TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.7.2021.
Na početku ovog teksta, važno je spomenuti da je ovaj osvrt kreiran od strane žene koja je originalnu seriju gledala tijekom svojih tinejdžerskih dana i bila je toliki fan da se backstage fotkama radovala kao i omiljenom kolaču, a od bratovih leptir mašna ručno je izrađivala rajfove s mašnom.
Iako je i originalna serija, bar po mom mišljenju imala trenutaka koji i nisu bili sjajni (i dalje ne razumijem vezu Blair i Dana), ostavila je trag među mnogim generacijama potičući razgovor o ljubavi, braku, obitelji, prijateljstvu, ali i nošenju sa izazovima koje pred nas postavlja društvo.
Cijela priča je bila isprepletena intrigama i igricama i uskoro je postalo jasno zašto baš svi pričaju o njoj. Imali smo omiljene likove i parove te navijali za njih iznova pokušavajući dokučiti tko je Tračerica, osnivačica bloga koja zna sve tajne glavnih likova i dijeli ih sa cijelim svijetom.
Naravno, tu su bile i modne kombinacije među kojima i danas rado nalazimo inspiraciju, prekrasne scene New Yorka, apartmana i gala zabava na koje ide Upper East Side elita.
Kada smo vidjeli da se sprema reboot, s nostalgijom smo se prisjetili omiljenih trenutaka i jedva čekali prvi teaser. Kada je snimanje serije završeno, producenti su komentirali da su jednu stvar željeli drugačije napraviti, a to je uzeti u obzir prikaz manjina američkog društva na čemu su aktivno radili kroz rebot.
https://www.youtube.com/watch?v=AwHGSIDfrk4
ŠTO OČEKIVATI OD GOSSIP GIRL REBOOTA?
Ako ste već gledali seriju Gossip Girl, kada pritisnete play, odmah će vas preplaviti dobra vibra. Bez brige, tekst u nastavku nema spoilera.
Pokušat ćete među novim likovima saznati tko ima najviše poveznica s omiljenim junakinjama – Blair, Serena ili Jenny, a kako bude odmicalo vrijeme, vaše pretpostavke će se mijenjati.
Tu je i prepoznatljiva doza humora, ali i rivalstva.
Emily Alyn Lind, Jordan Alexander, Whitney Peak, Thomas Doherty, Adam Chanler-Berat i Zión Moreno su glavni glumci serije
Već na početku događa se nekoliko (pomalo očekivanih) twistova koji ipak daju naslutiti da nas čekaju uzbudljive epizode, a uzbudljivo je pratiti i kako su ukomponirali društvene mreže, odnos studenata škole i profesora, ali i pitanja koja se tiču društvenog aktivizma.
Užitak je gledati i koji su se to trendovi i modni diktati našli kao dio njihove uniforme, beauty odabiri ne uključuju rajfove, no, tu su bold frizure i marame, a i muški likovi jednako su stylish, imaju jak karakter.
Iako je serija kroz prvu epizodu imala dosta dodirnih točki s orginalnom, po nama probudila je dovoljnu dozu nostalgije i postavila par upitnika na koje se veselimo saznati odgovore u narednima. Naša preporuka je da joj svakako date šansu, a mi ćemo s nestrpljenjem pratiti nove epizode i donijeti vam nove modne i beauty osvrte, ali i recenzije.
Xoxo
***
Tekst: Dijana Ćavar
Foto: Popsugar.com/HBO
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Dvadeset godina nakon premijere, vozovi, zidovi i noćne akcije iz „Wholetraina“ ponovo su završili na velikom platnu, ovog puta pred sarajevskom publikom.
Neke filmove dvije decenije kasnije gledamo kao dokument vremena kojem pripadaju. „Wholetrain“ Floriana Gaaga ipak djeluje malo drugačije. Njegovi zidovi, vozovi, tagovi i pitanje kome zapravo pripada grad nisu ostali zaključani u 2006. godini.
U okviru FASADA Festivala, u Kvartovskom kinu Grbavica gledali smo remasteriziranu 4K verziju filma, tačno dvadeset godina nakon njegovog nastanka. Gaagov film prati četvoricu grafitera, Davida, Tina, Elyasa i Achima, ali iza sukoba crewsa i ilegalnog crtanja vrlo brzo otvara mnogo širu priču o prijateljstvu, rivalstvu, identitetu i potrebi da ostaviš vlastiti trag u gradu.
Dodatnu dimenziju večeri dao je i sam Florian Gaag, koji je nakon projekcije razgovarao s publikom o filmu, vremenu u kojem je nastajao i svijetu graffiti kulture iz kojeg je priča izrasla.
Foto: Wholetrain
Prije projekcije na FASADA Festivalu, Benjamin nam je dao možda najbolji uvod u večer. Prisjetio se da je film prije dvije decenije dobio nagradu mladih, ali i priznao koliko se njegova vlastita priča u međuvremenu vezala za njega: danas je filmski producent, još uvijek graffiti writer, iza sebe ima dvije decenije rada uz Sarajevo Film Festival, a sada vodi festival posvećen upravo graffiti kulturi. Kako je rekao, na neki način ga je baš ovaj film doveo do mjesta na kojem je danas.
Ta rečenica je sasvim dobro objasnila zašto ova projekcija nije bila samo još jedno festivalsko vraćanje starom naslovu.
Nakon projekcije, Florian Gaag je kroz smijeh prvo priznao da mu film danas djeluje „bolje nego što ga pamti“. Povratak u Sarajevo opisao je slično, ali je možda zanimljivija bila njegova opaska da je rijetkost da ti jedan film omogući da s njim putuješ punih dvadeset godina.
„Rijetko se dogodi da vam film omogući da putujete 20 godina. S ovim je to pomalo ludo. Ponovo upoznajem ljude, ponovo putujem s njim. To je poklon.“
Gaag se u Sarajevo vratio povodom dvadesete godišnjice filma i, kako je rekao publici, upravo mu je mogućnost da ga nakon toliko vremena ponovo dijeli s ljudima jedan od razloga zbog kojih je zahvalan što „Wholetrain“ i dalje živi.
Foto: Wholetrain
Ovdje bih se malo odmakla od klasične priče „reditelj snimio film o grafitima“, jer kod Gaaga to nikada nije bila tema posmatrana izvana.
Graffiti je počeo pisati još 1984. godine u Münchenu, gradu koji je tada imao jednu od važnijih subway graffiti scena u Evropi. Upravo je njegovo vlastito iskustvo unutar kulture kasnije postalo jedan od temelja filma.
Prije „Wholetraina“ pokušavao je realizirati dokumentarac o ranim pionirima graffiti kulture u New Yorku. Projekt nije dobio finansiranje, ali je iz te priče nekoliko godina kasnije nastao igrani film koji danas gledamo kao „Wholetrain“.
I ni taj film nije baš lako stigao do snimanja.
Jedan od najboljih detalja razgovora došao je kada je Gaag objasnio koliko je zapravo bilo teško snimiti film čija se priča u velikoj mjeri odvija oko željeznice.
Prema njegovim riječima, Deutsche Bahn nije želio sarađivati, a kontaktirali su i druge evropske transportne kompanije kako bi ih obeshrabrili od saradnje s produkcijom. Ekipa je zbog toga obilazila Prag, Budimpeštu i druge gradove, sve dok rješenje nisu pronašli u Varšavi. Veza jednog Gaagovog prijatelja sa poljskim PKP-om na kraju im je omogućila da, nakon gotovo pet godina pokušavanja, film zaista realiziraju.
Vozovi koje gledamo u filmu pritom nisu bili makete niti kompozicije povučene iz upotrebe. Radilo se o stvarnim vozovima iz sistema, a za snimanje jedne od ključnih scena produkcija je uspjela iznajmiti voz na jedan dan. Imali su tek dvije kamere i, kako se Gaag prisjetio, trčali su između lokacija pokušavajući uhvatiti najbolje kadrove dok je voz prolazio.
Autentičnost filma očito nije završila odabirom lokacija.
Gaag je otkrio da je dio glumačke ekipe već imao određeno iskustvo s graffiti scenom, dok su ostali prošli mjesec intenzivnog treninga. Svakog dana su crtali skice, tagovali i radili pieceove, ali su istovremeno i živjeli zajedno u stanu koji je produkcija unajmila za njih.
Ideja nije bila samo da na kameri uvjerljivo koriste sprej, nego i da počnu funkcionirati kao stvarna grupa prijatelja.
Odlazili su čak i u yardove kako bi, riječima reditelja, „osjetili cijeli thrill“ i razumjeli adrenalin koji dolazi uz ono što njihovi likovi rade. Kada ga je neko iz publike direktno pitao jesu li ti ulasci bili ilegalni, Gaagov odgovor bio je vrlo kratak: „Of course.“ 
Foto: Wholetrain
Možda najzanimljiviji dio razgovora bio je Gaagov odnos prema tome šta film uopće treba „reći“ o graffiti kulturi.
Njega, kaže, nije toliko zanimao sukob stare i nove škole koliko povratak korijenima: trenutku prije manifesta, teorija i pokušaja da se kultura objasni. Govorio je o djeci koja su jednostavno počela ispisivati svoja imena, da bi iz toga s vremenom nastalo nešto mnogo kompleksnije.
Dvadeset godina kasnije ne pokušava publici govoriti šta graffiti treba biti. Film danas prepušta svakome da ga čita na svoj način.
Ali ono što je želio napraviti 2006. opisao je gotovo savršeno:
„Htio sam ga reducirati. Nisam želio previše priče. Htio sam da bude poput trominutne hardcore punk pjesme ili hip-hop trake iz 1986.“
I nakon projekcije u Kvartovskom kinu Grbavica, ta usporedba zapravo ima mnogo više smisla nego klasično objašnjenje žanra.
Razgovor je u jednom trenutku otišao dalje od samog filma i otvorio pitanje šta danas znači subverzivnost graffiti kulture.
Gaagov odgovor tu nije ostao u nostalgiji.
Rekao je da je potreba za otporom danas možda „veća nego ikada“, upravo zato što graffiti i dalje nosi izrazito analogni duh: postavlja pitanja, ide protiv struje i zauzima prostor. Dodao je i da su ljudi danas „strašno tihi“ s obzirom na sve što se oko njih događa.
Baš zato je „Wholetrain“ dvadeset godina kasnije zanimljiviji od običnog povratka kultnog filma.
Ne zato što je savršeno sačuvao jednu graffiti scenu iz 2006., nego zato što se pitanje ko ima pravo ostaviti trag u gradu, ko određuje šta smije ostati na njegovim zidovima i koliko dugo taj trag uopće treba trajati nije izgubilo zajedno s vremenom.
Gaag je to možda najbolje objasnio pričajući o sceni u kojoj se graffiti na vozu briše. Produkcija je željela izbaciti taj kadar jer je dodatno koštao. On je insistirao da ostane.
Za njega je upravo to srž kulture: piece nije napravljen da traje zauvijek. Možda ćete ga, ako imate sreće, vidjeti kako jednom prolazi gradom. Minutu kasnije može nestati.
I možda je zbog toga sasvim prikladno da se film koji govori o prolaznim tragovima sam pokazao toliko trajnim.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
