„Jesi tu?“ – knjiga koja donosi iskrene i stvarne emocije o jednoj ljubavi - Bonjour.ba - bh.lifestyle magazin

„Jesi tu?“ – knjiga koja donosi iskrene i stvarne emocije o jednoj ljubavi

Tekst:

Bonjour.ba

LJUBAV & BRAK
29.4.2016.

Jelena Božić je studentica anglistike i lingvistike i spisateljica koja nas svaki put iznova dirne svojim pričama objavljenim kroz postove na njenoj stranici Ogledalo duše.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iskrene emocije pretočene kroz postove kroz koje nas želi podsjetiti da ne trebamo bježati od naše svakodnevnice, da je ljubav, makar i miljama daleko, najjača sila na svijetu, te da nipošto ne bismo trebali uzimati stvari zdravo za gotovo, jer u svaki odnos treba ulagati puno ljubavi i pažnje, razlog su zašto smo se itekako razveselili kada smo saznali da upravo Jelena izdaje svoju prvu knjigu. Budući da smo njene kratke priče rado dijelili uz kratke izljeve emocija i s nama dragim ljudima i suosjećali se s njima, odmah smo željeli znati više o knjizi koja će uskoro naći i u našoj kućnoj biblioteci.


Facebook stranica Ogledalo duše zapravo je prva stanica na kojoj smo se upoznali s tvojim pisanjem. Kako si se odlučila svoje misli i osjećaje dijeliti s nepoznatim pratiteljima na društvenim mrežama? Jesi osjećala strah, uzbuđenje ili možda olakšanje?

George Orwell je napisao „All writers are vain, selfish, and lazy, and at the very bottom of their motives there lies a mystery.” Kad god trebam odgovoriti na pitanje kako sam se odlučila dijeliti svoje misli i osjećaje s ljudima s kojima se nisam nikada licem u lice upoznala, sjetim se ovog njegovog citata. Ima nešto u pisanju i u spisateljima što je sebično, što je ranjivo i traži tuđe oči da se ostvari. Upravo je to ova misterija koju Orwell spominje, a koja leži u svakome tko je ikad napisao stih ili stranicu. Ona gura svakog držača pera da izvuče svoje stranice iz ladica i pokaže ih svijetu. Ta misterija u meni se rodila vjerojatno kad sam se rodila i sama i do danas raste i sazrijeva sa mnom. Svaki je dan sve mudrija i svaki je dan sve blesavi ija. Kad sam bila djevojčica zvala se Ljubičasta bilježnica i u nju sam zapisivala svoje prve pjesme. Danas se zove Ogledalo duše i na njemu se nalaze sve stranice iz mojih ladica. Svi mi koji pišemo i objavljujemo tražimo srodne duše s druge strane bliještećih ekrana i papirnatih svjetova koje će se s našim riječima poistovjetiti, u našim osjećajima pronaći. Društvene mreže, koliko god bile otuđujuće, pružaju nam tu mogućnost da se povežemo s ljudima kad pročitamo tuđe misli i kažemo „E, baš tako.“ Kad se to dogodi, kad uspijem u nekome proizvesti taj aha-efekt, smisao mog pisanja dobiva potpuno drugu dimenziju. Tada osjećam i strah i uzbuđenje i olakšanje, sve u jednom, kroz mene prohuja bura emocija i zapljusne me tsunami sreće.

Često si u svojim postovima pisala o svakodnevnim pustolovinama koje te istovremeno prebace u drugu orbitu radi naleta pozitivnih emocija, a one druge, prikuju za negativno raspoloženje. Što misliš da je ključno za balansiran život?

Najlakše je pisati o onome što nas rastužuje. Tuga je jaka emocija, za nju vežemo boje, pjesme, mirise i uvijek joj se vraćamo u vlastitim samoćama. O sreći je teško pisati. Sreća je nedokučiva, negdje iznad ostalih emocija vlada tako suvereno da prema njoj svi imamo neko strahopoštovanje. Kad se družimo s tugom, mislimo da ona nikad neće otići i upoznajemo je sa svima oko sebe. Ušuškamo se u nju kao u dekicu usred prosinca i zovemo čitav svijet pod tu dekicu da sluša D-mol i šuti s nama. Kad se dočepamo sreće, ostavimo sve ostalo i strepimo da nam ne pobjegne. Ne stignemo pisati, čitati, slikati i drugima o njoj govoriti. Mislim da je balans upravo negdje između. Uzeti malo od tuge, ono najljepše, odakle dolazi inspiracija i uzeti malo od sreće, ono najmirnije, što nam dozvoljava da trepćemo čistog pogleda. Uvijek sam bila jedna od onih ljudi koji najviše vole pomiješati kečap i majonezu, bijeli i crni dio eurokrema i imati pomalo od oboje. Tako mi je i s emocijama. Najljepše mi je kad imam od svake po malo.

Ljubav je također bila i ostala važno poglavlje tvog pisanja. Malo tko je ostao imun na tvoje iskrene priče o vezi na daljinu, svim prednostima i manama, bujici emocija koja se javljala nakon čitanja jednog pisma napisanog o njemu, za njega. Pretpostavljamo da je i knjiga  „Jesi tu?“ priča o dubokim i iskrenim emocijama koje se javljaju u vezi?

Ljubav je moja religija i moje političko opredjeljenje. Za nju se uvijek borim i njezin sam najveći ambasador. „Jesi tu?“ je knjiga koja je nastala kao mozaik naše priče koju živimo već godinama i ostat će najveći spomenik našoj ljubavi. Ona priča o vezi na daljinu, teškoćama s kojima se svi parovi susreću i ljepotama koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Ono što je razlikuje od klasičnih ljubića jest činjenica da u njoj ništa nije lažno i iscenirano. Sve se dogodilo upravo onako kako piše. Poruke koje sam uvrstila na njezine stranice prepisane su s ekrana naših mobitela, bez dodavanja i oduzimanja. Riječi koje izgovaraju likovi prepisani su iz moga sjećanja, onako kako su prvi put i zapisane. Veze na daljinu postaju iznimno popularne s obzirom na to da otići na drugi kraj svijeta danas ne izgleda tako nemoguće kao prije.

jesitu knjiga 3

No one na sebi još nose zvono koje odzvanja stereotipom da je uspjeti na takvu daljinu nemoguće. „Jesi tu?“ na svojim stranicama poništava taj stereotip. Pokazuje da je itekako moguće pobijediti daljinu, nasmijati se strahovima u oči i odlučiti da „Daleko od očiju, daleko od srca“ ne vrijedi, ako je u tim srcima prava ljubav. „Jesi tu?“ je istinita priča, stvarna priča o dvoje stvarnih ljudi, jednoj istinitoj i iskrenoj ljubavi. To je naš putopis kroz kamenjar i pustinju svađa, plaže i livade emocija i let nebom punim oblaka sačinjenih od želje za povratkom. Iskoristit ću ovu priliku da pozovem sve vaše čitatelje da dođu na promociju knjige 7.5. u Mostaru, u dvorištu bivše Sveučilišne knjižnice na Lenjinovom šetalištu u 19 sati, da se družimo, smijemo, plačemo, čitamo i slavimo ljubav. Ulaz je, naravno, besplatan.

S Martinom Mlinarević Sopta te veže dugo prijateljstvo, a upravo će ona dati komentar o tvojoj knjizi tijekom promocije knjige „Jesi tu.“  A tu je i vaša zajednička ljubav prema pisanju. Koje dame smatraš inspirativnima u svojoj svakodnevnici?

Lijepo je živjeti u istom vremenu s velikim imenima, a još kad te s njima veže prijateljstvo, svijet doista postaje mjesto iz bajki. Martina Mlinarević Sopta zbilja je veliko ime koje u svojim rukama drži moć jedinstvenog pretakanja riječi u dragulje i kamenja, kako tko zasluži. To što sam imala priliku govoriti o njoj na njezinim promocijama i što će ona govoriti o mojoj knjizi jako mi puno znači, jer znam da nisam jedina koja na pisanje ne gleda kao na suhoparno udovoljavanje formi, nego kao na iskreno prosipanje osjećaja na papir. Takve me žene inspiriraju. Inspirira me moja tetka Iva iz Grljevića, sela u Hercegovini, koja ima preko osamdeset godina i živi sama. Kad je pitam zašto se nije udala, kaže mi „Kad nije mogo' voljeni, nisam htjela nijednog.“ Inspiriraju me moje bake koje još nose svoje zlatne vere i koje su bježale od kuće da bi mogle biti sa svojim voljenima. Inspirira me moja sestra, kojoj ljubav nije patetika. Moja mama, koja kaže da je sreća s onim kojeg voliš i u malo kvadrata. Moje prijateljice, s kojima sam na kaučima proplakala svaki kilometar i smijehom ispratila svaku nedjelju i koje su me čitale i kad nisam imala riječi. Inspirira me svaka djevojka koja mi se javi na Ogledalo i kaže da je i ona Čekač i da se u mojim riječima pronalazi. Inspirira me svaka žena koja se usudi voljeti. U današnjem svijetu punom mrzitelja i pokretača raznih ratova, mislim da smo mi ipak najjača vojska.

Mostar je također često dobio svoj mali hvalospjev kroz tvoje postove. Kako bi ti opisala dom?

Mostar je moj grad u kojem gušim običnost. Koliko god mu mana našla, vječno ću od njega stvarati umjetnost, braniti ga pred drugima i voljeti do kosti. Moj Mostar je moj krevetac koji nikada neću prerasti. On će od mene uvijek dobivati najljepše ogrlice i najstrože ukore. Moja je vječna inspiracija, moja prva bol, moj prvi smijeh do suza i moje odrastanje. Dijete na koje se ljutim i roditelj kojemu se umiljavam kao beba. Dom je za mene ono mjesto iz kojeg želiš pobjeći svaki dan i kojem se želiš vratiti svaku večer. Upravo je tako s Mostarom, zato znam da je Mostar dom.

Izjava koja te svakodnevno podsjeti na ljepotu života je...?

U mojoj knjizi jedno poglavlje završava rečenicom „Bila sam tako sretna što sam tužna.“ Na prvi pogled možda zvuči patetično, ali kad pročitate poglavlje bit će vam jasnije (smijeh). Tu sam rečenicu izgovorila na jednom od naših rastanaka i sjetim je se gotovo svakodnevno. Poanta je u tome da svaki dan, sigurna sam, svi osjetimo veliku ili malu tugu zbog nečega. Kad se meni to dogodi, pokušam pronaći sreću koja se krije iza nje. Upravo je zbog toga život lijep. Što imamo privilegiju biti sretni i zbog tuge. Što o tome pišemo knjige. Što to čitaju drugi ljudi i pronađu se u tome. Hrabrost da osjećamo i ne skrivamo ljubav. Od toga ništa ljepše sigurno nema.
 

Povezani članci

Najpopularniji članci

Posljednje objavljeno