TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 4.7.2022.
Nadine je dama s kojom uvijek rado razgovaramo, ali i dama koju rado pratimo, kako radi njenog uvida u backstage života jedne glumice i mame, tako i radi interijera njenog doma, stila, beauty trikova i još mnogo toga.
S nama je ranije podijelila više o svojoj trudnoći i svim izazovima sa kojima se susrela, a nerijetko smo na njenom profilu pronalazili i odličnu stilsku inspiraciju.
U momentima kad na društvenim mrežama podijeli nove svakodnevne avanture sa svojim partnerom Alenom i njihovim mališanom, imali smo priliku i vidjeti maleni djelić njihove terase u obiteljskom domu. Primijetili smo ljuljačku, pažljivo zasađene lončanice cvijeća, ali i pametno iskorištene palete za sjedenje. Samim time nismo mogli odoljeti da se ne javimo Nadine i kreiramo reportažu o njihovoj maloj oazi za odmor koju su kreirali na terasi. Uz pogled koji osvaja, Nadine nam je otkrila što im je bila inspiracija pri uređenju, koliko je trajao cijeli proces uređenja, a saznali smo i tko je bio zaslužan za drvenu konstrukciju i sadnju cvijeća koji savršeno upotpunjuju šarm cijele terase. Više otkrijte u nastavku.
Što je bila vaša inspiracija pri uređenju terase?
Želja nam je bila da terasa bude produžetak dnevnog boravka jer već od proljeća pa do jeseni, najviše vremena provodimo baš tu. Posebne inspiracije nije bilo, nakon završetka renoviranja interijera stana, budžetski smo morali smisliti nešto u što se možemo uklopiti, a da ispunjava naša očekivanja.
Koliko je trajao proces uređenja i što je bio najizazovniji zadatak?
Mislim da proces još uvijek traje, uvijek ima nešto novo za dodati, napraviti, ili nadopuniti postojeće. Još nismo u potpunosti zadovoljni. Recimo konstrukciju bi valjalo opet prefarbati. Ta drvena konstrukcija je postojala od ranije, ali su grede bile trošne i krov oštećen. Alenov tata i njegov prijatelj su napravili novu konstrukciju i krov, naknadno su nam napravili i stepenice za silazak u baštu i drvenu ogradicu, rekla bih da su te osnove preinake bile najizazovnije i financijski, ali i izvedbeno. Nakon svega toga nije baš ostalo sredstava za neki lijepi namještaj, ali se garnitura od paleta savršeno uklopila koje su upotpunili ZART jastuci. Uz lampice, ukrasne jastuke, koju svijeću i ljuljačku, sve je dobilo neki topliji ton.
Koji detalj uređenja terase vi najviše volite?
Kad Alen sadi cvijeće, a ja gledam i uživam :)
***
Foto: Nadine Mičić privatna arhiva
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
