TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 10.5.2019.
Hiperaktivna, ambiciozna i odgovorna, ovo su tri karakteristike koje najbolje opisuju dvadesetjednogodišnju bh.manekenku Hildu Halilović koja je u svojoj životopis već upisala angažman na londonskom tjednu mode, suradnje s magazinima Stylist i Spinning Shades, ali i brojna snimanja za kampanje domaćih dizajnera.
S Hildom smo zbog toga željeli razgovarati o njenom modeling putu, saznati kako izgleda jedan njen radni dan, ali i koji je najizazovniji projekt na kojem je do sada radila.
***
Na početku, otkrij nam na koje si modne angažmane (revije i snimanja) posebice ponosna?
Pored brojnih kampanja i revija koje sam radila, meni najdraža modna revija u kojoj sam imala priliku učestvovati je revija britanskog dizajnera Christophera Kanea te revija dizajnerice Alexe Chung, koja je i sama model, ali i pisac i fashion designer. Revija poznatog britanskog dizajnera Jaspera Conrana, koju sam na posljednjem London Fashion Weeku radila po drugi put, je također jedna od meni dražih, jer je uvijek zabavno i drugačije. Roksanda Ilinčić, srbijanska dizajnerica s adresom u Londonu mi je jedna od dražih dizajnerica na LFW i raditi njenu reviju je bila prava zabava, pista je bila prekrivena crvenim pijeskom, a lokacija magična.
Editorijal objavljen u Stylist magazinu
Foto by Elsa Guillet
Istaknula bih i reviju Belme Tvico u Sarajevu, koja je bila zaista na svjetskom nivou, a ja sam imala tu čast da je otvorim.
Prezentacija brenda adidas u Londonu je jedna od meni dražih koje sam radila.
Imala sam priliku fotkati s jednim od najboljih japanskih fotografa po imenu Yuji Watanabe u Parizu. Te fotke su objavljene u Volition i Spinning Shades magazinima u Parizu. I na kraju, moj najdraži editorijal je snimanje za francuski magazin Stylist za koji sam ujedno bila i na naslovnoj strani.
Editorijal objavljen u Stylist magazinu
Foto by Elsa Guillet
Snimanje za magazin Stylist je bilo na planini u francuskom dijelu Švicarske i trajalo je dva dana. Tim je bio vrhunski i te fotke su mi jedne od dražih u mom booku. Snimanje jeste bilo intenzivno i imali smo zadatak da napravimo 15 fotki, tj. 15 stranica u magazinu za dva dana. Par njih je bilo na obali jezera Lausanne, a za sve ostale fotke, lokacije su bile fantastične.
S obzirom na to da uživam u onome što radim, svi moji angažmani su mi izuzetno zabavni, ali ovo su neki koje bih posebno istaknula.
Krasila si kampanje domaćih i stranih brandova, ali i bila dio svjetskih tjedana mode. Kako je započela tvoja modeling karijera? Je li te modeling oduvijek privlačio?
Sve je počelo u Sarajevu kada sam upoznala Džejlu Glavović, čija je agencija Swan Model Management. Swan Model Management je ja bih rekla najbolja agencija u BiH i toplo je preporučujem. Swan je sister agency Relatum Models agencije u Hrvatskoj s kojom sam potpisala ugovor i moje angažmane i plasmane vodi moj agent Marko Lovrić. Kako sam više bila tomboy, a ne jedna od onih girly girls, nisam ni sanjala da ću se nekad baviti ovim poslom... Sve se desilo spontano. Dosta ljudi mi je govorilo da bih se mogla baviti modelingom zbog svoje građe i visine, pa sam odlučila probati.
Kampanja za kolekciju 'Intuition' Milana Senića
Foto by Armin Čolo
Što ti je draže - studio ili modna pista? I zašto?
Modna pista mi je oduvijek bila najdraža. Uživam radeći revije. Cijeli proces mi je zabavan, od ponekad haosa u backstageu, do line up- pred izlaz na pistu i taj mali adrenalin hit i uzbuđenje. Revije obično ne traju duže od 20 minuta. Naravno uvijek je call time 3-4 sata prije, radi šminke, frizure i generalne probe, a nekada i last minute fitinga. Ali u momentu kada revija počne i prvi model izađe na pistu, sve bude gotovo kroz nekih 20 minuta.
Editorijal koji potpisuje fotografkinja Nađa Berberović
Koja ti je najdraža uspomena s tjedana mode? Vladaju li drugačija pravila u Milanu nego npr.u Londonu?
Najdraža uspomena u materijalnom smislu mi je definitivno torba Christopher Kane iz nove kolekcije, zvana Buckle Bag, roze boje koju sam dobila na poklon na kraju revije, kako ja, tako i svi modeli koji su nosili reviju. Generalno, najdraža uspomena su mi ljudi koje sam upoznala i iskustva koja sam stekla baveći se ovim poslom.
Foto by Mitten Hoff
Pravila u fashion modelingu su uvijek ista. Posebice na fashion weeku, dizajnerima je potreban određeni look modela. Oni imaju svoju viziju looka modela koji će nositi njihove kreacije. Svaki fashion model je drugačiji i ima nešto svoje. Jedino što imamo zajedničko jesu mjere (bust, waist, hips).
Koje su prednosti, a koje mane tvog posla?
Kao prednosti mog posla navela bih putovanja, upoznavanje novih ljudi, stjecanje prijateljstava s modelima širom svijeta. Imam mnoštvo prijateljica iz svih dijelova svijeta i stalno komuniciramo. Nekada se desi da se opet sretnemo u nekom gradu u istoj agenciji i to mi je uvijek najdraže, onda se osjećam sigurno i znam da imam nekog svog koga znam i s kim ću se družiti u slobodno vrijeme. A mana ovog posla definitivno će biti nedostajanje porodice, propuštanje bitnih događaja u životima mojih bližnjih.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Svaki moj radni dan je drugačiji. Pošto modeling nije typical 9-5 job, svaki dan je različit. Nekada snimanje traje dva sata, nekada osam.
Foto by Markus Lambert
Koliko te ovaj stil života promijenio?
Jeste me promijenio. Hranim se zdravo, treniram najmanje 4 puta sedmično. Radije pješačim ako sam u mogućnosti. Naučila sam mnogo kako o svom poslu, tako i o životu i timskom radu, toleranciji i prilagođavanju novim okolinama. Većinom putujem sama i sama se brinem o sebi, kako financijski tako i u svakom drugom pogledu. Mislim da kroz ovaj posao najbolje upoznaš sebe, šta voliš, šta ne voliš, koji tip ljudi ti odgovara za druženje, koji ne. Smatram da sam kroz sva ova iskustva sazrela i spremna sam suočiti se sa svime što život nosi. I još jedna jako bitna stvar, znati reći NE i biti svjestan sebe, svojih kvaliteta i vrijednosti!
U backstageu revija, ali i tijekom snimanja kampanja si vjerujemo isprobala razne komade odjeće. Što ćemo uvijek naći u tvom ormaru?
U mom ormaru se svašta može naći.. od najtamnijih do hippy style tonova. Ali mislim da imam najviše odjeće crne boje, jer mi je to potrebno za kastinge. Obožavam vintage stil pa se tako i oblačim. Ali naravno, zavisi i od raspoloženja taj dan.
Kako izgleda tvoja jutarnja, a kako večernja rutina?
Moja jutarnja, a i večernja rutina je jednostavna. Ujutro kada se probudim, nakon umivanja nanosim ružinu vodu na lice i moju najdražu kremu Weleda. Zatim zavisno od tog koje obaveze imam taj dan, obavezno prvo doručkujem, spremim se i idem. Ako sam slobodna, doručkujem i idem na trening. Večernja je jako slična. Navečer očistim lice… i nastojim otići u krevet ranije tako da imam 8 sati sna.
Foto by Franjo Matković
U tvojoj torbici uvijek ćemo pronaći…
U mojoj torbici pored novčanika, ključeva i mobitela uvijek imam Mario Badescu lipbalm, kremu za ruke, maramice, žvakaće gume, slušalice, powerbank i nešto slatko.
Najbolji poslovni savjet koji si dobila je... Uvijek biti profesionalan.
A što bi ti preporučila mladim djevojkama koje tek grade svoju modeling karijeru?
Mladim djevojkama koje tek grade svoju karijeru bih preporučila da budu svoje.
***
Naslovna fotografija: Andreas Schreiner
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
