TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 24.9.2026.
78 m², skoro 1.500 knjiga i jedna intervencija koja je nekadašnji niz malih soba pretvorila u dom koji se može otvoriti i zatvoriti prema potrebi.
Kada u stanu imate skoro 1.500 knjiga, prva pomisao vjerovatno nije da će vam upravo one pomoći da dobijete više prostora.
U madridskom stanu Casa POP desilo se gotovo suprotno. Santiago i Ángel u svojih 78 m² žive već dvadesetak godina, ali tlocrt projektovan prema standardnom modelu porodičnog stana više nije odgovarao načinu na koji danas koriste dom. Dvije spavaće sobe, dva kupatila, mala odvojena kuhinja i poprilično hodnika značili su mnogo pregrada, a malo stvarno fleksibilnog prostora.
Arhitekti iz studija gon architects zato nisu krenuli od klasične ideje rušenja svega kako bi dobili jedan veliki open space. Umjesto toga, stan su organizovali oko centralne jezgre za odlaganje, dok su veliki regal, ugrađeni namještaj i klizne translucentne pregrade dobili posao koji bi inače obavljalo nekoliko zidova.
I tu Casa POP postaje mnogo zanimljivija od još jednog projekta o bojama.
Originalni stan u Vicálvaru, na istoku Madrida, nastao je početkom 2000-ih i bio organizovan za klasičnu nuklearnu porodicu. Za Santiagoa i Ángela, čija je svakodnevica danas mnogo više vezana za knjige, film, teatar, druženje i vrijeme provedeno kod kuće, takav raspored više nije imao mnogo smisla.
Novi plan zato prati U formu oko centralne jezgre, a prostori se nižu od javnijih prema privatnijim zonama. Kuhinja više nije izdvojena mala prostorija nego prolazna zelena soba kroz koju se kuha, razgovara i kreće prema dnevnom boravku. Spavaća soba dobila je vlastitu garderobnu zonu, dok su dnevni boravak, trpezarija i radni prostor povezani bez osjećaja da se sve nalazi u jednoj velikoj praznoj prostoriji.
To je možda i najbolja lekcija ovog projekta: otvoreniji stan ne mora značiti potpuno uklanjanje granica. Granice samo mogu postati pametnije.
Najveći element dnevne zone je ugradbena biblioteka lakirana u nježnu opalnozelenu nijansu. Proteže se od poda do plafona i gotovo cijelom širinom stana, a na 27 polica nalazi se skoro 1.500 knjiga i predmeta koje je par skupljao tokom zajedničkog života. Među njima posebno mjesto imaju djela Federica Garcíje Lorce.
No broj knjiga je zapravo samo početak priče.
Regal radi kao komad namještaja, velika površina za odlaganje i arhitektonski okvir kroz koji se prolazi u druge prostorije. Umjesto da dodatne police zauzmu nekoliko zasebnih zidova, storage je koncentrisan u jednu kontinuiranu liniju. Vizuelno smiruje dnevni prostor, a istovremeno preuzima dio posla koji bi u klasičnom tlocrtu pripao pregradnim zidovima.
Zato ovaj stan vrijedi sačuvati kao referencu ako pokušavate dobiti više storagea u manjem prostoru: ponekad nije pitanje gdje ubaciti još jedan ormar, nego može li cijeli zid postati komad namještaja.
Na dva mjesta biblioteka je prekinuta sistemom translucentnih kliznih vrata.
Kada su otvorena, pogled prolazi dijagonalno kroz nekoliko zona i stan djeluje znatno duže i povezanije. Kada se zatvore, pojedine sobe ponovo dobijaju privatnost bez vraćanja osjećaja teških, zatvorenih hodnika. Noću se efekat dodatno mijenja jer svjetlo prolazi kroz translucentne površine, pa zatvorene prostorije izgledaju poput osvijetljenih volumena.
To je detalj koji bismo bez problema prenijeli i u sasvim drugačiji interijer. Klizna vrata ovdje nisu samo rješenje za uštedu nekoliko centimetara pri otvaranju. Ona omogućavaju da isti kvadratni metri tokom dana imaju različite nivoe otvorenosti.
Stan tako ne mora stalno birati između open plana i odvojenih soba.
Može imati oboje.
Tek nakon tlocrta dolazi ono što prvo primijetimo na fotografijama: boja.
Casa POP podijeljena je na pet koloristički definisanih zona, pri čemu se nijanse ne zadržavaju samo na jednom akcentnom zidu. Zidovi, plafoni i ugrađeni elementi tretirani su kao jedna površina, pa svaka zona dobija vlastitu prostornu atmosferu.
Zelena preuzima prolaznu kuhinju, žuta označava intimnije dijelove uz spavaću sobu, dok se kroz stan pojavljuju crveni i ružičasti tonovi. Inspiracija za dio palete došla je čak iz kadra filma The Room Next Door Pedra Almodóvara, u kojem Tilda Swinton i Julianne Moore leže na zelenoj i crvenoj ležaljci. Vlasnici su taj kadar pokazali arhitektima na prvom sastanku, a dvije boje kasnije su ušle u vizuelni jezik stana.
Zato boja ovdje nije završni styling. Ona pomaže da se pročita gdje jedna prostorna sekvenca završava, a druga počinje.
Velika količina ugrađenog namještaja omogućila je arhitektima da broj klasičnih komada u glavnim prostorijama svedu na minimum.
Uz biblioteku su posebno projektovani žuti keramički uzglavlje kreveta, radni sto za Ángela i sklopivi krevet za goste integrisan u namještaj dnevnog prostora. Glavni samostojeći komadi zatim se praktično svode na sto, sofu, fotelje i krevet.
To Casa POP čini dobrim primjerom za stanove u kojima problem nije nužno nedostatak kvadrata koliko previše pojedinačnih predmeta koji pokušavaju riješiti svaki problem zasebno.
Ovdje jedna arhitektonska intervencija radi nekoliko poslova istovremeno: sprema knjige, skriva dodatne funkcije, formira prolaze, omogućava privatnost i vodi pogled kroz stan.
I zbog toga ćemo iz ovog projekta prije zapamtiti zid biblioteke nego njegovih 1.500 knjiga.
Foto: @gonarchitets
TEKST: Ada Ćeremida
Ako vam s prvim hladnijim danima vlastiti dnevni boravak odjednom djeluje previše prazan, previše svijetao ili jednostavno nedovoljno ušuškan, novi interijer trend možda objašnjava zašto.
Nakon godina otvorenih tlocrta, gotovo praznih površina i interijera u kojima je svaki predmet imao svoje precizno određeno mjesto, dizajn se ove jeseni okreće u potpuno drugom smjeru. Tražimo manje savršenstva, a više osjećaja da nas prostor doslovno obavija.
Naziv koji se posljednjih mjeseci sve češće pojavljuje u međunarodnim dizajn medijima je burrowcore.
Burrowcore je odgovor na interijere koji su posljednjih godina postali previše ispolirani, prazni i gotovo scenografski. Umjesto prostora u kojem je svaki predmet savršeno pozicioniran, ovdje je fokus na osjećaju zaklona, topline i slojevitosti. Zamislite duboku fotelju uz policu punu knjiga, zavjese koje omekšavaju prostor, nekoliko različitih izvora svjetla, drvo s vidljivom teksturom, tepih, umjetnost i predmete koji djeluju kao da su se skupljali godinama. Burrowcore ne pokušava napraviti savršen kadar, nego dom koji izgleda kao da se u njemu zaista živi.
Na prvu zvuči kao još jedan internet core, ali kada ga rastavimo na arhitektonske elemente, priča postaje mnogo zanimljivija.
Engleska riječ burrow označava jazbinu ili sklonište koje životinja pravi u zemlji. U interijeru je prije možemo prevesti kao ideju prostora u koji se možemo zavući.
Inspiracija za naziv vezuje se uz male, vrlo detaljne interijere iz ilustracija Beatrix Potter i Jill Barklem: niske prostorije, drveni elementi, police prepune predmeta, kamini, tekstil i namještaj između kojeg gotovo da nema potpuno prazne površine.
Tu se odvaja od cottagecorea koji je često vrlo jasno vizuelno kodiran: ladanjska kuća, rustikalna kuhinja, cvjetni uzorci, svijetlo drvo i romantična slika života izvan grada.
Burrowcore ne traži kuću na selu. Jednako dobro može funkcionisati u stanu od 50 m² u centru grada jer njegova osnovna ideja nije arhitektonski stil objekta, nego osjećaj koji stvaramo unutar njega.
Manje ga zanima je li komoda dovoljno cottage, a više šta se dešava kada pored nje stavimo staru lampu, naslonimo nekoliko knjiga, spustimo svjetlo i dodamo fotelju u kojoj zaista želimo sjediti.
Ovdje trend postaje puno zanimljiviji od samog stylinga.
U teoriji arhitekture već dugo se govori o odnosu prospecta i refugea, odnosno pogleda i zaklona.
Teoriju je 1975. razvio britanski geograf Jay Appleton, a arhitektonski historičar Grant Hildebrand kasnije ju je koristio pri analizi kuća Franka Lloyda Wrighta. U tim analizama važni su bili prijelazi između otvorenih i zatvorenijih prostora, promjene visine stropa, način na koji su uokvireni pogledi i odnos između prostora iz kojeg posmatramo i prostora prema kojem gledamo. Istraživanja ove teorije nisu dala jednostavnu formulu koju možemo primijeniti na svaki interijer, ali koncept je ostao važan alat za razumijevanje zašto nam određene prostorne konfiguracije djeluju sigurnije i ugodnije.
Zamislite klupu ugrađenu uz prozor. Iznad i iza vas je čvrsta konstrukcija, sa strane možda polica ili zid, a ispred veliki prozor. Ili fotelju smještenu u nišu između dvije police za knjige. To su vrlo jednostavni primjeri prostora koji istovremeno daju osjećaj zaklona i pogleda prema van.
Burrowcore danas praktično ponovo popularizira taj princip, samo kroz mnogo pristupačniji jezik društvenih mreža.
Najlakša greška bila bi uzeti nekoliko floralnih jastuka, vintage lampu i tamnosmeđu komodu i zaključiti da smo dobili burrowcore.
Mnogo je važnije pitanje: gdje u toj prostoriji zapravo želite sjesti?
U velikim otvorenim dnevnim prostorima često imamo sofu koja lebdi u sredini tlocrta, veliki tepih, televizor i nekoliko pažljivo raspoređenih komada namještaja. Funkcionalno jeste. Intimno ne mora biti.
Burrowcore prostor pokušava napraviti manje zone unutar veće prostorije.
Polica za knjige može zatvoriti jednu stranu sofe. Konzola iza nje može stvoriti granicu. Fotelja i podna lampa mogu formirati zaseban kutak za čitanje. Zavjesa od poda do stropa može vizuelno omekšati cijeli zid. Manji sto sa dvije stolice u uglu može imati potpuno drugačiju atmosferu od ostatka dnevnog boravka.
Ako smo posljednjih sezona sve češće gledali povratak oraha, trešnje, dimljenog hrasta i drugih tamnijih vrsta drveta, burrowcore im daje savršeno okruženje.
Ali nije poenta napraviti cijelu prostoriju tamnom.
Tamno drvo dobro funkcioniše kada je jedan od slojeva, posebno uz toplije neutralne tonove, prigušenu zelenu, zagasitu plavu, bordo, aubergine, oker ili krem.
Još je važnije da materijali ne moraju izgledati potpuno novi.
Patina, vidljiva struktura drveta, malo istrošena koža, kamen koji nije savršeno uniforman ili ručno rađena keramika ovdje imaju prednost jer prostor čine manje sterilnim.
Na ovogodišnjem WOW!house projektu u Londonu, kroz 22 dizajnirana prostora, ponavljali su se bogatije boje, teksture i prostorije zamišljene kao svojevrsna skloništa od vanjskog svijeta.
Dakle, ne treba nam matching set. Zapravo je bolje ako ga nema.
Zavjese su ovdje mnogo više od završne dekoracije prozora.
Teža tkanina od poda do stropa mijenja akustiku, filtrira svjetlost i vizuelno omekšava granicu prostorije. Tepih definira zonu sjedenja. Tapacirana fotelja mijenja osjećaj jednog ugla. Jastuci i prekrivači dodaju slojeve zbog kojih se prostor više ne čita kao niz tvrdih ploha.
Ovaj trend direktno povezujemo s povratkom izraženijih zavjesa i tekstila, uz interes za vintage uzorke i reference na William Morrisa i Arts and Crafts pokret.
To je važna veza. Arts and Crafts pokret krajem 19. stoljeća reagovao je na industrijsku proizvodnju naglašavajući zanat, materijal, ornament i predmete napravljene ljudskom rukom. Burrowcore nije njegova savremena kopija, ali dijele ideju da dom ne mora izgledati anonimno da bi bio dobro dizajniran.
Zato se cvjetni uzorak ovdje može pojaviti uz prugastu fotelju, kilim i jednobojnu sofu bez potrebe da sve pripada istoj kolekciji.
Jedna plafonska lampa koja ravnomjerno osvijetli svaki centimetar prostorije teško će napraviti osjećaj skloništa. Burrowcore se mnogo više oslanja na više manjih izvora svjetla. Stolna lampa na komodi. Zidna lampa pored police. Podna lampa uz fotelju. Mala lampa u uglu koji bi inače ostao taman. Možda i svijeća na stolu.
Upravo niže, mekše osvjetljenje i kombinovanje stolnih i zidnih lampi umjesto oslanjanja na jako centralno svjetlo je nešto što pripada ovakvom načinu uređenja doma.
Dizajnerski gledano, smisao je u hijerarhiji svjetla. Ne mora svaki dio sobe imati jednaku luminanciju. Tamniji rub prostorije i osvijetljena zona uz sofu mogu stvoriti više dubine nego potpuno uniformno osvjetljenje.
Ako burrowcore želimo uvesti u dom ove jeseni, možda je upravo rasvjeta najbolja početna tačka.
Ovdje dolazimo do dijela zbog kojeg ovaj trend ima nešto više smisla od većine estetika koje svakih nekoliko mjeseci dobiju novo ime.
Ne traži da izbacimo ono što već imamo, naprotiv.
Jedan stariji sto može stajati uz savremenu stolicu. IKEA polica može biti puna starih izdanja knjiga. Dizajnerska lampa može završiti pored komode pronađene na buvljaku. Keramika s putovanja može stajati uz zdjelu koju koristimo svaki dan.
Najbolji način da razumijemo ovaj trend jeste kao davanje prostora prošlosti unutar savremenog doma: u svojim interijerima kombinuje periode, nove i vintage komade te vrlo različite cjenovne kategorije kako bi interijer dobio osjećaj da se razvijao s ljudima koji u njemu žive.
Nije riječ o tome da prostor mora biti pretrpan, riječ je o tome da ne mora izgledati završen.
Još bolje, jer tada kontrast postaje zanimljiviji.
U bijeloj novogradnji dovoljan početak mogu biti jedna velika zavjesa, tepih koji zaista odgovara dimenziji prostora, tamniji komad drveta, nekoliko različitih izvora svjetla i jedan jasno definiran kutak koji nije projektovan samo oko televizora.
Ako prostor ima nišu, koristimo je.
Ako ima široku prozorsku klupicu, možemo je pretvoriti u mjesto za sjedenje.
Ako ima neugodan mrtvi ugao, možda mu ne treba još jedna dekorativna vaza nego fotelja, mala polica i lampa.
Tada burrowcore prestaje biti trend i postaje korisna lekcija iz interijera.
Burrowcore: Interijer zamišljen kao lično, slojevito i ušuškano sklonište.
Prostor: Niše, kutci za čitanje, uokvireni pogledi, zone unutar većih prostorija i osjećaj blage zatvorenosti.
Materijali: Drvo s vidljivom teksturom i patinom, vuna, lan, baršun, keramika, kamen, ratan i materijali koji dobro stare.
Boje: Tople neutralne, zemljani tonovi, maslinasta, bordo, aubergine, prigušena plava i tamnije nijanse drveta.
Rasvjeta: Više manjih izvora svjetla umjesto jednog dominantnog plafonskog.
Namještaj: Vintage i savremeno zajedno, duboke fotelje i sofe, police za knjige, stolovi i komode koji ne moraju pripadati istoj kolekciji.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
