TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 16.3.2026.
Na riječnom otoku u Bihaću, svega nekoliko minuta hoda od centra grada, nalazi se mala drvena kuća koja djeluje kao da je izrasla iz pejzaža.
Skrivena među stablima i podignuta na čeličnim stubovima, ona istovremeno podsjeća na savremeni treehouse i reinterpretaciju tradicionalnih sojenica koje su nekada bile karakteristične za ovaj prostor.
Projekt potpisuje bihaćki IN/OUT arh. studio, a ideja je bila jednostavna: arhitektura koja ne dominira prirodom, već joj se prilagođava. Kuća je postavljena između stabala oraha i okrenuta prema rijeci Uni, pa veliki prozori i otvorene terase postaju okvir za pejzaž koji je stalno u pokretu.
Dolazak do kuće osmišljen je kao svojevrsni uvod u prostor. Drveni most vodi na mali otok na rijeci Uni, gdje saobraćaj prestaje, a staza duga stotinjak metara vodi kroz travnjak i voćnjak prije nego što se između stabala pojavi kuća. Ova sekvenca dolaska nije slučajna, već dio arhitektonske dramaturgije koja postepeno odvaja posjetioce od gradske svakodnevice.
Objekat je smješten između tri stabla oraha, po kojima je i dobio ime, a sama lokacija snažno je uticala na koncept projekta. Umjesto da se prostor raščisti i podredi arhitekturi, kuća je pozicionirana tako da zadrži postojeće drveće i maksimalno iskoristi prirodne vizure prema rijeci.
Osnovni koncept inspirisan je tradicionalnim sojenicama, objektima građenim na stubovima koji su u ovom dijelu Evrope poznati još iz vremena Japoda. Podizanje kuće na jednu etažu iznad tla omogućilo je sigurnost na riječnom otoku, ali i formiranje dodatnog prostora u prizemlju.
Čelični stubovi i lagana konstrukcija stvaraju dojam da volumen lebdi među krošnjama. Drvena fasada dodatno naglašava odnos kuće s okolinom, dok tamni tonovi omogućavaju da se objekat vizuelno stapa s vegetacijom.
Prostor ispod kuće pretvoren je u veliku natkrivenu terasu koja funkcionira kao ljetni dnevni boravak. Ovdje se nalazi stol za druženje, ali i mala vanjska kuhinja koja omogućava da se većina aktivnosti tokom toplijih mjeseci odvija na otvorenom.
Ovakvo rješenje pretvara prizemlje u fleksibilnu zonu između interijera i pejzaža. Terasa je ujedno mjesto s kojeg se najviše osjeća prisutnost rijeke, dok drveni strop i metalna konstrukcija stvaraju atmosferu zaklonjenog, ali otvorenog prostora.
Unutrašnjost kuće organizovana je kao kompaktan, ali funkcionalan prostor koji maksimalno koristi pogled prema rijeci i krošnjama. Veliki prozori postaju dominantan element interijera, pretvarajući pejzaž u stalni dio svakodnevnog iskustva boravka.
Materijali su namjerno zadržani u toplim, prirodnim tonovima: drveni podovi, drvene obloge i neutralni tekstili stvaraju smirenu atmosferu koja prati kontekst okoline.
Centralni dio interijera čini mali dnevni prostor s niskim stolom i klupom smještenom uz veliki prozor. Ovaj dio kuće djeluje poput produžetka terase, jer pogled direktno izlazi na rijeku i zelenilo.
Uz dnevni boravak nalazi se kompaktna kuhinja koja je projektovana kao funkcionalna niša. Minimalistički ormari i tamni radni elementi omogućavaju da kuhinja ostane vizuelno diskretna unutar malog prostora.
Spavaća soba smještena je uz veliki panoramski prozor koji gotovo u potpunosti otvara pogled prema drveću i vodi. Krevet je postavljen tako da jutarnje svjetlo ulazi direktno kroz krošnje, stvarajući osjećaj boravka u prirodi čak i kada ste unutra.
Drvene obloge zidova dodatno naglašavaju osjećaj topline, dok tekstilni detalji i ručno tkani motivi unose suptilnu referencu na lokalnu tradiciju.
Jedan od ključnih elemenata ovog projekta nije samo kuća, već i pejzaž koji je okružuje. Rijeka Una prolazi tik uz otok, a u neposrednoj blizini nalaze se mali slapovi koji stvaraju stalnu zvučnu kulisu prostora.
Veliki prozori i terasa osmišljeni su kao arhitektonski okvir za ovu prirodnu scenografiju, zbog čega granica između interijera i eksterijera gotovo nestaje.
Boravak u ovoj kući prirodno se nastavlja na aktivnosti koje nudi sama rijeka. Tokom ljeta gosti vrijeme provode kupajući se u Uni, vozeći kajak ili SUP, ili jednostavno posmatrajući tok rijeke s drvene platforme.
Zanimljivo je da se uprkos osjećaju izolacije kuća nalazi svega nekoliko minuta hoda od centra Bihaća, što ovu lokaciju čini jedinstvenim spojem prirode i urbanog života.
Ova mala kuća pokazuje koliko snažan arhitektonski koncept može nastati kada projekt reaguje na kontekst, umjesto da ga pokušava promijeniti. Podignuta na stubovima, skrivena među krošnjama i otvorena prema rijeci, ona djeluje kao produžetak pejzaža, a ne kao objekat koji ga prekida.
Možda je upravo u tome njena najveća vrijednost: arhitektura koja ne pokušava biti spektakularna, ali ostaje nezaboravna jer se savršeno uklapa u mjesto na kojem je nastala.
TEKST: Ada Ćeremida
Šta se desi kada se jedna veza od početka gradi kroz skice, makete, studentske projekte, zajedničke rokove i istu ljubav prema prostoru?
Kada smo pokrenuli prvi format razgovora s mladim arhitektima, ideja nije bila samo da pokažemo ko trenutno radi zanimljive projekte, nego da uhvatimo onu fazu karijere u kojoj se senzibilitet tek formira, odluke postaju ozbiljnije, a svaki novi prostor nosi i malu ličnu priču.
Ovo je druga epizoda tog istog razgovora, ali ovaj put sa dodatnim slojem: ljubavnim, profesionalnim i potpuno arhitektonskim. Melisu ste već imali priliku upoznati kroz njen rad i kroz interijer ureda, a sada je upoznajemo i kroz priču koju dijeli s Armanom.
Njih dvoje nisu samo par koji voli dizajn. Oni su zajedno prolazili kroz fakultetske zadatke, studentske rokove, prve profesionalne korake i sve one male rasprave koje se dogode kada dvije osobe koje vole prostor pokušavaju izabrati lampu, materijal ili “samo jednu nijansu drveta”.
U razgovoru za Bonjour.DESIGN pričali su nam o početku njihove veze, arhitekturi Sarajeva, trendovima koje vole, detaljima koji ih odmah kupe i tome kako izgleda kada ti je partner istovremeno i osoba kojoj prvoj pokažeš ideju dok još nije sasvim spremna.
Kada se vratite na početak vaše veze i prve godine arhitekture, šta vam je danas najljepše u tome što ste zajedno rasli kroz isti svijet?
Upoznali smo se na Armanovoj prvoj godini fakulteta, dok sam ja bila na završnoj godini srednje škole. Već sam ranije donijela odluku da ću studirati arhitekturu, pa su neki od naših prvih razgovora bili upravo vezani za arhitekturu i za ono što nas je oboje toliko privlačilo.
U jeku pandemije, kada je studentski život izgledao potpuno drugačije, Arman i ja smo zajedno radili fakultetske vježbe. Nadopunjavali smo jedno drugo, učili jedno od drugog, pa smo i kroz taj zajednički rad razvijali naš odnos.
Danas se sa radosnom nostalgijom prisjećamo studentskih dana koji su, osim naših profesionalnih puteva, oblikovali i naše ličnosti te dodatno učvrstili našu vezu. Ono što je tada počelo kroz zajedničke skice, ideje i sate rada provedene na studentskim projektima, nastavilo se i u našim prvim profesionalnim koracima. Naravno, i danas jedno drugom pružamo podršku, dijelimo znanje i zajedno rastemo, kako privatno tako i kroz arhitekturu koja nas je od samog početka povezivala.
Koliko se vaši senzibiliteti razlikuju kada je riječ o prostoru, dizajnu i estetici, a gdje se najviše preklapaju?
Mislim da se razlikujemo dovoljno da jedno drugom uvijek možemo ponuditi neku novu perspektivu. Upravo te naše razlike često nas dovedu do boljih i zanimljivijih rješenja u projektima. Ali i dovoljno često imamo slične ideje i pristupe, pa naposljetku uvijek nađemo način da se složimo oko onoga što nam je najvažnije, a to je da prostor bude funkcionalan, promišljen i estetski atraktivan.
Ko je od vas veći perfekcionista, a ko prvi kaže: “dobro je, šalji”?
Oboje imamo problem da kažemo „to je to“ i pošaljemo projekat jer uvijek mislimo da postoji još neki detalj koji možemo doraditi, poboljšati ili jednostavno učiniti ljepšim. Svaki novi projekat nam je prilika da kreiramo nešto novo, pomjerimo vlastite granice i iz onoga što radimo izvučemo maksimum. Nadamo se da nas s vremenom neće napustiti želja za traganjem i da smo još daleko od brzog „dobro je, šalji“.
Koji dizajnerski detalj u prostoru vas odmah kupi?
Najviše nas privlače konstruktivni detalji koji prostoru daju karakter i naglašavaju njegovu arhitekturu. Privlače nas visoki stropovi, zanimljiva i izazovna konstrukcija te pažljiva upotreba materijala, posebno kada se kroz njih dodatno naglašava monumentalnost objekta ili prostora. Radujemo se kada konstrukcija nije samo funkcionalna, već postaje važan dio estetike i ukupnog doživljaja prostora.
Koji trend u interijeru ili arhitekturi vam je trenutno precijenjen, a koji trend vam je zapravo guilty pleasure?
Generalno ne smatramo da postoji precijenjen trend u arhitekturi jer arhitektura je uvijek odraz vremena i društva u kojem nastaje, njegovih potreba, mogućnosti i ekonomskih prilika. Trenutno primjećujemo sve veću potrebu za jednostavnijim i pristupačnijim rješenjima, što je sasvim prirodan odgovor na vrijeme u kojem živimo.
S druge strane, volimo korištenje kvalitetnih, prirodnih materijala na kojima se s vremenom vidi trag korištenja. Lijepo nam je kada materijal ne ostane isti kao prvog dana, već zajedno s prostorom i njegovim korisnikom stari, mijenja se i dobija svoj karakter.
Šta vam je najljepše u arhitekturi Sarajeva?
Raznolikost u arhitekturi Sarajeva je ono u čemu leži njegov šarm. Te različite arhitektonske cjeline nisu uvijek savršene i „teorijski“ ispravne, ali miks estetski savršene austrougarske gradnje u centru Sarajeva i vernakularnih arhitektonskih rješenja na okolnim brdima čini da prostor djeluje poput multiverzuma u kojem se prepliću različite kulture i svjetonazori. Upravo ta nesavršenost i slojevitost čine Sarajevo posebnim.
Da pravite zajednički stan od nule, oko čega biste se najbrže složili, a oko čega biste najduže raspravljali?
Najbrže bismo se složili oko osnove prostora, puno prirodnog svjetla, funkcionalan tlocrt i kvalitetni prirodni materijali. Važno nam je da prostor bude ugodan i da s vremenom dobija karakter.
Najduže bismo vjerovatno raspravljali o detaljima. Kada su oba partnera arhitekti, izbor jedne lampe, stolice ili nijanse drveta lako preraste u malu projektnu raspravu, a na kraju obično pronađemo neko treće rješenje koje nam se oboma više sviđa.
Koji je vaš zajednički dream project?
U nekom periodu naše veze saznali smo da smo oboje kao mala djeca gledali emisije o arhitektima koji su radili volonterske projekte u zajednicama kojima je zbog različitih okolnosti bila potrebna pomoć. Možda je upravo tada, potpuno nesvjesno, počela naša želja da jednog dana radimo na takvim projektima koji će, osim svoje arhitektonske ili materijalne vrijednosti, donijeti korist široj zajednici i ostaviti pozitivan i trajan trag u okruženju u kojem nastaju.
Šta ste kroz sedam godina veze naučili jedno od drugog, a da vas je promijenilo i privatno i profesionalno?
Mislim da smo prije svega naučili gledati stvari iz perspektive onog drugog. Kada toliko dugo zajedno odrastate, studirate, počinjete raditi i prolazite kroz različite životne faze, neminovno preuzmete ponešto jedno od drugog. Arman je mene naučio da budem odlučnija, više vjerujem svom osjećaju i ne bojim se napraviti prvi korak, dok sam ja njega naučila da neke stvari ne mora uvijek odmah riješiti, već da ih sagleda iz šire perspektive i vjeruje procesu.
Profesionalno smo jedno drugom postali svojevrsni filter, osoba kojoj možeš pokazati ideju dok još nije sasvim formirana i očekivati iskreno mišljenje. Naučili smo da dobra kritika nije suprotstavljanje, već jedan od najboljih načina da ideja postane bolja. Mislim da nam je upravo to pomoglo da i privatno i profesionalno budemo otvoreniji, sigurniji i spremniji učiti jedno od drugog.
Opišite jedno drugo kao arhitektu u tri riječi.
Melisa je vrijedna, kreativna, istrajna i odgovorna.
Arman je radoznao, uporan, temeljit i pouzdan.
A zajedno smo sve to.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
