Može li se strpljenje utkati u umjetnost, a tradicija pretvoriti u savremeni izraz? Upravo to pokazuje Zehra Bakou kroz svoje ručno vezene priče na platnu.

U svijetu u kojem brzina diktira ritam, Zehra Bakou bira iglu i konac da ispriča priče koje odolijevaju vremenu. Zehra stvara vez na slikarskom platnu, spajajući klasične tehnike sa savremenim senzibilitetom. 

Njeni radovi su čin nostalgije i most između generacija. Dok mladi često traže nove vizuelne jezike, Zehra pokazuje da su naši stari motivi i dalje neiscrpan izvor inspiracije, a vez postaje prostor dijaloga između tradicije i sadašnjosti.

U našem razgovoru, Zehra otkriva kako pristupa svom radu, šta za nju znači njegovanje baštine i kako vidi ulogu veza u današnjem vremenu. Donosimo vam njene misli, inspiracije i poruke utkane u svaki ubod igle.

Vaš prvi susret s vezom sigurno je bio poseban. Možete li nas vratiti na taj početni trenutak  kada ste prvi put shvatili da igla i konac postati vaš način izražavanja?  

Moja ljubav prema vezu rodila se sasvim spontano, iako sam još od malih nogu osjećala privlačnost prema tom svijetu, jer je i moja mama izrađivala goblene koji su krasili zidove našeg doma. 

Ona me nikada nije forsirala da se bavim vezom, ljubav prema ovom umjetničkom izrazu javila se sama, kada sam po prvi put uzela konac i platno u ruke i to na radionici vezanja na kojoj sam se slučajno našla. 


Moja prijateljica, primijetivši moju novu strast, odlučila mi je pokloniti konac i platno, sjećam se, bio je to žuti konac na bijelom platnu. Od tog trenutka zaljubila sam se u vez i shvatila da je on način da izrazim sebe.


Ručni rad često se marginalizira kao hobi, a vi dokazujete da može biti ozbiljan profesionalni put.   

Šta vam je bilo najvažnije da pokažete kroz LART?  

LART je nastao iz moje želje da mladim ljudima pokažem koliko je vez predivan i važan dio naše tradicije, i da dokažem da nije zastario. Kroz LART spajam line art i tradicionalni vez, stvaram novi oblik umjetnosti koji poštuje naslijeđe, ali ga istovremeno približava modernom dobu. 

Moj cilj je bio pokazati da rukotvorina može biti ozbiljan, profesionalan i kreativan put, te inspirisati druge da prepoznaju ljepotu i vrijednost ovakvog izraza.
 

Tradicionalno, vez se stoljećima prenosio unutar porodice. Danas vi od toga gradite svoj profesionalni rad.   

Da li smatrate da mladi ljudi kroz ovakve prakse mogu pronaći i karijeru i duboku povezanost sa svojim korijenima?  

U brzom tempu života u kojem živimo, važno je zastati i dati sebi vremena da se opustimo. Vez je savršen način za to, ali istovremeno nas podsjeća na ljepotu tradicije i na sve što su radile naše nane i majke. 


Smatram da tehnologija i mašine nikada ne mogu zamijeniti ručni rad, a drago mi je vidjeti da sve više mladih pronalazi prave vrijednosti u takvom radu i interesuje se za naše naslijeđe. 

Tako kroz vez mladi mogu pronaći i karijeru i dublju povezanost sa svojim korijenima.


U vašem radu spajate stare motive i savremeni izraz. Kako pronalazite balans između očuvanja tradicije i njenog modernijeg prikaza?  

Svako vrijeme nosi svoje ljepote i promjene. Smatram da je važno tradiciju modernizovati onoliko koliko to ne narušava njenu autonomnost i unikatnost. 

Kroz konac i stare tehnike održavam osnovu tradicije, a kroz moderan dizajn je prilagođavam vremenu u kojem živimo. Na taj način staro i novo koegzistiraju u harmoniji, čuvajući autentičnost, ali je istovremeno približavajući savremenom oku.


U vremenu kada digitalni sadržaji dominiraju, vi birate rukotvorinu koja je sporija, ali trajnija.   

Da li smatrate da je upravo ta trajnost ono što će vez održati relevantnim i za generacije koje dolaze?  

Apsolutno. Mislim da rukotvorine, svojim sporijim procesom i pažnjom koja se ulaže u svaki detalj, posjeduju trajnu vrijednost koju digitalni sadržaji ne mogu zamijeniti. 

Ta trajnost i autentičnost čine vez relevantnim i za buduće generacije, jer u sebi nosi priču, tradiciju i ljudsku posvećenost, što je nešto što se ne može replicirati mašinama ili instant sadržajem.


Vaši radovi nastaju na platnu, ali ponekad koristite i manja kružna postolja.   

Privlači li vas ideja da u budućnosti radite i nešto veće, možda vezove koji prelaze u drugačije dimenzije?  

U početku sam radila isključivo na slikarskom platnu, ali kako volim izazove, odlučila sam se okušati i u radu na đerđefima, torbama, pa čak i omotima za indekse i pasoše. 

U budućnosti planiram proširiti svoj rad i na odjevne predmete, posebna motivacija mi je da u svijetu prepunom konzumerizma i zagađenja unesem novu vrijednost u stare odjevne predmete, stvarajući nešto jedinstveno i održivo. 

Ideja da vez prelazi u različite dimenzije i objekte izvan platna me izuzetno inspiriše i motiviše.


 

Foto: Zehra Bakou

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba