TEKST: Bonjour.ba, Promotivni članak
DATUM OBJAVE: 15.11.2021.
Komedija bh. reditelja Danisa Tanovića “Deset u pola”, čijom je svjetskom premijerom otvoren 27. Sarajevo Film Festival, počinje prikazivanje u kinima u Bosni i Hercegovini, regiji i većim evropskim gradovima od 2.12.
Tanovićev film “Deset u pola” nastao je u okviru projekta Sarajevo grad filma za globalne ekrane (SCF GS) Obala Art Centra i Turske državne radio-televizije (TRT), i uz podršku BH Telecoma i Visit Sarajevo.

Radnja filma događa se u Sarajevu, u maju ove godine.
Baščaršija pokušava da se oporavi od duge i teške pandemijske godine.
Pandemija još traje, ali ipak – dolazi ljeto, postoji nada da bi se stvari mogle, barem nakratko, popraviti.

Kada jedno jutro u Enesovu ćevabdžinicu uđe Zagrepčanka koja kaže da je došla da pojede ”najbolje ćevape u Sarajevu”, on je pošalje kod Ize, da bi tako i on tradicionalno mogao nakon prve uslužene mušterije priuštiti sebi zadovoljstvo prve jutarnje kafe.
Ovaj sasvim bezazlen, prijateljski gest, izaziva potpuni raspad komšijskog, poslovnog i privatnog života, ne samo Enesovog i Izinog, već i cijelog grada.

Gdje se jedu najbolji ćevapi u Sarajevu?
Glavne uloge igraju Branko Đurić i Izudin Bajrović.

“Deset u pola” premijeru u Hrvatskoj će zabilježiti 20. novembra na Zagreb Film Festivalu, a premijera u Srbiji uslijedit će 28. novembra na Festivalu autorskog filma (FAF) u Beogradu izvan konkurencije.
Film je prikazan na festivalima u Turskoj u Istanbulu - Bosphorus Film Festival i u Dohi u Kataru na Ajyal Film Festivalu.
Regionalni kino-distributer filma “Deset u pola” je dugogodišnji partner Sarajevo Film Festivala Con film grupacija u saradnji sa kompanijama Art Vista i Oskar film.
https://www.youtube.com/watch?v=LX_fQXkj6ek
***
Naslovna fotografija: @sarajevofilmfestival
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Više od pet decenija glume, uloge koje su obilježile našu filmsku i pozorišnu scenu i jedan susret kojem smo se posebno radovali. Jasna Diklić prvi put stala je pred naš Bonjour.portraits objektiv.
S Jasnom Diklić imali smo zadovoljstvo razgovarati već nekoliko sedmica ranije, uoči Adriatic Film Awards, kada smo kroz njen film „Paviljon“ otvorili teme glume, dostojanstva, iskustva i dugogodišnje posvećenosti umjetnosti.
Ovog puta imali smo priliku susresti je i uživo, a jedan od trenutaka koje smo željeli zabilježiti bio je upravo njen prvi Bonjour.portraits editorial.
Jasna pripada generaciji umjetnika bez čijeg rada je teško ispričati priču o bosanskohercegovačkom pozorištu i filmu. Od Kamernog teatra 55 i brojnih filmskih uloga do njenog predanog rada s mladima kroz Juventafest, njen profesionalni put već više od pola stoljeća ostaje snažno vezan za kulturni život Sarajeva. 
Na Adriatic Film Awards stigla je kao nominovana glumica za ulogu Valerije u filmu „Paviljon“ Dine Mustafića, još jednom ostvarenju koje je obogatilo njenu bogatu filmografiju.
Ipak, za ovaj susret željeli smo prostor posvetiti i Jasni izvan njenih likova. Šta je nakon toliko godina još uvijek raduje, koliko je publika zaista poznaje i šta za nju danas znači ostati svoj?
U intervjuu koji smo objavili pred Adriatic Film Awards, Jasna nas je povela kroz različite trenutke svog profesionalnog života, od filma „Paviljon“ do iskustava koja su oblikovala njen odnos prema glumi.
Taj razgovor bio je lijepa prilika da se osvrnemo na njeno stvaralaštvo, a naš novi susret donio je mogućnost da priču nastavimo u nešto drugačijem, ličnijem formatu.
Ovog puta uz nekoliko portretnih fotografija i tri pitanja koja smo joj pripremili. 
Prvi profesionalni angažman dobila je 1969. godine u Narodnom pozorištu Banja Luka, nakon čega je veliki dio karijere provela na sceni sarajevskog Kamernog teatra 55.
Kroz decenije rada mijenjali su se pozorišni ansambli, filmske produkcije, generacije kolega i publika. Jasna je sve to vrijeme nastavila stvarati, ali i prenositi svoje iskustvo mladima. 
Publika Jasnu Diklić poznaje kroz pozorišne predstave, filmove i televizijska ostvarenja koja su pratila različite generacije. Za naše portretno fotografisanje željeli smo je predstaviti i izvan te profesionalne biografije.
Zato smo joj postavili pitanje na koje odgovor ne možemo pronaći u filmskim arhivama ili pozorišnim programima.
Publika vas poznaje kroz toliko različitih likova. Koju stranu Jasne Diklić, onu koja nema veze s glumom, ljudi možda najmanje poznaju?
„Ja moram priznati da sam dosta ekstrovertna osoba, tako da su mnoge stvari koje imam i nosim u sebi vidljive. Ništa posebno ne tajim, nisam samozatajna, dosta sam otvorena, ali ono što sigurno ne mogu do kraja prepoznati kod mene jeste jedna posebna i velika ljubav i briga za moju djecu.“ 
Naš prethodni razgovor ostavio nam je i jednu zanimljivu temu kojoj smo se željeli vratiti.
Jasna nam je tada spomenula savjet starijeg kolege o tome koliko je u glumačkom poslu važno ostati normalan.
Bila je to dobra polazna tačka za novo pitanje, ovaj put manje o samoj profesiji, a više o vrijednostima koje su joj ostale važne tokom godina.
U jednom od naših prethodnih razgovora spomenuli ste savjet starijeg kolege da je u ovom poslu važno ostati normalan. Šta za vas danas znači ostati svoj?
Ono na što sam ja posebno ponosna u okviru svoje dugogodišnje karijere jeste taj kontinuitet.
Drugačija je Jasna na početku i drugačija je Jasna poslije skoro pola vijeka profesionalnog rada. To se mora priznati, i privatno i profesionalno. To je, ustvari, jedno veliko bogatstvo na iskustvenom planu. I to je ono što na neki način krasi moj životni vijek.
Ponosna sam i na taj kontinuitet u privatnom životu i na svoj profesionalni život 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!