TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 23.8.2019.
„Nema opisa za moj stil; to je jedan dan jedan stil, drugi dan drugi. Samopouzdano se osjećam u svom tijelu; mentalno i fizički. Svaki poseban komad odjeće me instant pretvara u taj look.“ – komentirala je Martina Saira na naš upit kako bi opisala svoj stil.
Martinu razumijemo u potpunosti jer i nama samima je uvijek izazovno definirati njezin modni izričaj. Istovremeno je klasičan, romantičan, ali i hrabar i odvažan. No, jedno je sigurno – Martina je jedna od najbolje odjevenih dama u BiH, kao i zaljubljenica u lijep dizajn koja će sve osvojiti svojim osmijehom i pristupačnošću.
U to se uvijek iznova uvjerimo kada na naše upite o zajedničkim pričama koje kreiramo za BONJOUR.čitatelje, iako prepunog rasporeda, uvijek pronađe jedno poslijepodne koje provedemo uz razgovor o umjetnosti, domaćoj modnoj sceni i nezaobilaznim slasticama.
Upravo je Martina kroz svoje red carpet odabire, ali i kombinacije koje bira za svečana izdanja često naglasak stavljala na kreacije domaćih dizajnera, a izuzetak nije ni jubilarno izdanje Sarajevo Film Festivala. Martina nam je još prije nekoliko dana dozvolila da fotoaparatom zavirimo na probu kreacije koju potpisuje Marko Feher, dizajner s kojim je odlučila surađivati za ovogodišnje izdanje Festivala.
„Ovo je prvi put da imam zadovoljstvo raditi s njim i oduševljena sam njegovom modnom umjetnošću.” - komentirala je Martina.
Martina Saira u Marko Feher kreaciji na Festivalskom trgu
„Martina je sjajan model i nije bilo teško raditi s njom. Na visoke standarde smo oboje bili spremni i zajedno smo to dobro odradili, drago mi je da je Martina odabrala jedan od meni omiljenih dizajna kada su moje stvari u pitanju.“ – nadodao je Marko.
Martina Saira na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala
Na naš upit što upravo ovu kreaciju čini posebnom, Marko nam je odgovorio:
„Komad "Crna Bajka" koja je svjetlost dana ugledao na snimanju u Parizu, Martina Saira je sjajno ponijela na bosanskom ćilimu na zatvaranju SFF. Materijal i kroj su vrlo specifični, same hlače u sebi sadrže sedam metara materijala, a rukavi po dva metra materijala. Kreacija zbog krojenja ima dramatičan izgled kada se osoba koja ju nosi kreće. Materijal je zapravo mješavina par raznih materijala koji je na kraju presovan i brušen nakon obrade, a proizveden je u Koreji.“
Martina nas je jučer kroz BONJOUR. Instagram Stories provela kroz sve korake svog spremanja, pokazujući još jednom svoj vedar duh, kreativnost, ali i snalažljivost koju je pokazala vožnjom na romobilu kroz napučene sarajevske ulice.
Naime, pazeći na baš svaki detalj svog izdanja, Martina je za crveni tepih birala i posebnu frizuru, koju potpisuje njezin prijatelj, frizer Ensar Dervišbegović. Ensar je njenu kosu dodatno ispravio i začešljao unatrag, kako bi kreirao glamurozan wet look. Upravo je ovakva frizura bila odličan nastavak na kroj kreacije koja ima blagi ovratnik.
Vizažistica Renata Ponjević je za Martinu birala trendi makeup look koji stavlja naglasak na oči i sjenilo u nijansama ružičaste boje. Usne naglašene tek prozirnim sjajem i prirodan izgled ostatka lica, kreirao je pamtljiv i moderan makeup look.
Nismo mogli odoljeti da ne pokažemo varijantu ovog izdanja i izvan crvenog tepiha te smo Martinu učinili glavnom zvijezdom street style fotografija snimljenih na ulicama Sarajeva uz koje njen snažan karakter i kreacija zanimljivog dizajna dobivaju posebne obrise. Odlično se zabavila ispred objektiva našeg fotografa Marka Jovančića i pokazala nam da se uistinu odijeva prema filozofiji njene omiljene modne izjave, koja, kako nam je i sama jednom prilikom otkrila, glasi ovako: „Bad vibes don’t go with my outfit.“
Na kraju, Martina nam je otkrila i da je njen trik za instant glamurozan izgled upravo osmijeh, a to je provjeren stilski savjet koji svakako vrijedi precrtati u svakodnevnicu.
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 
Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić
Foto: Vedad Divović
Foto: Matea Leš
U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u subotu, 6. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.
Foto: Matea Leš
Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 
U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 
Foto: Inia Herenčić
Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 
Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 
Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.
Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
