TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 25.9.2026.
Koliko kvadrata u malom stanu zapravo koristimo za život, a koliko samo da bismo prošli iz jedne prostorije u drugu?
Kod malih stanova obično pričamo o namještaju po mjeri, skrivenom spremištu, preklopnim stolovima i svijetlim bojama. Sve su to korisni trikovi, ali stan LILAC u Lisabonu počinje korak ranije: od samog tlocrta.
Na samo 44 m², studio BUREAU postavio je pitanje koje vrijedi postaviti prije bilo kakvog uređenja: koliko prostora zapravo mora biti samo hodnik?
Odgovor je doveo do prilično radikalne reorganizacije. Nekadašnji ulazni hodnik postao je funkcionalna kuhinjska zona, dok je postojeća unutrašnja spavaća soba u centru stana pretvorena u kompaktno jezgro u kojem su organizirane mokre zone. Umjesto prostorija povezanih jednim klasičnim prolazom, oko tog jezgra sada se može kretati kružno.
I upravo zbog toga ovaj stan nije zanimljiv samo kao još jedan primjer dobrog uređenja male kvadrature. Zanimljiv je kao podsjetnik da se ponekad najviše prostora ne dobije smanjivanjem namještaja, nego preispitivanjem prostora između njega.
Na tlocrtu se najbolje vidi zašto LILAC djeluje drugačije od tipičnog malog stana. Dnevna zona nalazi se s jedne, spavaća s druge strane, dok je između njih smješteno centralno jezgro kuhinje i kupatila. Oko njega se ne prolazi jednom linearnom rutom, nego kroz više otvora, pa se kroz 44 m² može kretati gotovo kružno. Arhitekti to opisuju kao pretvaranje cirkulacije u prostor i prostora u cirkulaciju.
To je važnije od samog broja prostorija. U malom stanu osjećaj skučenosti često ne nastaje zato što nema dovoljno kvadrata, nego zato što svaki kvadrat ima samo jednu strogo zadanu ulogu. Ovdje granice ostaju, ali pogled, svjetlo i kretanje prolaze kroz njih.
I onda dolazimo do druge stvari koju fotografije otkrivaju: boja zapravo prati tu organizaciju. Dnevna i spavaća zona ostaju mirnije, s bijelim zidovima, toplim drvenim podom i mekanom žutom nijansom uz plafon, dok centralno jezgro dobija lilac ton i postaje vizuelni marker cijelog stana.
Dnevna zona gotovo je suprotnost ideji da mali stan treba popuniti nizom sitnih komada namještaja.Velike slobodne površine ostavljene su vidljive, a nekoliko snažnijih elemenata preuzima glavnu ulogu: drveni pod, niski ormarić od izraženog drveta, kameni sto, dezenirani tepih i jednostavne bijele kuglaste lampe.
Posebno dobro radi boja na plafonu. Topla žuta nije spuštena niz cijeli zid, nego ostaje u gornjoj zoni i prati grede i plafon. Tako soba dobija vlastitu atmosferu bez još jednog komada namještaja ili dekoracije.
Dugi, niski element uz zid rješava spremište bez visokih ormara koji bi presjekli prostor, dok veliko ostakljenje i svijetle površine zadržavaju osjećaj otvorenosti. To je vjerovatno jedan od lakše primjenjivih trikova iz cijelog projekta: u maloj dnevnoj sobi više storagea ne mora nužno značiti više vertikalnog namještaja. Jedan dugi niski element može ostaviti pogled iznad sebe potpuno slobodnim.
Ulazni hodnik jedna je od onih zona koju često prihvatamo kao zadanu. Uđemo, prođemo kroz njega i tek onda počinje “pravi” stan.
U LILAC-u su arhitekti napravili suprotno. Nekadašnja komunikacija dobila je konkretnu svakodnevnu funkciju i postala kuhinja. Time kvadrati koji su prije služili prvenstveno prolasku sada direktno učestvuju u životu stana.
Nekadašnji ulazni hodnik sada je funkcionalna kuhinja, pa prostor koji bi služio prvenstveno prolasku dobija jednu od najvažnijih svakodnevnih funkcija u stanu.I ovdje se vidi da arhitekti nisu pokušali učiniti kuhinju nevidljivom.
Naprotiv, kompletna zona dobija blijedu lilac boju kroz pločice, kuhinjske fronte i detalje, dok je radna ploča izvedena u svijetlom kamenu. Zidovi, pod, pa čak i plafonska ploha tretirani su gotovo kao jedna cjelina. Gornji dio nije riješen klasičnim punim visećim ormarićima. Translucentne rebraste površine dopuštaju da se naslute predmeti i prostor iza njih, ali bez vizuelnog nereda.
To je dobar odgovor i na jedan tipičan problem uskih kuhinja: ako obje strane zatvorimo punim elementima, prostor brzo djeluje poput tunela. Ovdje prozirnost i poluprozirnost čuvaju dubinu.
Centralna prostorija bez direktne vanjske fasade postala je jezgro s mokrim zonama, a oko nje su formirana četiri simetrična otvora.
Rezultat nije potpuno otvoren tlocrt. Zidovi i postojeća konstruktivna podjela su zadržani, ali je promijenjen način na koji se kroz stan kreće. Umjesto da jedna prostorija nužno vodi u drugu, oko centralnog jezgra formirana je kontinuirana putanja koja povezuje različite dijelove doma.
To je važna razlika.
Arhitekti navode da jedna radna ploha povezuje i služi objema stranama centralnog jezgra, kuhinji i kupatilu, dovodeći dvije funkcije koje se u stanu obično potpuno skrivaju jedna od druge u neposredan prostorni odnos. Kupatilo zato nije zamišljeno kao klasična potpuno zatvorena prostorija.
Tuš dobija zaobljenu nišu obloženu lilac pločicama, WC je povučen u manju zasebnu zonu, a između pojedinih dijelova pojavljuju se translucentne pregrade, zavjese i ogledala.
Posebno je zanimljivo koliko se ponavlja princip polutransparentnosti. Privatnost nije potpuno ukinuta, ali granica nije uvijek puni zid.
Novi otvori u stanu izvedeni su od translucentnih ili ogledalnih materijala upravo kako bi mali prostori dobili veću vizuelnu dubinu i kako bi svjetlo moglo prolaziti dalje kroz dispoziciju.
I ovdje je lekcija dosta praktična: ako unutrašnja zona nema vlastiti prozor, pitanje nije uvijek kako joj dovesti direktno svjetlo, nego kako ne zaustaviti ono koje već postoji u susjednoj prostoriji.
Još jedan detalj vrijedi izdvojiti jer ga je lako prenijeti i u mnogo manje intervencije.
Novi otvori izvedeni su pomoću translucentnih i ogledalnih materijala. Njihova uloga nije samo estetska: refleksija povećava osjećaj dubine, dok površine koje propuštaju svjetlost omogućavaju da ona putuje između zona koje bi klasični puni zid vizuelno zatvorio.
U malom prostoru to može biti mnogo važnije od pokušaja da sve bude bijelo.
Ako prostorija nema dovoljno prirodnog svjetla, vrata s translucentnim staklom, ogledalo postavljeno nasuprot izvoru svjetlosti ili poluprozirna pregrada mogu napraviti vezu između prostorija bez potpunog uklanjanja njihove granice.
LILAC pokazuje i zašto ogledalo u interijeru najbolje funkcioniše kada je dio arhitekture prostora, a ne predmet koji smo naknadno dodali na slobodan zid.
Na drugom kraju stana spavaća soba djeluje mirnije, ali vjerovatno daje najviše ideja za male kvadrature. Krevet ostaje glavni volumen, dok su ostale funkcije uglavnom gurnute prema obodu prostorije. Uz zid i prozor izveden je vrlo tanak integrirani radni sto, čija se ploha nastavlja kao polica. Umjesto posebnog radnog stola, komode i police, jedna linija preuzima nekoliko funkcija.
Još zanimljivije je spremište. Garderobna zona nema klasičan veliki ormar s dubokim frontama. Otvorene šipke za odjeću, police i metalne ladice grupirane su iza velike tekstilne zavjese. Kada treba, garderober je potpuno dostupan; kada ne treba, cijela zona nestaje iza jednog mekanog poteza tkanine.
Time su izbjegnuta i vrata ormara koja bi zahtijevala dodatni prostor za otvaranje.
Uz kombinaciju bijele, blijedožute, prirodnog drveta i nekoliko ponovljenih kuglastih lampi, spavaća soba ostaje dovoljno mirna da centralno lilac jezgro i dalje bude glavni karakter stana.
TEKST: Ada Ćeremida
78 m², skoro 1.500 knjiga i jedna intervencija koja je nekadašnji niz malih soba pretvorila u dom koji se može otvoriti i zatvoriti prema potrebi.
Kada u stanu imate skoro 1.500 knjiga, prva pomisao vjerovatno nije da će vam upravo one pomoći da dobijete više prostora.
U madridskom stanu Casa POP desilo se gotovo suprotno. Santiago i Ángel u svojih 78 m² žive već dvadesetak godina, ali tlocrt projektovan prema standardnom modelu porodičnog stana više nije odgovarao načinu na koji danas koriste dom. Dvije spavaće sobe, dva kupatila, mala odvojena kuhinja i poprilično hodnika značili su mnogo pregrada, a malo stvarno fleksibilnog prostora.
Arhitekti iz studija gon architects zato nisu krenuli od klasične ideje rušenja svega kako bi dobili jedan veliki open space. Umjesto toga, stan su organizovali oko centralne jezgre za odlaganje, dok su veliki regal, ugrađeni namještaj i klizne translucentne pregrade dobili posao koji bi inače obavljalo nekoliko zidova.
I tu Casa POP postaje mnogo zanimljivija od još jednog projekta o bojama.
Originalni stan u Vicálvaru, na istoku Madrida, nastao je početkom 2000-ih i bio organizovan za klasičnu nuklearnu porodicu. Za Santiagoa i Ángela, čija je svakodnevica danas mnogo više vezana za knjige, film, teatar, druženje i vrijeme provedeno kod kuće, takav raspored više nije imao mnogo smisla.
Novi plan zato prati U formu oko centralne jezgre, a prostori se nižu od javnijih prema privatnijim zonama. Kuhinja više nije izdvojena mala prostorija nego prolazna zelena soba kroz koju se kuha, razgovara i kreće prema dnevnom boravku. Spavaća soba dobila je vlastitu garderobnu zonu, dok su dnevni boravak, trpezarija i radni prostor povezani bez osjećaja da se sve nalazi u jednoj velikoj praznoj prostoriji.
To je možda i najbolja lekcija ovog projekta: otvoreniji stan ne mora značiti potpuno uklanjanje granica. Granice samo mogu postati pametnije.
Najveći element dnevne zone je ugradbena biblioteka lakirana u nježnu opalnozelenu nijansu. Proteže se od poda do plafona i gotovo cijelom širinom stana, a na 27 polica nalazi se skoro 1.500 knjiga i predmeta koje je par skupljao tokom zajedničkog života. Među njima posebno mjesto imaju djela Federica Garcíje Lorce.
No broj knjiga je zapravo samo početak priče.
Regal radi kao komad namještaja, velika površina za odlaganje i arhitektonski okvir kroz koji se prolazi u druge prostorije. Umjesto da dodatne police zauzmu nekoliko zasebnih zidova, storage je koncentrisan u jednu kontinuiranu liniju. Vizuelno smiruje dnevni prostor, a istovremeno preuzima dio posla koji bi u klasičnom tlocrtu pripao pregradnim zidovima.
Zato ovaj stan vrijedi sačuvati kao referencu ako pokušavate dobiti više storagea u manjem prostoru: ponekad nije pitanje gdje ubaciti još jedan ormar, nego može li cijeli zid postati komad namještaja.
Na dva mjesta biblioteka je prekinuta sistemom translucentnih kliznih vrata.
Kada su otvorena, pogled prolazi dijagonalno kroz nekoliko zona i stan djeluje znatno duže i povezanije. Kada se zatvore, pojedine sobe ponovo dobijaju privatnost bez vraćanja osjećaja teških, zatvorenih hodnika. Noću se efekat dodatno mijenja jer svjetlo prolazi kroz translucentne površine, pa zatvorene prostorije izgledaju poput osvijetljenih volumena.
To je detalj koji bismo bez problema prenijeli i u sasvim drugačiji interijer. Klizna vrata ovdje nisu samo rješenje za uštedu nekoliko centimetara pri otvaranju. Ona omogućavaju da isti kvadratni metri tokom dana imaju različite nivoe otvorenosti.
Stan tako ne mora stalno birati između open plana i odvojenih soba.
Može imati oboje.
Tek nakon tlocrta dolazi ono što prvo primijetimo na fotografijama: boja.
Casa POP podijeljena je na pet koloristički definisanih zona, pri čemu se nijanse ne zadržavaju samo na jednom akcentnom zidu. Zidovi, plafoni i ugrađeni elementi tretirani su kao jedna površina, pa svaka zona dobija vlastitu prostornu atmosferu.
Zelena preuzima prolaznu kuhinju, žuta označava intimnije dijelove uz spavaću sobu, dok se kroz stan pojavljuju crveni i ružičasti tonovi. Inspiracija za dio palete došla je čak iz kadra filma The Room Next Door Pedra Almodóvara, u kojem Tilda Swinton i Julianne Moore leže na zelenoj i crvenoj ležaljci. Vlasnici su taj kadar pokazali arhitektima na prvom sastanku, a dvije boje kasnije su ušle u vizuelni jezik stana.
Zato boja ovdje nije završni styling. Ona pomaže da se pročita gdje jedna prostorna sekvenca završava, a druga počinje.
Velika količina ugrađenog namještaja omogućila je arhitektima da broj klasičnih komada u glavnim prostorijama svedu na minimum.
Uz biblioteku su posebno projektovani žuti keramički uzglavlje kreveta, radni sto za Ángela i sklopivi krevet za goste integrisan u namještaj dnevnog prostora. Glavni samostojeći komadi zatim se praktično svode na sto, sofu, fotelje i krevet.
To Casa POP čini dobrim primjerom za stanove u kojima problem nije nužno nedostatak kvadrata koliko previše pojedinačnih predmeta koji pokušavaju riješiti svaki problem zasebno.
Ovdje jedna arhitektonska intervencija radi nekoliko poslova istovremeno: sprema knjige, skriva dodatne funkcije, formira prolaze, omogućava privatnost i vodi pogled kroz stan.
I zbog toga ćemo iz ovog projekta prije zapamtiti zid biblioteke nego njegovih 1.500 knjiga.
Foto: @gonarchitets
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
