TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 6.10.2026.
Dodatna soba u stanu vrlo lako dobije previše zadataka. Tokom dana treba biti mjesto za rad, navečer možda trpezarija, a nekoliko puta godišnje i prostor u kojem neko može prespavati.
U stanu od oko 80 m² u Kifisiji u Atini arhitekti iz studija Georgios Apostolopoulos Architects nisu pokušali sve te funkcije smjestiti jednu pored druge. Napravili su prostor koji ih mijenja prema potrebi.
Renovacijom stana iz 1970-ih uklonjen je dio postojećih pregrada, a cabinetry je preuzeo posao koji bi u klasičnom tlocrtu obavljali zidovi. Najzanimljiviji primjer nalazi se na kraju stana: jedan ugrađeni zid skriva krevet, radni sto i prostor za odlaganje, pa ista prostorija tokom dana funkcioniše kao trpezarija i home office, a po potrebi postaje gostinska soba.
I tu ovaj projekt postaje mnogo zanimljiviji od još jednog primjera multifunkcionalnog namještaja .
Klasična gostinska soba ima prilično nezgodan odnos s kvadraturom: zauzima punu prostoriju čak i onda kada je niko ne koristi.
Ovdje je logika obrnuta.
Krevet je sklopljen u ugrađeni zid dok nije potreban, pa prostor zadržava funkciju koju vlasnici koriste svakodnevno. Radni sto je također integrisan u isti element, zajedno sa storageom, zbog čega u prostoriji nema potrebe za nekoliko zasebnih komada namještaja.
Tek kada dođu gosti, krevet se spušta i prostor dobija potpuno novu funkciju.
To je možda i najkorisnija lekcija projekta: povremena funkcija ne mora trajno određivati prostoriju. 
Najzanimljiviji dio rješenja nije sam sklopivi krevet, nego činjenica da je nekoliko potreba koncentrisano u jednu arhitektonsku intervenciju.
Umjesto kreveta, zasebnog radnog stola, komode i dodatnog ormara, sve se nalazi u jednoj ravni zida.
Takav pristup oslobađa sredinu prostorije i ostavlja dovoljno praznog prostora da se njena namjena može mijenjati bez stalnog premještanja namještaja.
Za manje stanove to je važna razlika. Problem često nije samo nedostatak kvadrata, nego broj pojedinačnih komada kojima pokušavamo riješiti svaku novu potrebu.
Ponekad je mnogo korisnije pitati: može li jedan zid raditi više poslova?
Još jedan dio tlocrta radi po istoj logici.
Gostinska zona nije trajno odvojena punim zidom. Klizni panel zatvara prostor tek kada se koristi kao spavaća soba, dok ostatak vremena može ostati otvoren prema ostatku stana.
Time arhitekti izbjegavaju problem koji često vidimo u manjim stanovima: prostorija dobije privatnost, ali istovremeno izgubi dio svjetla, širine i osjećaja povezanosti.
Ovdje granica postoji, samo nije stalno aktivna.
Stan tako tokom dana može djelovati otvorenije, a navečer ponovo dobiti klasičnu privatnu sobu.
Ista ideja nastavlja se kroz ostatak projekta.
Umjesto da funkcije definišu isključivo zidovima, arhitekti koriste ugrađeni namještaj kao prostorni alat. Kuhinja je postavljena kao centralni volumen oko kojeg se kreće, dok garderobni i storage elementi pomažu u filtriranju privatnijih zona stana.
Zbog toga tlocrt ostaje čitljiv, ali nije potpuno fiksan.
To je koncept koji dobro funkcioniše i izvan ovog konkretnog projekta: ormar ne mora završiti samo kao mjesto za odlaganje. Može napraviti prolaz, formirati nišu, odvojiti dvije funkcije ili zamijeniti dio klasične pregrade. 
Ovaj stan zapravo ne pokušava dokazati da u 80 m² može stati što više stvari.
Radi nešto pametnije: iste kvadrate koristi drugačije u različitim dijelovima dana.
Trpezarija ne prestaje biti trpezarija zato što u zidu skriva krevet. Home office ne mora zauzimati zasebnu sobu. Gostinska soba može nastati tek onda kada je stvarno potrebna.
U tome je možda najbolja ideja cijelog projekta.
Fleksibilan stan nije prostor u kojem se sve stalno pomjera. To je prostor u kojem se funkcije mogu promijeniti uz što manje poteza.
TEKST: Ada Ćeremida
Topliji dom ove jeseni ne traži novo uređenje, nego pametnije kombinovanje onoga što već imamo.
Dolazak hladnijih dana mijenja način na koji doživljavamo prostor. Površine koje su ljeti djelovale čisto i prozračno sada mogu tražiti malo više dubine, teksture i vizuelne topline. Tu na scenu dolazi layering , ali ne samo kroz još jednu deku prebačenu preko sofe.
U interijerima 2026. sve više pažnje dobija texture matching : kombinovanje materijala prema njihovoj teksturi, temperaturi i završnoj obradi jednako pažljivo kao što kombinujemo boje . Glatki mramor uz drvo, hrom uz vunu, lan uz keramiku ili sjajnu površinu uz nešto mat mogu napraviti veću promjenu od kupovine potpuno novog komada namještaja.
Tu je i burrowcore , jedan od trendova koji ove jeseni dodatno vraća fokus na slojevite tekstile, drvo, patinu, predmete koji djeluju prikupljeno tokom vremena i prostor koji nije savršeno usklađen. Ideja koju vrijedi uzeti iz njega je jednostavna: ne treba nam više stvari, nego više odnosa između stvari koje već imamo.
Neutralan prostor ne mora dobiti novu akcentnu boju da bi izgledao toplije. Ponekad mu samo nedostaje razlika između površina.
Uz glatku sofu može doći vuneni ili boucle jastuk, uz jednostavan tepih grublje tkana deka, a uz drveni namještaj keramika nepravilne površine. Što je paleta boja mirnija, to imamo više prostora za kombinovanje različitih tekstura.
Lan, vuna, drvo i keramika mogu ostati gotovo u istoj paleti, a prostor će svejedno dobiti nekoliko novih vizuelnih slojeva.
Mramor, staklo, metal i hrom ne moramo sklanjati čim stigne jesen. Njihovu hladnoću možemo koristiti kao kontrast.
Mramorni stolić dobija sasvim drugi karakter uz drvenu zdjelu ili nekoliko knjiga. Hromirana lampa djeluje mekše pored vunenog tepiha, dok stakleni sto možemo povezati s tapaciranom foteljom ili tabureom.
Zato kombinaciju materijala možemo posmatrati kao balans: kamen + drvo, metal + tekstil, staklo + keramika.
Matching ne mora značiti pronalazak potpuno iste nijanse na tri različita mjesta u prostoriji.
Mnogo prirodnije djeluju boje koje pripadaju istoj tonalnoj porodici. Aubergine možemo povezati s bordo, prljavo roze i tamnim orahom. Maslinastu sa zagasitim okerom, krem tonovima i tamnim drvetom. Duboku plavu s tobacco smeđom, kamenom i prirodnim lanom.
Tako boja prolazi kroz prostor bez efekta seta u kojem je svaki detalj namjerno kupljen da odgovara prethodnom.
Jesen jeste vrijeme za deke i jastuke, ali tekstil možemo koristiti i arhitektonski: da omekšamo prijelaz između tvrdih površina i napravimo jasnije zone u prostoru.
Tepih ispod trpezarijskog stola, tapacirana klupa uz drveni namještaj, tekstilni abažur pored kamena ili zavjese pune visine prostorije mogu promijeniti osjećaj cijele sobe bez promjene njenog rasporeda.
Dobar slojeviti prostor zato nema tekstil samo tamo gdje sjedimo. Ima ga tamo gdje prostoru treba malo mekši prijelaz.
Stolić u dnevnom boravku je dobro mjesto za testiranje layeringa jer rezultat vidimo odmah.
Na drvenoj površini to može biti sjajna keramička zdjela, metalni svijećnjak i knjiga s mat koricama. Na mramoru možemo napraviti obrnuto: drvena tacna, staklena vaza i mali tekstilni detalj.
Umjesto razmišljanja o tome koliko dekoracija treba staviti na sto, korisnije je razmišljati kroz formulu baza + kontrastni materijal + mekši detalj.
Slojevitost postaje zanimljiva tek kada u prostor uvedemo nešto što malo izlazi iz njegovog sistema.
Vintage stolica uz savremeni sto, stara lampa pored novog namještaja, knjige koje stvarno čitamo, keramika donesena s putovanja ili predmet koji je godinama u porodici rade upravo to. Burrowcore je samo dodatno naglasio ideju koja vrijedi mnogo duže od jednog trenda: interijer ne mora izgledati kao da je završen istog dana.
Najtopliji prostori često imaju upravo taj osjećaj da su nastajali sloj po sloj.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
