TEKST: Bonjour.ba

DATUM OBJAVE: 22.7.2021.

Nadine Mičić je bh. glumica koja je bila dio brojnih predstava, a koja nas u posljednje vrijeme osvaja i simpatičnim fotografijama trudničkog trbuščića.

Bonjour čitateljima je vrlo rado podijelila sve detalje o malom pojačanju unutar obitelji kojeg željno iščekuju , a da cijeli put uistinu nije bio jednostavan i da sa sobom nosi brojne izazove, strahove i nesigurnosti. Nadine je sasvim iskreno pričala o trudnoći, izazovima, ali i o zanimljivim projektima, beauty savjetima te slatkim ritualima sa kojima završava dan.

***

Nadine, prije nekoliko dana si proslavila svoj 27.rođendan. Što ti je ova rođendanska svjećica donijela lijepo i možda neočekivano?

Ja sam mislila da ovu godinu, kao većina ljudi, neću ni računati. Međutim, bila je iznimno teška i zahtjevna pa samim tim nezaboravna i neizbrisiva.

Rođendanska svjećica je donijela možda nikad veću zahvalnost. Zahvalna što smo svi zdravi, što smo prisutni, što sam radila i živjela od svog posla i za dva mjeseca bi trebala donijeti ono najljepše, novi život, moj život.

2021. godina bila je prepuna lijepih vijesti, a mnoge od nas raznježila si objavom u kojoj si podijelila vijest da si trudna. Kako sada izgledaju tvoji dani i koje ti je promjene u svakodnevnici donijela trudnoća?

Moji dani su plutajući, trenutno bukvalno. U Zadru sam u svom drugom obiteljskom domu i plutam od jutra do sutra jer mi je to najlakše kretanje trenutno. Trudnoću zaista dobro podnosim, i trudim se svakodnevnicu voditi kao i inače.

U prilog mi definitivno ide kraj pozorišne sezone i mogućnost odmora, mada, da to nije slučaj trudila bih se da radim koliko god mi to tijelo omogućava.

Jedem, jedem, malo plačem na gluposti, pa opet jedem, u svemu tome se trudim prijatelje ubijediti da nisam dosadna trudnica i da me slobodno zovu na druženja na kojim nećemo pričati o gegicama, drugo se ništa značajno nije promjenilo.

Tada si napisala i da ovo nije tvoja prva trudnoća. S kojim si se emocijama susrela nakon spontanog pobačaja?

Tako je. Spotani pobačaj sam imala prošle godine u junu, u devetoj sedmici trudnoće. Ja sam sebi u tom periodu bila felerična. Iako znam da to nije tako, i da se dešava, bilo mi je teško prihvatljivo da me je moje tijelo izdalo. Praznina, tupilo i strah koji ranije nije postojao.

Komentirala si tada i da si netom nakon svog iskustva uvidjela da je to tema o kojoj se malo priča, a brojne žene su također prošle kroz to. Što smatraš da je ključno kako bi se to promijenilo?

Ja sam znala da se to dešava, ali ni blizu tom omjeru koji sam spoznala nakon što sam u svom najbližem krugu krenula govoriti o tome. Općenito sam osoba koja ne zna sakriti, dijelim i lijepo i ružno jer mi je tako lakše.

Čak i kada sam pričala sa ženama o njihovim iskustvima spontanog, uvijek je bilo ispod tona, kao da neko to ne treba da čuje, kao da je sramota. A ja mislim da je upravo to onaj moj osjećaj feleričnosti i izdaje, vlastite. Glupost naravno, ali to spoznaš tek kada razgovaraš sa onima koji su isto prošli, pa shvatiš da je zapravo sve stvar biologije i eto, neke više sile.

Ima tu mnogo ljepote u ovim društvenim mrežama, pa se ljudi uvežu, po sličnom nađu i jedni druge grade, pa makar i vrituelno. Pričati, pričati, pričati, pa, slušati, slušati, slušati, mislim da je to lijek za sve društvene stigme.

Što je tebi pripomoglo da se vratiš pozitivnom razmišljanju i ponovno zavoliš svoje tijelo?

U prvom redu sve medicinske i naučne činjenice. Kada ti neko to kao djetetu objasni, kao što je meni moja doktorica, onda nađeš i spoznaš uporišta. U svemu drugom je to bio moj partner i obitelj. Partner prije svega, jer je ovo bio zajednički gubitak.

Ja sam sebi dala za pravo da mene više boli, jer je to srce kucalo ispod mog, sebično možda u tom trenutku, ali sam mu vječno zahvalna što je tada nosio i moju i svoju tugu.

Pomogao mi je posao i prijatelji, vraćanje svakodnevnici i obavezama i pomogla mi je mamina rečenica - “ta beba jednostavno nije željela da ima rođendan na zimu”. Nekad ono najjednostavnije najbolje zakrpi.

A tijelo, pa ja mislim da je to s nama vječni love&hate relationship i meni to ne smeta dokle god ima ljubavi, dobro je. Znate, čudno je to, moje je tijelo sada potpuno drugačije, nikada ovo nismo doživjeli i neću vam lagati da je uvijek ugodno. Prije nego sam zatrudnila, mahom sam čitala o tom blaženom stanju, o glorifikaciji istog, što stanja što tijela. Uz sve predivno, i svu bol prethodnu koju sam prošla, bilo mi je jako teško prihvatiti promjene na tom istom tijelu.

U dva dana se pojavio neki stomak, koji nije trudnički, nego kao neki dobro najedeni stomak, koji se samo širi i mijenja, a ti se malo osjećaš krivom što u svojoj trudnoći razmišljaš o izgledu. Ja mislim da je okej što razmišljaš, tvoje tijelo i život se nepovratno mijenjaju i treba pristati na to da stara slika ostaje negdje iza i oplakati je (ne nužno bukvalno) ali shvatili ste me.

Bolje se sa nekim stvarima dolično pozdraviti nego vječno utiho patiti.

Koje su neke od najljepših rituala i uspomena koje ti je donijela? Kako osluškuješ ono što tvoje tijelo sada treba?

Cijela trudnoća je sulud proces. Od trenutka kada sam prvi put osjetila bebu tu zapravo kreće moje oduševljavanje. Jedne od upečatljivijih uspomena su sva igranja predstava i snimanje filma za vrijeme trudnoće. Ti si kao glumac upleten cijelim sobom u neku radnju a odjednom to biće unutar tebe radi nešto svoje. Lupa, udara, i baš ga briga što sad nije vrijeme. Valjda će to tako i kroz život biti.

Što se tiče osluškivanja, u prva tri mjeseca sam bila prestravljena pa sam ja čula i ono što se ne čuje, izmišljala probleme. Sad smo već dosta opušteniji, radim sve dokle god mi godi i važno mi je da ga u toku dana osjetim, ostalim stvarima se ne zamaram i prilično sam ponosna na sebe zbog toga. Sve testove sam napravila, provjerila ono koliko je u mojoj moći, a sada je valjda sve na želji ovog mog malog podstanara i njegovog jesenjeg rođendana, izgleda da mu se to više od zimskog sviđa.

Uz to, dio si projekata Slon u sobi i Nisam tražila koji također progovaraju o zdravlju i važnim temama. Možeš li nam reći nešto više o njima?

Slon u sobi je inicijativa za podršku mentalnom zdravlju, a Nisam tražila je inicijativa koja je nastala kao podrška ženama koje su proživjele bilo koji vid seksualnog nasilja i uznemiravanja. Obe inicijative su nastale spontano iz internih reakcija i boljki.

Reagovalo se u trenutku iz želje da se nekom olakša. Postepeno su to postale online zajednice koje tu su kao neki vid servisa. Koje educiraju, informiraju, alarmiraju, tješe i bodre. Nisu sve bitke svijeta naše i ako bi se svako okupio oko onih koje su mu istinski važne i koje ga se tiču, onda bi možda na mikrokosmičkom planu pravili promjene, a one bi onda slagale kockice za bolji svijet.

Ja želim vjerovati da to tako može i da sam karika koja je važna.

Neizvjesnost koju sa sobom nosi ovaj period u mnogima stvara osjećaj nelagode. Kako se ti nosiš s njom?

Ovaj nas je period učio da živimo dan za danom i to nastojim i raditi. Na taj način najlakše podnosim sve što dolazi. Stvari nisu u mojoj moći i kada u to zaista povjerujete dobar dio te nelagode se smanji.

U zaista moru stvarnih problema i briga ove godine, pred spavanje navečer u glavi, stavim sve na papir. Ovo lijepo mi je za ovu godinu ipak snažnije i za to se čvrsto držim. Ne pada kiša govancadi zauvijek. Tako ja sebe umirim.

Polako su se probudila i kazališta, a i ti se vratila na daske kazališta. Pripremaš li još neke predstave do kraja ljeta?

Kraj je pozorišne sezone u Sarajevu tako da smo na odmoru do septembra. Obzirom na cijelu situaciju bila sam presretna što smo uspjeli barem malo pred kraj sezone vratiti život pozorišta.

Od septembra se spremam za porod, i ako sve bude uredu i po mojim planovima i željama voljela bih se sa ulaskom u novu godinu vratiti poslu. Prije par dana sam završila snimanje filma “Zatvoreno za javnost” rediteljice Vanje Juranić u Hrvatskoj i time započela i službeno svoj odmor.

Kako izgleda sada tvoja ljetna rutina?

Ovo je moje prvo ljeto bez rutine i divno je. Inače svako ljeto radim kod tate u restoranu, ovo sam zbog ove prikolice s prednje strane, slobodna. I bašbašbaš uživam.

Kao što rekoh, plutam i ugađam svojoj guzi maksimalno, iduće je već mala guza prioritet pa da iskoristim.

3 stvari koje uvijek napraviš prije spavanja?

Kupatilo i sve što tu spada,

Pomaziti Dušku, pomaziti Alena,

Provrtiti Instagram.

Pjesma uz koju provodiš ljetne dane?

Grozna sam, ali onog trenutka kada pređem granicu u autu se automatski prebacuje na Narodni radio, gdje slušam dalmatinske pjesme i hrvatski treš.

Mislim da mi je to malo guilty pleasure. Mimo toga, Peggy Gou uvijek oraspoloži.

Što se sada uvijek nalazi u tvojoj torbi?

Novčanik, naočale, ključevi, ruž i olovka, gomila nepotrebnih papira od bankomata ili parkinga i mrve vjerovatno jer u zadnjih sedam mjeseci samo nešto glođem i to pohranjujem u torbi.

***

Naslovna fotografija: @nadine_micic
Tekst: Bonjour.ba


Bonjour

Nela Hasić: Rečenica 'Sad je prekasno...' me još uvijek grize.

TEKST: Bonjour.ba

Nela Hasić: Rečenica 'Sad je prekasno...' me još uvijek grize. Nela Hasić: Rečenica 'Sad je prekasno...' me još uvijek grize.

U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.

Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.

Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju. 
 

race-for-the-cure-nela-hasic-intervju_1_bonjour_ba (1)

Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink

 

U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
 

Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?


Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
 

 

Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?


Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
 

race-for-the-cure-nela-hasic-intervju_2_bonjour_ba
 

Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?

 

Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
 

 

A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?


Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.

 

Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?


Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
 

 

Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?

 

Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.

 

Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?


Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
 

 

Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?


Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.

 

Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?

 

Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
 

 

I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?


Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.

Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.

I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
 

Foto: PR


Bonjour

Bonjour.club član!

Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!