Možete li zamisliti ljeto bez knjiga u koferu? Ako ste otvorili ovaj link onda vjerovatno ne.

Na odmoru, srećom, mnogi od nas čitaju više, tačnije sa porastom temperatura mnogi od nas odluče da se odvoje od svojih mobilnih telefona. Bilo da je to zbog toga što imamo više vremena, smireniji smo i želimo otkriti tajnu najnovijeg bestselera ili jednostavno uživati ​​u dobrom romanu ili beletrističnoj knjizi... vjerujemo da dijelite mišljenje sa nama da čitanje nije samo odličan hobi, već je i dobra navika koja nam donosi mnoge prednosti. Malo više o tome možda zna i naša gošća rubrike za književnost, Jasna Vegar koju pratimo na Instagram profilu @jv_readinglist, a koja je izdvojila odlične naslove za vas.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Caro & Malte? VANLIFE I TRAVEL (@thesaltypassports)

 

Dakle, ako spremate skori bijeg na plažu ili bazen, knjiga je dodatak koji ne smije nedostajati u vašem koferu. No, ako ste neodlučni i niste sigurni koji naslov odabrati, Jasna je izdvojila 6 knjiga zbog kojih ćete uživati u najsmješnijim i najzamršenijim pričama, biti dio najuzbudljivijih misterija i avantura, ali i imati priliku upoznati zanimljive likove koji će postati vaši najbolji saputnici boravka na plaži.

 

Jasna Vegar

***

Iako zbog različitih obaveza u posljednje vrijeme i nisam aktivna kao ranije na svom bookstagram profilu, ipak od čitanja ne odustajem nikad, te se s toga uvijek kod mene nalazi neka knjiga koju trenutno čitam. Možda se moje preporuke za ovo ljeto ne odnose na najnovija izdanja izdavačkih kuća u regionu, ali su zato definitivno preporuke knjige koje će vam uljepšati ljetnu svakodnevnicu i sa kojima ćete se smijati i uživati čitajući.

Pa da krenemo....

Upravo sam završila čitanje jedne knjige koja je idealna za odmor i putovanja, te bi s njom i počela sa svojim preporukama za ljeto 2023. godine.
 

Ljudi koje srećemo na odmoru ili Ti i ja na odmoru by Emily Henry

 

Knjiga idealna za ljetni odmor i opuštanje bilo na plaži ili na balkonu u toplim ljetnim večerima. Ljubavna priča koja se razvila iz dugogodišnjeg prijateljstva Popi i Aleksa. Priča koja prati dva najbolja prijatelja koja naizgled nemaju ništa zajedničko. Ona živi za zabavu i sanja o tome da proputuje svijet, a on bi se radije krio u svom stanu uz dobru knjigu. Nakon njihovog sudbonosnog susreta u srednjoj školi prije mnogo godina, oni postaju najbolji prijatelji.

Popi sada živi u New Yorku i radi u časopisu „Odmor i opuštanja“, dok je Aleks odan svom rodnom gradu u koji se vratio nakon studija književnosti i predaje na tamošnjem fakultetu. Veći dio godine njih dvoje žive svako na svojoj strani države, međutim odlučili su da će svako ljeto bar jednu sedmicu odmora provoditi zajedno, te su tako te ljetne sedmice postale onaj dio godine kojem se oboje posebno raduju i ludo provode na svojim putovanjima.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by JV_readinglist (@jv_readinglist)

U ovoj priči pratimo ta njihova zajednička putovanja tokom deset godina i s njima putujemo u početku kroz Sjedinjene Američke Države, a kasnije i kroz Evropu. Na jednom takvom putovanju kroz Evropu, tačnije kroz Hrvatsku, dolazi do promjene u njihovom odnosu i narušava se njihova neraskidiva prijateljska veza. Nakon Hrvatske dolazi do dvogodišnjeg šuma u komunikaciji između njih i naredne godine ne idu na svoje tradicionalno putovanje. Međutim Popi je nemirna i želi opet da ljeta provodi sa svojim najboljim prijateljem jer jedino kad je s njim onda je ona istinski sretna. Da li će Popi uspjeti nagovoriti Aleksa na još jedno putovanje na kojem će izgladiti svoje nesuglasice i obnoviti svoje prijateljstvo, a možda čak razviti i nešto više ostavljam vam da sami saznate.

Razgovori između Popi i Aleksa su puni humora i njihove putešetvije su ono što čini ovu knjigu laganim, a odličnim ljetnim štivom.

Sve što nismo preboljeli by Lucy Score

 

Ovu sam knjigu čitala kad je tek izašla na inostranom tržištu i zaljubila se u ovu priču od 500+ stranica. Ovo je ona vrsta knjige koja se čita u jednom dahu, i to tako da kada dođete do samog kraja ne možete da vjerujete da ste uspjeli pročitati toliki broj stranica za samo dan-dva. Priča prati Naomi i Knoxa i za divno čudo ovo nije još jedna ljubavna priča u kojoj su protagonisti relativno mladi ili tek završavaju koledž.

 

Foto: Jasna Vegar

 

Slobodno mogu reći da je ovo priča za nas što bi rekli u najboljim godinama, jer ovdje Naomi ima 36, a Knox 43 godine. Naomi je prava djevojka iz komšiluka, dok je Knox onaj bad boy sa posebnom reputacijom i iskustvom. Na samom početku knjige čitalac biva uvučen u priču jer Naomi je odbjegla nevjesta u potrazi za svojom problematičnom sestrom Tinom. Dolazi u mali grad Knockemout gdje svako zna svakoga, te tako pri pokušaju da popije kafu u jednom kafiću bude izbačena iz istog od strane gazde jer on misli da je ona zapravo ta njena problematična sestra bliznakinja kojoj je zabranjen tu ulaz.

 

Pri izlasku iz kafića Naomi shvata da joj nema auta, te se Naomi nakon tog događaja osvještava i zapravo shvata da je prevarena od strane svoje vlastite sestre koja je u međuvremenu pokrala i zauzvrat joj ostavila novu informaciju, a to je da Naomi ima jedanaestogodišnju sestričnu o kojoj se treba brinuti. Knox shvativši da Naomi nije osoba za koju je mislio da jeste, i bez obzira što uopšte ne voli dramu i zahtjevne žene ipak odluči pokazati svoju ljudsku stranu i pomoći Naomi kako bi izvela svoju sestričinu na pravi put u odsustvu majke.

 

Ovo je samo početak priče, a kako čitate dalje vidjećete da u ovoj priči od samog početka ima svega i svačega od drame, mafije, lošeg djetinjstva, porodičnih problema, života u malom gradu gdje se svako miješa u tuđa posla i na kraju puno ljubavi i prilično paprenih scena. Nakon završetka čitanja Naomi i Knox će vam dugo, dugo ostati u sjećanju.   

The Simple Wild ili Čista divljina by K.A. Tucker

 

Iako bi mnogi rekli da se knjiga sa radnjom smještenom na Aljasci nikako ne bi trebala čitati tokom ljetnih mjeseci, sa tom konstatacijom se apsolutno ne bih složila kada se radi o ovoj knjizi. Ova knjiga odiše tolikom ljudskom toplinom da može otopiti i ledena bespuća Aljaske, a vaše srce napuniti nekom posebnom ljubavlju i saosjećanjem. Od kada sam je pročitala prvi put (a to nije jedini put da sam je čitala) ova knjiga se nalazi na samom vrhu liste mojih najdražih knjiga.

 

Foto: Jasna Vegar

 

Možda ćete kada počnete čitati ovu knjigu shvatiti odmah nakon par strana kako će ona i završiti, ali od te tačke A do tačke B desiće se toliko toga. Glavna junakinja Calla je rođena na Aljasci, ali kao jednoipolgodišnja beba napušta je zajedno sa majkom i seli se u Toronto gdje odrasta i postaje samostalna žena. 26 godina nakon njenog odlaska sa Aljaske dobija poziv od očeve komšinice u kojem je ona obavještava da joj je otac bolestan.

 

Bez obzira što nisu bili u nekim normalnim otac-kćerka odnosima, i što se uopšte nisu čuli od njene dvanaeste godine, ona ipak odluči da ode u posjetu ocu. Ni slutila tada nije da će se njen život promijeniti iz korijena, jer će dolazak na Aljasku označiti neki novi početak za nju. Ponovo će se upoznati sa nevjerovatnom hladnoćom tog krajolika, ali i sa toplinom ljudi koji ga naseljavaju, ratovaće vječito sa komarcima, ali i sa jednim veoma iritantnim pilotom koji radi za njenog oca, Jonahom.

Kada budete pročitali kratak sadržaj ove knjige, očekivat ćete da je ovo neki klasični ljubić, ali čitajući dobićete puno više. Da, dobićete ljubav, ali i složene porodične odnose, a sve je to upakovano tako lijepo da se na čas smijete naglas, a na momente pustite i suzu. Ovo je jednostavno knjiga koja vas neće ostaviti ravnodušnim.

Otok nestalih stabala by Elif Šafak

 

Ko voli malo složenije teme i složenije pisanje onda od srca preporučujem knjigu Otok nestalih stabala od Elif Šafak. Odmah da napomenem da pisanje Elif Šafak i nije baš za svakoga, ali možda će vama, kao i meni, odgovarati njen stil. Ovo je knjiga o ljubavi u vrijeme podjela i njena radnja je smještena djelimično na otok Kipar gdje se Defne i Kostas zaljubljuju u neko ružno doba. Ali istinska ljubav ne zna za granice koje joj ljudi postavljaju te Defne koja je kiparska Turkinja i Kostas, kiparski Grk, odlučuju da napuste svoju zemlju kako bi pronašli mir i sreću zajedničkog života. Sa sobom nose samo drvo smokve koje ih prati od njihovog samog upoznavanja. I ono što je veoma specifično za ovu knjigu je to da je baš ta smokva glavni narator koji priča priču o ovo dvoje zaljubljenih. Sreću nalaze u Engleskoj, ali kao i svi iseljenici sa sobom nose neku traumu koja se kasnije prenosi na potomke pa tako Ada, njihova kćerka, bez tereta podijeljenosti koji je pratio njene roditelje, traži odgovore o svom porijeklu.

 

Foto: Jasna Vegar

 

U ovoj knjizi o naizgled nemogućoj ljubavi osjetit ćete dašak Mediterana i spisateljica će vas mislima odvesti na Kipar da vidite sve njegove prirodne ljepote, ali će priču o baš tim ljepotama upotpuniti pričom o iskustvima iseljenika te besmislu ratova i podjela i na kraju će priču zaokružiti započinjanjem života iznova na mjestu gdje se ne može u zraku osjetiti so iz mora.

Prvi put i zauvijek, Nešto predivno i Jedan začarani trenutak by Sarah Morgan

 

Knjige Sarah Morgan su definitivno knjige sa kojima nikad nećete pogriješiti ukoliko se odlučite da ih ponesete sa sobom na odmor. Knjige koje se lagano čitaju, a nekako ispunjavaju srce i dušu nekim lijepim osjećajem.

 

Foto: Jasna Vegar

 

Ova trilogija prati tri najbolje prijateljice i njihove doživljaje na otoku Puffinu, koji im inače služi kao utočište i bijeg od gradske vreve. Svaka knjiga je priča o jednoj prijateljici i slobodno se mogu čitati odvojeno tako da se nećete osjećati zakinuto kao da ste nešto propustili, već je jedini problem što ćete tražiti još. Ovo su tri priče o ljubavi, ustrajnosti i strasti, priče o povjerenju i podršci i pružanju neizmjerne ljubavi bez ikakvih očekivanja, priča u kojoj ćete uživati dok je čitate na plaži jer ovo su baš onakve knjige koje zamišljamo kada nam neko spomene ljetno štivo.

Ne brini za sutra ili Jezero od riječi by Emily Henry

 

Svoje preporuke za ljeto 2023. godine završiću sa istom spisateljicom sa kojom sam ih i počela, Emily Henry. Ovo je knjiga za nas sve ljubitelje knjiga i čitanja jer su dva glavna lika pisci po zanimanju. January je autorica popularnih ljubavnih romana, dok je Gus autor “ozbiljnih” knjiga koje kritika obožava. Njeni su romani slatki, puni romantike, te se svi zaljubljuju i žive sretno do kraja života, dok su u njegovim romanima svi nesretni i na kraju umiru. Oni nemaju ništa zajedničko, osim činjenice da sticajem okolnosti ovog ljeta stanuju jedno do drugog te da oboje prolaze kroz spisateljsku blokadu. Kako bi nekako potaknuli svoju kreativnost, January i Gus sklapaju jedan neobičan dogovor: ona će napisati remek-djelo “ozbiljne” književnosti, a on lepršavu ljubavnu priču. I tada se priča tek razmotava jer će on nju voditi na intervjue s bivšim članovima kulta (naravno, što drugo?), a ona će za njega organizovati posjetu zabavnom parku i maraton romantičnih komedija. Plan je da do kraja ljeta oboje završe svoje knjige i da se ne zaljube jedno u drugo bez obzira što puno vremena provode zajedno. Da li će uspjeti u svojim namjerama i u kojoj mjeri nadam se da ćete saznati kada pročitate ovu knjigu.

 

Foto: Jasna Vegar

 

Čitanje romana „Ne brini za sutra“ u početku mi je išlo baš sporo i sad ćete pomisliti kakva je ovo preporuka, međutim radnja se pokreće nakon nekih 70-ak stranica i kreće zabava gdje sam se na momente pošteno nasmijala, a negdje mi je čak bila i knedla u grlu. Ovo je sve u svemu jedna baš lijepa priča koja će vam obogatiti ove ljetne dane.

U konačnici ne postoji ništa bolje od dobre priče koja vas prati na odmoru i koja vas doziva da svaki put završite "još samo jedno poglavlje".

 

 ***
Naslovna fotografija: Jasna Vegar

Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom. 

Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 



Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica. 

Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu. 

Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.



Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.

Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.




 Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.   

Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?

Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako. 

Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.



 

Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa. 

Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.





Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?  

Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.


 

Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.   

Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?

Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”. 

Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove. 

Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba. 

Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 



Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli. 

Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.



Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?   

Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.

Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 




Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.  

Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?  

Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama. 

 

Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.

Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.   

Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?

Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima. 

Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive. 

Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.





Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?  

Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna. 

Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.





U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.   

Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?

Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice. 

Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.


 

Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.   

Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?

Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.



Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?   

 Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu. 

Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 



Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje. 

Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 



Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje. 

Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.



Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.   

Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?

Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti. 

Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 




Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.




 
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?  

Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.

Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.



Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.   

Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?

Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja. 

Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 




Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti. 

Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.





Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?  

Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.





FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.   

Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?

Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta. 

Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.




Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?   
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”


 
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?  

Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.



Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?  

Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Bonjour.ba (@bonjour.ba)

 

Produkcija: Bonjour.ba

Lokacija: Galerija Manifesto