Dnevnik jedne mame: Zašto biste u 2017.oj godini više trebali vjerovati u sebe, ali i čuda?

Kraj Stare i početak Nove mi je baš protekao u onom blagdanskom duhu druženja, sto i jednog ića i pića, smijeha do suza, đuturativnog izležavanja pod dekama, ma pravog sabiranja i oduzimanja svega proživljenog i maštanja o novim pothvatima. Iskreno, odavno mi mozak nije duže bio na paši i priznajem da mi je jako godilo. U svim tim satima gledanja TVa i čitanja zanimljivih članaka, stalno se provlačila priča o ČUDIMA! O nečemu neobjašnjivom, velikom, a što je donijelo dobro mnogima. Sve to me i navelo na ovu moju priču o našim čudima, onima u koja vjerujemo, koja stvaramo i kojima svjedočimo.

U biti, šta su to za nas Čuda? Jeste li razmišljali ikad o tome? Zaista od toga sve kreće. Jedna od definicija čuda koju sam našla na internetu glasi, otprilike, da je to događaj za koji nema objašnjenja u okvirima ne samo znanstvene, već ni obične, zdravorazumske pameti. S ovim se slažem, samo za razliku od nekad ranije, danas drugačije gledam na ovu „zdravorazumsku pamet“.
Ma zapravo nekad ranije nisam nešto posebno razmišljala o čudima i oni su bili priča koja se tamo negdje događa. Čudo je za mene predstavljalo nešto ogromno, veliko, ma pravi mission imposibble. Onda kako sam s vremenom spoznavala da život čine male stvari, koliko je zahvalnost bitna za sve i svaki trenutak našeg života, kako sve ima svoj razlog postojanja, kako sve ide najboljim tijekom kojim treba, kako svatko radi najbolje što zna....tako sam počela slušati od raznih ljudi kako oni svjedoče Čudima. Ovaj ozdravio od smrtonosne bolesti, onaj preživio tragičnu nesreću, oni dobili dijete nakon desetljeća pokušaja i sl. Tada sam počela shvaćati da Čuda nisu samo neka ukazanja svetaca, pojavljivanje nekih mističnih bića ili nešto rezervirano za šačicu ljudi. Čuda se događaju mnogima. 

Tko vjeruje u čuda, čudima i svjedoči!

Da i dalje je jedno od najvećih čuda za koju nitko nema objašnjenja naša draga BiH. Kako ona funkcionira i mi u njoj, to zna samo dragi „Onaj gore“. Šalu na stranu, zaista kako sam još dalje odmicala na svom putu tako sam naučila da se čuda događaju svima, baš svima. Samo što ih mi ne primjećujemo. Nažalost, mi ih često uprljamo kao bijelu zavjesu blatnjavim rukama. Ok, neću ići na priču da je svaki život čudo, svaki novi dan,  i sl., nego na neke događaje koji se svima dogode, a uzimamo ih kao „obične“ ili „pa šta“. Npr. poželjeli smo novi mobitel jer nam je stari baš na izdisaju, a nemamo trenutno para za još i taj trošak, kad za par dana dolazi nam sestra i govori kako je njena tvrtka potpisala novi ugovor s telekomom pa je dobila novi mobitel, ali će zadržati stari jer joj je još dobar, a vama dati novi. Ili smo grebali grebalicu za novo auto prije pola godine i već se vidjeli u njemu kako se vozimo, kad za 3 mjeseca, suprug promjeni posao i za službeno vozilo dobije baš onaj auto koji smo bili poželjeli. Ili smo govorili neku afirmaciju za povećanje prihoda baš kada smo pošli kupiti jaknu koju smo rezervirali. I dok smo čekali u butiku, prodavačica nam je predložila da probamo još jednu jaknu koju su upravo dobili, a koja je upola jeftinija od one „naše“ rezervirane.

Da, sad je ključan naš pogled na sve ove i slične situacije, koji će ih odrediti kao „pa šta“ ili „čuda“. I apsolutno je svaki pogled u pravu, ne postoji pogrešni. Samo je stvar kome više služi baš taj pogled koji ima, odnosno kome je ljepše u životu. Meni osobno je puno ljepše u životu otkako se radujem i „običnom Čudu“ otvaranja novog šaltera i to baš u trenutku kad sam ja 8. na redu na susjednom šalteru, odnosno odjednom 1. na novom šalteru.

Jednim takvim „običnim Čudom“ sam i sama započela Novu. Prije par dana sam saznala da ćemo dobiti novo pojačanje u našoj maloj obitelji. Da, trudna sam. Ne bi to ništa bilo neobično, da zadnjih pola godine moj ciklus nije izgledao gore od kladionice na vremensku prognozu. Nikad nisam znala kad su mi koji dani. Nisam ni razmišljala o trudnoći u svemu tome, jer nakon prve sumnje o mogućoj vanmateričnoj trudnoći i vađenja nalaza prije par mjeseci, sam shvatila da nisam još spremna za tu medicinsku torturu. Još zanimljivije je da me su me krajem 11.mjeseca tako jako uštekla leđa (savila se kao svijeća) i to baš kad sam Tibetance (jedina tjelovježba koju sam redovito radila svaki dan) dovela do maximuma.

Tada mi je naš poznati mostarski guru ušteknuća rekao kako tjedan dana trebam pauzirati. Kasnije sam pokušavala nastaviti, ali ili su me bolila leđa ili stomak, stalno sam osjećala da nije to kao ranije. Bilo mi je krivo što sam opet posustala, ali sam sebi govorila kako ću nastaviti nakon svih blagdana. Kad nakon blagdana čuju se otkucaji srca novog člana ili novih članova (navijamo za blizance, a tek onda će to biti ČUDO). Izgleda da je u tom tjednu pauze, jedna duša izabrala nas za roditelje.

Pa dragi i voljeni prijatelji i obitelji kojima evo nismo ni stigli javiti radosnu vijest, ovim putem vam želim, baš kao i svim čitateljima da preispitate svoj pogled na ČUDA i MAGIJU i odlučite ga promijeniti ili poboljšati kako bi vam što više služio, odnosno kako bi ste i sami vjerovali tj. svjedočili svakodnevnim čudima!

Vjerujte. Svjedočite. Budite ČUDO!

Za MODAMO.info piše: Maja Šimić Škutor/Dnevnik jedne žene, mame, prijateljice