procijenit ćete sami. U svakom slučaju, za istinske filmofile, ovo je film koji se treba naći na must watch listi. Ako ne iz drugog razloga, onda u svrhu uživanja u vrhunskoj glumi i scenografiji, čak iako se složite s onima koji kažu da filmu nedostaje da mrvicu više zagrebe ispod površine u smislu razvoja likova i njihove priče.
* * *
Naslovna fotografija: @keoghan92
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Alban Ukaj je 2001. kao student prvi put stigao u Sarajevo upravo zbog Film Festivala. Četvrt stoljeća kasnije ovdje smo ga uhvatili za naš Bonjour.portraits, u sedmici u kojoj se festivalskoj publici predstavlja s jednim od najuspješnijih regionalnih filmova godine.
Postoji lijepa simetrija u tome što smo Albana Ukaja za naš Bonjour.portraits uhvatili baš tokom Sarajevo Film Festivala.
Kada je 2001. godine prvi put došao u Sarajevo, povod je bio upravo Festival . Tada je još studirao glumu u Prištini, a taj dolazak pretvorio se u mnogo dužu priču. Nastavio je studij na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, grad u koji je došao zbog nekoliko festivalskih dana pretvorio u svoju profesionalnu bazu.
Dvadeset pet godina kasnije odvojili smo ga na nekoliko minuta tokom festivalske večeri i napravili ono što u Bonjour.ba kultura formatu najviše volimo: mali editorial portret između dvije mnogo veće priče.
Jedna je karijera koja već dugo prelazi granice između Sarajeva, Prištine i evropskih filmskih setova. Druga je film zbog kojeg se ovog augusta ponovo nalazi u centru festivalskog programa.

Shame and Money Visara Morine u Takmičarski program 32. Sarajevo Film Festivala dolazi s prilično ozbiljnim festivalskim pedigreom.
Film je početkom godine imao svjetsku premijeru u World Cinema Dramatic Competition programu Sundance Film Festivala, gdje je osvojio Grand Jury Prize: Dramatic. U Sarajevu ima regionalnu premijeru i takmiči se u konkurenciji dugometražnog igranog filma.
U središtu filma je porodica koja nakon gubitka izvora prihoda napušta selo i pokušava iznova izgraditi život u Prištini. Ukaj igra Albana, imućnijeg člana porodice koji Shabanu i Hatixhe pokušava pomoći pri dolasku u grad. Uz njega glume Astrit Kabashi, Flonja Kodheli, Kumrije Hoxha i Fiona Gllavica.
Od Sundancea je film nastavio ozbiljan festivalski put kroz Sydney, München i Karlovy Vary prije dolaska u Sarajevo.
Za Ukaja je to još jedan naslov u filmografiji koja već dugo izgleda kao mala mapa evropskog autorskog filma. 
Ako bismo njegovu filmografiju pokušali čitati samo kroz imena reditelja, već bismo dobili prilično dobar portret.
U ranoj fazi karijere pojavio se u Notre Musique Jean-Luca Godarda. Nekoliko godina kasnije igrao je Sokola u Lorninoj šutnji Jean-Pierrea i Luca Dardennea, filmu koji je 2008. bio u konkurenciji Cannesa. Slijedili su projekti Jasmile Žbanić, Blerta Zeqiri, Nermina Hamzagića, Igora Drljače i brojnih drugih autora iz regije i Evrope.
To je filmografija koja se razvijala bez potrebe da Ukaj pripada samo jednoj nacionalnoj kinematografiji ili jednom jeziku.
Priština i Sarajevo su njene dvije prirodne tačke, ali između njih stoje Belgija, Francuska, Grčka, Hrvatska, Albanija i niz međunarodnih koprodukcija.
Prvi bi gotovo sigurno bio Lornina šutnja . Ne samo zbog Dardennea, nego zato što je riječ o jednom od njegovih prvih velikih međunarodnih filmskih koraka.
Zatim Brak Blerta Zeqiri, gdje igra Bekima. Za tu je ulogu osvojio nagradu za najbolje glumačko ostvarenje na Tallinn Black Nights Film Festivalu. Nakon njega dolazi Pun mjesec Nermina Hamzagića, koji mu je donio nagradu za najboljeg glumca na FilmFestivalu Cottbus.
Na našoj listi mora biti i Quo Vadis, Aida? Jasmile Žbanić, u kojem igra Tarika, kao i Tori and Lokita braće Dardenne i The White Fortress Igora Drljače.
A ako želimo njegovu filmografiju dovesti sasvim do danas, tu su i prošlogodišnji Paviljon Dine Mustafića te novi For the Love of a Woman Guida Chiese, u kojem igra Moshea. 
Kod Ukaja je lako otići duboko u filmografiju i zaboraviti da je teatar već više od dvije decenije jednako važna linija njegovog rada.
Stalni je član ansambla Sarajevskog ratnog teatra, a tokom karijere igrao je u produkcijama SARTR-a, MESS-a, Narodnog pozorišta Sarajevo, Kamernog teatra 55, Pozorišta mladih Sarajevo i teatara širom regije.
O svom odnosu prema pozorištu jednom je govorio gotovo kao o ritualu, nazivajući ga svojim „hramom“ i početkom iz kojeg za njega sve ostalo proizlazi.
A nije ostao ni samo ispred kamere i na sceni. Napisao je i režirao kratki film Horse , koji je prošao niz međunarodnih festivala, a kasnije se nastavio baviti i režijom.
Zato se njegov portrait zapravo teško može svesti samo na riječ glumac. Tu su film, teatar, režija i dvije kulturne sredine između kojih već godinama radi bez potrebe da bira samo jednu.
Njegova veza s Festivalom odavno nije samo ona iz 2001.
Godine 2018. upravo je Alban Ukaj vodio ceremoniju otvaranja 24. Sarajevo Film Festivala. Tokom narednih godina ovdje su se prikazivali brojni filmovi u kojima je igrao, a prošlogodišnji Festival otvorio je Paviljon , također s Ukajem u glumačkoj postavi.
Ove godine krug se nastavlja sa Shame and Money .
Možda zato njegovo prisustvo tokom festivalske sedmice djeluje manje kao klasičan povratak gosta, a više kao još jedno poglavlje odnosa koji traje gotovo koliko i njegova profesionalna karijera.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!