TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 12.5.2026.
Najčešće zavirujemo u stanove, kuće i interijere koje su arhitekti osmislili za druge ljude.
Ovaj put odlučili smo okrenuti perspektivu i pogledati prostor u kojem oni provode svoje dane, razvijaju ideje, crtaju projekte i vode beskrajne razgovore uz kafu i moodboarde.
U jednoj od najljepših austrougarskih ulica u Sarajevu, Štrosmajerovoj, pronašli smo kancelariju arhitektonskog biroa Cube Design koja izgleda kao produžetak njihove filozofije rada: otvoreno, funkcionalno i vrlo živo.
Na oko 100 kvadrata smješten je prostor koji svakodnevno koristi tim od 15 ljudi, većinom arhitektica i arhitekata, a iza interijera stoji njihova najmlađa kolegica.
Projektovati prostor za arhitektonski biro vjerovatno je jedan od rijetkih zadataka gdje ćete tokom procesa dobiti deset različitih prijedloga prije prve jutarnje kafe.
Upravo to kroz smijeh opisuje i mlada arhitektica Melissa Pintol, koja je bila zadužena za dizajn interijera. U jednom trenutku, kaže, pola kolektiva stajalo bi oko njenog stola objašnjavajući kako bi oni nešto drugačije riješili. Ipak, upravo je ta razmjena ideja prostoru dala karakter koji danas djeluje autentično i neopterećeno. 
Kancelarija nije zamišljena kao sterilni showroom, nego kao prostor koji svakodnevno trpi sastanke, skice, materijale, brainstorming i stalno pomjeranje granica između DESIGN, BID i BUILD procesa.
Melissa Pintol, arhitektica Cube Design studija
Prva stvar koju ćete primijetiti u prostoru vjerovatno nisu računari ni veliki projektni zid, nego boje. Bordo plafoni u community dijelu kancelarije i plavi tonovi u radnim prostorima otvorili su internu sarajevsku debatu koja se vrlo brzo pretvorila u pitanje: “Dobro, za koga se ovdje navija?”.
Cube Design je bez dileme partner FK Sarajevo, ali plavi detalji dovoljno su “provocirali” da se u kancelariji pokrene standardna gradska rasprava uz espresso aparat. Na kraju su zaključili da je prostor dovoljno neutralan da svako u njemu vidi ono što želi.
Nama se više sviđa činjenica da upravo ti neočekivani koloristički momenti kancelariji daju osjećaj energije i karaktera, posebno u kombinaciji sa svijetlim drvetom, terrazzo podovima i visokim austrougarskim proporcijama prostora.
Jedan od detalja koji najviše privlači pažnju posjetilaca jeste njihov “projektni zid”, odnosno veliki kanban board koji prati svaki projekat od prve ideje do završne realizacije. Sve počinje jednim sticky note papirićem koji zatim prolazi kroz DESIGN, mjerenja, koncept, idejna rješenja, BID fazu i na kraju BUILD proces sa izvođenjem i nadzorom na gradilištu.
Na vrlo jednostavan način zid zapravo prikazuje koliko je arhitektura istovremeno kreativna i operativna disciplina. Kako kažu iz studija, najljepši trenutak je kada se papirić konačno skine sa zida jer tada znaju da je projekat uspješno završen.
U prostoru punom materijala, uzoraka i kataloga, upravo taj zid djeluje kao centralna tačka oko koje se svakodnevica kancelarije prirodno vrti.
U kancelariji direktora posebna pažnja posvećena je domaćem dizajnu i proizvodnji. Komadi brendova kao što su ZANAT, Gazzda, Sham Carpets i detalji umjetnice Belme Tvico integrisani su kroz prostor bez potrebe da djeluju “izložbeno”.
Upravo su to elementi koje klijenti često prve primijete, bilo da dolaze iz BiH ili inostranstva, jer enterijer na suptilan način govori o lokalnom zanatu, materijalima i ljudima koji stoje iza njih.
Kombinacija savremenog radnog prostora i domaćih dizajnerskih komada daje kancelariji osjećaj topline koji često nedostaje uredima ovog tipa. Možda najbolji opis cijelog prostora dolazi upravo od njihovog tima: kancelarija je živa.
Mijenja se zajedno s projektima, ljudima i idejama koje svakodnevno nastaju unutar nje.
TEKST: Ada Ćeremida
Postoje arhitekti čije zgrade poznajemo toliko dobro da zaboravimo da je iza njih postojao stvarni čovjek, sa navikama, kontradikcijama, radnim stolom i svakodnevicom.
Upravo je takvog Juraja Neidhardta otvorilo novo izdanje knjige autorice Jelice Karalić Kapetanović, predstavljeno kroz panel razgovor koji je okupio njegovu kćerku Tatjanu Neidhardt, kao i arhitekte Amira Vuka Zeca, Nerminu Zagoru i Vedada Islambegovića.
Knjiga, prvi put objavljena devedesetih godina, sada dolazi proširena arhivskim materijalima, skicama i detaljima koji Neidhardta približavaju izvan njegovih najpoznatijih projekata.
Umjesto još jednog razgovora o modernizmu i urbanizmu Sarajeva, fokus se gotovo spontano pomjerio na način na koji je živio, crtao, podučavao i posmatrao grad.
Upravo su ti mali momenti otkrili možda i najzanimljiviji sloj njegove ostavštine, onaj koji se ne može vidjeti samo kroz fasade i urbanističke planove.
Tatjana Neidhardt tokom razgovora podijelila je detalj koji je možda najbolje približio njenog oca izvan arhitekture: njegov radni sto bio je okrenut prema prozoru i vrtu, dok su tragovi tuša ostajali doslovno po cijelom prostoru.
U vremenu prije računara, crtanje je bilo fizičan, spor i gotovo ritualan proces, a mrlje od tuša bile su sastavni dio svakodnevice, ne nered. Upravo kroz takve slike Neidhardt više ne djeluje kao ime iz udžbenika, nego kao čovjek koji je sate provodio skicirajući između papira, svjetla i pogleda prema zelenilu.
Možda upravo zato njegovi projekti nikada nisu djelovali hladno ili strogo odvojeno od prirode.
Foto: @sirisabella
Profesorica i arhitektica Nermina Zagora govorila je o Neidhardtu kao arhitekti koji je mnogo prije savremenih teorija participacije razumio važnost direktnog odnosa sa zajednicom. Vodio je studente na prvomajske uranke, razgovarao s građanima i vjerovao da arhitektura ne može nastajati izolovano od svakodnevnog života ljudi.
Njegovi tekstovi i projekti često su insistirali na parkovima, vrtovima i ozelenjenim međuprostorima dostupnim svima, posebno u radničkim naseljima. Ta ideja grada kao prostora susreta i zajedništva danas djeluje možda jednako aktuelno kao i u vremenu kada ju je zagovarao.
Foto: @tanjasoftic
Jedno od pitanja tokom panela bilo je i kako bi se Juraj Neidhardt danas odnosio prema vještačkoj inteligenciji i savremenim alatima koji mijenjaju arhitekturu.
Tatjana Neidhardt kroz osmijeh je podsjetila da njen otac dugo nije želio koristiti ni rapidograf, nego je ostajao vjeran naliv peru i crtanju rukom, dok telefoni i televizor u njihov dom dolaze mnogo kasnije jer jednostavno nije bio ljubitelj tehnologije. 
Zato zanimljivo djeluje kontrast između njegove privatne distance prema tehnološkim novitetima i ideja koje su za svoje vrijeme bile gotovo futurističke, poput pokretnog pločnika koji je predstavljao još 1935. godine u Parizu.
Tatjana je dodala kako je njegovo osnovno izražajno sredstvo uvijek bila maketa i fizički odnos prema prostoru, zbog čega vjeruje da bi i danas vjerovatno insistirao na direktnom, materijalnom razumijevanju arhitekture. Možda upravo u toj kombinaciji analognog procesa i bezvremenskih ideja leži razlog zbog kojeg Neidhardt i dalje djeluje toliko savremeno.
Tatjana Neidhardt evocirala je i atmosferu arhitektonskih konkursa šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su se veliki projekti crtali ručno na tuš paus papiru, a kopije izrađivale na ozalitima prepoznatljivog narandžastog tona i mirisa amonijaka. Po podovima stana bile su razvučene makete, fotografije i veliki kartoni na koje su se lijepile faze projekta.
Posebno emotivan detalj bio je trenutak kada je spomenula kako je Neidhardtova supruga pravila ljepilo od vode i brašna kako bi se crteži mogli montirati na panele za prezentacije.
Cijela priča djelovala je kao podsjetnik na vrijeme kada je arhitektura bila izrazito kolektivan, fizički i gotovo zanatski proces.
Arhitekta Amir Vuk Zec podsjetio je na zanimljiv detalj koji se često zanemaruje kada govorimo o Neidhardtu i modernizmu: kod njega gotovo nikada nećete pronaći potpuno ravni krov. Iako ga danas često povezujemo sa modernom arhitekturom, njegov pristup bio je mnogo organskiji i bliži prostoru Bosne i Hercegovine, njenom reljefu i naslijeđu.
Kao jednu od referenci spomenuo je Tašlihan i način na koji je Neidhardt promišljao prostor kroz slojeve, sjenu, kretanje i teksturu. Upravo zbog toga njegova arhitektura ni danas ne djeluje kao kopija internacionalnog modernizma, nego kao nešto duboko vezano za Sarajevo.
Tokom panela citirane su i njegove riječi o važnosti arhitektonske skice, za koju je smatrao da ima veću vrijednost od same fotografije.
Objašnjavao je da arhitekta tek kroz crtanje zaista registruje volumen, strukturu, proporciju i prostorne odnose, zbog čega skica postaje lično iskustvo prostora, a ne samo njegova dokumentacija.
Profesor Salihović upravo je taj način razmišljanja opisao kao temelj Neidhardtovog procesa, koji je uvijek kretao od cjeline prema detalju i od analize prema sintezi. U vremenu rendera i brzih vizualizacija, ta ideja danas djeluje gotovo radikalno.
Ovo su tek neki od fragmenata i anegdota koje su tokom večeri otvorile jednu mnogo intimniju sliku Juraja Neidhardta od one koju poznajemo kroz njegove zgrade i urbanističke planove.
Upravo zato novo, dopunjeno izdanje knjige Jelice Karalić Kapetanović ne djeluje samo kao arhitektonska publikacija, nego i kao vrijedan fundament kao i arhiv jednog vremena, načina rada i razmišljanja o gradu koji je i danas nevjerovatno aktuelan.
Kroz skice, fotografije, zapise i priče ljudi koji su ga poznavali, Neidhardt se ovdje pojavljuje ne samo kao arhitekta Sarajeva, nego i kao profesor, crtač, mislilac i čovjek svakodnevnih rituala.
A možda je upravo u tim malim detaljima ostao njegov najveći trag.
Foto: @af_unsa
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
