„Nema opisa za moj stil; to je jedan dan jedan stil, drugi dan drugi. Samopouzdano se osjećam u svom tijelu; mentalno i fizički. Svaki poseban komad odjeće me instant pretvara u taj look.“ – komentirala je Martina Saira na naš upit kako bi opisala svoj stil. 

Martinu razumijemo u potpunosti jer i nama samima je uvijek izazovno definirati njezin modni izričaj. Istovremeno je klasičan, romantičan, ali i hrabar i odvažan. No, jedno je sigurno – Martina je jedna od najbolje odjevenih dama u BiH, kao i zaljubljenica u lijep dizajn koja će sve osvojiti svojim osmijehom i pristupačnošću.

U to se uvijek iznova uvjerimo kada na naše upite o zajedničkim pričama koje kreiramo za BONJOUR.čitatelje, iako prepunog rasporeda, uvijek pronađe jedno poslijepodne koje provedemo uz razgovor o umjetnosti, domaćoj modnoj sceni i nezaobilaznim slasticama.

Upravo je Martina kroz svoje red carpet odabire, ali i kombinacije koje bira za svečana izdanja često naglasak stavljala na kreacije domaćih dizajnera, a izuzetak nije ni jubilarno izdanje Sarajevo Film Festivala. Martina nam je još prije nekoliko dana dozvolila da fotoaparatom zavirimo na probu kreacije koju potpisuje Marko Feher, dizajner s kojim je odlučila surađivati za ovogodišnje izdanje Festivala.
„Ovo je prvi put da imam zadovoljstvo raditi s njim i oduševljena sam njegovom modnom umjetnošću.” - komentirala je Martina.

Martina Saira u Marko Feher kreaciji na Festivalskom trgu

„Martina je sjajan model i nije bilo teško raditi s njom. Na visoke standarde smo oboje bili spremni i zajedno smo to dobro odradili, drago mi je da je Martina odabrala jedan od meni omiljenih dizajna kada su moje stvari u pitanju.“ – nadodao je Marko.

Martina Saira na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala

Na naš upit što upravo ovu kreaciju čini posebnom, Marko nam je odgovorio:
„Komad "Crna Bajka" koja je svjetlost dana ugledao na snimanju u Parizu, Martina Saira je sjajno ponijela na bosanskom ćilimu na zatvaranju SFF. Materijal i kroj su vrlo specifični, same hlače u sebi sadrže sedam metara materijala, a rukavi po dva metra materijala. Kreacija zbog krojenja ima dramatičan izgled kada se osoba koja ju nosi kreće. Materijal je zapravo mješavina par raznih materijala koji je na kraju presovan i brušen nakon obrade, a proizveden je u Koreji.“ 

Martina nas je jučer kroz BONJOUR. Instagram Stories provela kroz sve korake svog spremanja, pokazujući još jednom svoj vedar duh, kreativnost, ali i snalažljivost koju je pokazala vožnjom na romobilu kroz napučene sarajevske ulice. 

Naime, pazeći na baš svaki detalj svog izdanja, Martina je za crveni tepih birala i posebnu frizuru, koju potpisuje njezin prijatelj, frizer Ensar Dervišbegović. Ensar je njenu kosu dodatno ispravio i začešljao unatrag, kako bi kreirao glamurozan wet look. Upravo je ovakva frizura bila odličan nastavak na kroj kreacije koja ima blagi ovratnik.

Vizažistica Renata Ponjević je za Martinu birala trendi makeup look koji stavlja naglasak na oči i sjenilo u nijansama ružičaste boje. Usne naglašene tek prozirnim sjajem i prirodan izgled ostatka lica, kreirao je pamtljiv i moderan makeup look. 

Nismo mogli odoljeti da ne pokažemo varijantu ovog izdanja i izvan crvenog tepiha te smo Martinu učinili glavnom zvijezdom street style fotografija snimljenih na ulicama Sarajeva uz koje njen snažan karakter i kreacija zanimljivog dizajna dobivaju posebne obrise. Odlično se zabavila ispred objektiva našeg fotografa Marka Jovančića i pokazala nam da se uistinu odijeva prema filozofiji njene omiljene modne izjave, koja, kako nam je i sama jednom prilikom otkrila, glasi ovako: „Bad vibes don’t go with my outfit.“

Na kraju, Martina nam je otkrila i da je njen trik za instant glamurozan izgled upravo osmijeh, a to je provjeren stilski savjet koji svakako vrijedi precrtati u svakodnevnicu. 

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba