Vodimo vas iza scene. Iza teatarskih daski, van poznatih stolica i kroz hodnike kojim vjerovatno nikada niste prošetali.

Bonjour.ba je kroz sve svoje rubrike i dosadašnje priče ušao u njihovu srž i donio vam suštinu strasti i svega što sa sobom nose lifestyle, moda, zdravlje i ljepota. Došao je trenutak da osjetite kako kuca srce kulture u Bosni i Hercegovini. Odlučili smo povesti vas sa sobom na jedno putovanje, kojem još nikad niko nije uspio odrediti krajnju tačku. 

Nevena Divčić, novinarka Bonjour ba i Nadine Mičić, glumica

Jeste li spremni zaviriti u garderobere, makeup room i skrivene prolaze pozorišta? Šta su izazovi kostimografima, režiserima i imaju li glumci tremu i nakon hiljaditog izlaska pred publiku? Ako volite kulturu i umjetnost, onda ste sigurno već opremljeni jedinom stvari koja vam je potrebna za polazak na ovaj put - radoznalost. 

Iza scene prvi put idemo sa Nadine Mičić. Predstava "Ljubavnice" će svoje premijerno prikazivanje imati večeras, 11.12. u Kamernom Teatru 55. O ovoj predstavi Sarajevo "šuška" već dugo, nakon prve promjene datuma premijere želja za zauzimanjem mjesta na nekoj od teatarskih stolica postala je još veća jer su svi razgovarali o njoj i dobijali nova saznanja koja su povećavala želju za gledanjem.




Sa Nadine smo, dok se spremala za generalnu probu, razgovarali o svemu što ćete nju i njene kolege poželjeti pitati kada izađete iz Kamernog. 


Predstava „Ljubavnice“ istražuje položaj žena u savremenom društvu. Kako si ti kao glumica doživjela poruku koju nosi? Postoji li neki dio teksta Elfriede Jelinek koji te je posebno dirnuo ili potaknuo na razmišljanje?  

Predstava “Ljubavnice” je nastala po istoimenom romanu nobelovke Elfriede Jelinek koji je napisan 1975. godine. Ističem ovu godinu jer će publika moći vidjeti koliko je roman i dalje strahovito aktualan. Volimo se koristiti terminom savremenog društva, savremene žene i savremenog muškarca, ali istina je da su mnoge naše vrijednosti i načini bivstvovanja i dalje duboko nazadni, uređeni postulatima patrijarhata i normama društva koje je izrazito tradicionalno.

Ovaj fantastični roman je pisan sarkastičnim i provokativnim jezikom, podrugljivo se odnosi prema svim ovim normama i demistifikuje ih. Veliki je izazov misliti i govoriti te replike, ali još veći razumijevanje likova koje igramo. Da vam ne bih isuviše otkrivala, ova predstava se bavi položajem žene iz jednog potpuno drugog rakursa, bavi se iz grča u želudcu, iz naivnosti i zavodljivosti života.




Jovana Tomić je nagrađivana rediteljka s prepoznatljivim stilom. Kakav je bio proces rada s njom? Da li te je u nekom trenutku iznenadila svojim pristupom?  

Moja je želja bila raditi sa Jovanom. Mnogo sam čula o njenom radu kako od kolega iz Srbije, tako i ovdje, s obzirom na to da je prošle godine režirala u SARTR-u. Na prvoj čitaćoj probi sam komentarisala sa kolegama kako me oduševila njena spremnost, vizija, kreativnost i način čitanja i učitavanja djela.

Jovana voli glumce, poštuje njihove kreacije i puše im u krila. Nije neko ko upire u vlastita rješenja, oslanja se i vjeruje glumcima, ali to traži i zauzvrat. Za mene je to zauvijek recept za dobru saradnju. Jovana nije ziceraš, uzbudljiva je i zaigrana rediteljica, zarazna je ta energija i mi smo se kolektivno inficirali.

Publika željno iščekuje premijeru predstave. Kako je njena odgoda uticala na tebe i ostatak ekipe? Da li je to možda stvorilo još prostora da se dublje povežete s pričom i likovima?  

Da ste me ovo pitali prije 15 dana, odgovor bi bio znatno drugačiji. Tada bih vam rekla da je sve upitno i da sam uplašena i skeptična. Ljudi koji se ne bave poslom, vjerujem da teško mogu razumjeti proces nastanka jedne predstave. Za mene je to kao slowmotion neke lokomotive koja kreće. Pa od onog postepenog okretanja svakog kotačića da bi došlo do pokretanja, do onog šištanja i ubrzanog rada. Tako i mi postepeno dolazimo do ultimativne temperature i savršenog sklopa svih kotačića pred premijeru.




Povreda kolegice je zaista bio hladan tuš i lagala bih kad bih rekla da nas nije obeshrabrilo u tom trenu. Ali Jovana je u konačnici donijela odličnu odluku, koja nam je omogućila da se radu vratimo odmorni, sa “odležanim” materijalom, još većim žarom, i najbitnije - zdravom kolegicom.
Jako smo uzbuđeni i jedva čekamo reakcije publike.




„Ljubavnice“ su priča o ženama koje pokušavaju pronaći sebe u svijetu kapitalizma i patrijarhata. Kako možemo pružiti dodatnu podršku umjetnosti u ovim borbama?  

Prije nekoliko dana je objavljena vijest kako u regionu Bosna i Hercegovina izdvaja najmanje sredstava za kulturu, čitavih 1.3€ po glavi stanovnika. Ta vijest je toliko poražavajuća, za državu koja ima mnogobrojne najveće svjetske nagrade i priznanja, koja je kulturu sačuvala i rasplamsavala u toku opsade, čiji su umjetnici često najbolji ambasadori zemlje. Ali evo, to su sve pitanja za vladajuće strukture, ono što mi kao pojedinci možemo je da podržimo kulturne institucije svojim dolascima na predstave, filmove, izložbe, koncerte. Apsolutno sam sigurna da za svakog postoji nešto, ali treba dati priliku.




Koja je najvažnija poruka koju biste voljeli da publika ponese nakon što pogleda predstavu i utisci se slegnu?  

Mnogo je perspektiva koje će ova predstava nametnuti. Od toga kako mi kao žene njegujemo patrijarhat i održavamo ga živim, do pitanja šta je sreća i da li je uopće moguće dostići? Ko uopće određuje njene okvire? Je li sreća brak, je li sreća imanje djece? Ili je ipak posao? Da li sreća nužno podrazumijeva i krvavi rad? Ovo su samo neka od pitanja koje će publika ponijeti sa sobom, kao i misao - “Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari”.




Imaš li neki specifičan ritual ili pripremu koja ti je pomogla da uđeš u ulogu?  

Suštinski ne. U toku procesa volim isprobati što više različitih rješenja i onda dovesti sve u pitanje. Jako volim kostimske odrednice i to je dio procesa kojem se uvijek radujem. Pred samu predstavu, imam klasične rituale zagrijavanja i kontrolu rekvizite.




Šta si naučila o sebi kroz rad na ovoj predstavi i liku koji igraš? Možeš li nam reći nešto više o svom liku?   

Na jednoj od proba sam se pobunila kako moj lik, Brigita, uopće nije voljiva i kako se s njom niko iz publike neće povezati i kako ja njena djela ne mogu opravdati. Tada mi je Jovana rekla da moram pronaći svoj vlastiti mrak, jer ljudi iz nemoći, tuge i bola rade mnoge ružne, ili samo društveni neprihvatljive stvari. Svi mi, imamo taj mrak, i dobro ga je osvijestiti kako bi znali gdje se ta soba u nama nalazi. Volim i želim da utkam sebe u svoj rad, nekad taj dio mene nije lijep.

Što se samog lika tiče, Brigita je žena koju svi znamo, ostrašćena žena vođena snažnom ambicijom koja je usmjerena na ostvarivanje idealnog života. A publika koja odluči pogledati predstavu će vidjeti gdje je ta slika dovede.




Da li postoji neka anegdota s proba koju ćeš dugo pamtiti, a koju možeš podijeliti s nama?   

Ovo su bila dva mjeseca ispunjena konstantnim smijehom pa bih najviše voljela da ste mogli doći na jednu od proba i svjedočiti, jer su neke anegdote neprepričljive. Moja divna ekipa sačinjena od Dine Mušanović, Anje Kraljević, Enesa Kozličića, Borisa Lera na čelu sa rediteljkom Jovanom, i autorskim timom Adisom Vatreš Selimović, Asjom Krsmanović, Tijanom Vignjević, Vladimirom Pejkovićem, našim dragim inspicijentom Senadom Bešićem i cijelom tehnikom i osobljem Kamernog teatra 55, je svaki dan učinila beskrajno zabavnim i ugodnim.




Naučila sam da ne podrazumijevam mirne, radosne i zdrave procese i budem zahvalna na njima.




Zamisli da možeš postaviti jedno pitanje svom liku iz predstave. Šta bi je pitala?  

Izgleda li sreća stvarno tako?




„Ljubavnice“ u jednoj rečenici...  

Ko sam ja mimo društvenih uloga?

* * *

Do skora, 
uživajte u životima koji pišu pozorišne predstave i mijenjajte svijet. 

* * *  
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba

Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom. 

Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 



Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica. 

Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu. 

Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.



Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.

Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.




 Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.   

Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?

Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako. 

Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.



 

Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa. 

Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.





Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?  

Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.


 

Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.   

Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?

Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”. 

Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove. 

Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba. 

Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 



Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli. 

Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.



Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?   

Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.

Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 




Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.  

Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?  

Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama. 

 

Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.

Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.   

Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?

Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima. 

Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive. 

Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.





Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?  

Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna. 

Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.





U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.   

Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?

Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice. 

Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.


 

Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.   

Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?

Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.



Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?   

 Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu. 

Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 



Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje. 

Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 



Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje. 

Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.



Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.   

Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?

Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti. 

Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 




Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.




 
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?  

Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.

Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.



Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.   

Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?

Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja. 

Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 




Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti. 

Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.





Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?  

Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.





FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.   

Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?

Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta. 

Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.




Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?   
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”


 
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?  

Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.



Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?  

Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Bonjour.ba (@bonjour.ba)

Produkcija: Bonjour.ba

Lokacija: Galerija Manifesto