TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 22.9.2025.
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Na 14. Branding konferenciji razgovarali smo o pažnji, povjerenju, algoritmima, vještačkoj inteligenciji i idejama za koje vrijedi rizikovati.
Možete isplanirati kampanju do posljednjeg kadra, ali ne možete isplanirati šta će publika s njom uraditi, kome će je algoritam pokazati ni koliko će joj ljudi vjerovati.
Na toj razlici između namjere i priče koja na kraju zaživi počiva Brand New Control, tema 14. Branding konferencije. 
Ovogodišnje izdanje, održano 18. septembra u Olimpijskoj dvorani Zetra, otvorilo je pitanja o pažnji, povjerenju, originalnosti i kreativnom radu u vremenu algoritama i vještačke inteligencije.
Kratka i direktna pitanja postavili smo ljudima koji te promjene svakodnevno oblikuju kroz vlastiti rad. Zanimalo nas je ko danas kontroliše priču, šta je brendovima izmaklo iz ruku i kako prepoznati ideju za koju vrijedi rizikovati.
Njihovi odgovori otkrivaju gdje danas završava kontrola, a počinju povjerenje, rizik i ideje koje se ne mogu svesti na formulu.
Za Amnu Džambić Branković, suvlasnicu agencije Via Media, ideje za koje vrijedi rizikovati često su upravo one koje ne dobiju jednoglasno „da“.
„Uglavnom su to ideje oko kojih se ne slažemo svi, ideje koje nam ne daju mira, koje nam ne daju spavati i kojima se uvijek vraćamo.“
Ali rizik ne znači i potpuno prepuštanje odluke tehnologiji. Kada smo je pitali koji dio kreativnog rada nikada ne bi prepustila vještačkoj inteligenciji, Amna je povukla vrlo jasnu granicu.
„Uvijek kažem da su ljudi front office, a AI back office. Ono što ne možemo prepustiti AI-ju je konačna odluka, jer ipak ljudi najbolje znaju emociju i način na koji se mogu približiti drugim ljudima.“
Na ideju kao početnu tačku nadovezuje se Sean Poropat, vlasnik i glavni kreativni direktor Studija Sonda. Za njega je danas zapravo lakši dio imati ideju. Teže je učiniti da ona zaista zaživi.
„Ideje danas imamo svi. Mi jesmo ljudi. Lako je imati ideju, međutim, puno ju je teže ostvariti. Veliku ideju ne morate nikome objašnjavati. Ona sama po sebi jeste jasna i postaje dio naše kulture.“
Za Mirana Stambola, Brand Manager za Audi, pitanje šta gradi povjerenje kada kampanja završi zapravo počinje idejom da njen utjecaj ne prestaje završetkom same kampanje.
„Kampanja mislim da nikad ne završi jer iza nje stoje ljudi i proizvodi koji su dio te kampanje i to će ostati sve dok je klijent vezan za taj proizvod.“
Harisa Mujanovića, direktora Bingo Group, pitali smo može li gubitak kontrole ponekad biti dobar za brend i šta se tada može otvoriti kao nova mogućnost.
„Tek kad izgubite kontrolu, vidite koliko vam je brend ustvari jak i definitivno u tom nekom gubitku kontrole nastaju neke nove ideje i izgradnja stvari za koje prije ste možda smatrali u nekom sigurnom okruženju da jednostavno nisu moguće.“
Na samu ideju nove kontrole nadovezuje se Mirela Laković, PR i marketing stručnjakinja.
„Ja mislim da je nova kontrola zapravo usmjerena na nas same. Ako smo pojedinci, ako smo brend, onda na suštinu tog brenda. Mislim da trebamo voditi računa da nas ne ponese ta lakoća i dostupnost koja je danas na svakom koraku. Mislim da je to novi izazov kada je riječ o kontroli.“
A pitanje ko danas zapravo kontroliše priču, brend, publika ili algoritam, postavili smo i Krešimiru Macanu, stručnjaku za strateško i krizno komuniciranje, vlasniku agencije za odnose s javnošću Manjgura.
„Uvijek publika odlučuje na kraju, ali algoritam postaje pametniji od publike. Dakle, algoritam, odnosno sve društvene mreže i svi oni koji, koji konzumiraju dnevno pokušavaju preuzeti kontrolu kako bi onda to prodali brendovima da bi to prodali publici.“
Ovogodišnja 14. Branding konferencija otvorila je pitanja koja kreativna i komunikacijska industrija više ne može odgađati. Na istoj sceni okupila je različita iskustva, stavove i pristupe, ostavljajući publici nove perspektive i ideje za koju vrijedi rizikovati.
Algoritam može prepoznati obrazac.
Za rizik, stav i dobru procjenu i dalje je potreban čovjek. 
Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa Branding konferencijom
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
