TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 16.3.2026.
Na riječnom otoku u Bihaću, svega nekoliko minuta hoda od centra grada, nalazi se mala drvena kuća koja djeluje kao da je izrasla iz pejzaža.
Skrivena među stablima i podignuta na čeličnim stubovima, ona istovremeno podsjeća na savremeni treehouse i reinterpretaciju tradicionalnih sojenica koje su nekada bile karakteristične za ovaj prostor.
Projekt potpisuje bihaćki IN/OUT arh. studio, a ideja je bila jednostavna: arhitektura koja ne dominira prirodom, već joj se prilagođava. Kuća je postavljena između stabala oraha i okrenuta prema rijeci Uni, pa veliki prozori i otvorene terase postaju okvir za pejzaž koji je stalno u pokretu.
Dolazak do kuće osmišljen je kao svojevrsni uvod u prostor. Drveni most vodi na mali otok na rijeci Uni, gdje saobraćaj prestaje, a staza duga stotinjak metara vodi kroz travnjak i voćnjak prije nego što se između stabala pojavi kuća. Ova sekvenca dolaska nije slučajna, već dio arhitektonske dramaturgije koja postepeno odvaja posjetioce od gradske svakodnevice.
Objekat je smješten između tri stabla oraha, po kojima je i dobio ime, a sama lokacija snažno je uticala na koncept projekta. Umjesto da se prostor raščisti i podredi arhitekturi, kuća je pozicionirana tako da zadrži postojeće drveće i maksimalno iskoristi prirodne vizure prema rijeci.
Osnovni koncept inspirisan je tradicionalnim sojenicama, objektima građenim na stubovima koji su u ovom dijelu Evrope poznati još iz vremena Japoda. Podizanje kuće na jednu etažu iznad tla omogućilo je sigurnost na riječnom otoku, ali i formiranje dodatnog prostora u prizemlju.
Čelični stubovi i lagana konstrukcija stvaraju dojam da volumen lebdi među krošnjama. Drvena fasada dodatno naglašava odnos kuće s okolinom, dok tamni tonovi omogućavaju da se objekat vizuelno stapa s vegetacijom.
Prostor ispod kuće pretvoren je u veliku natkrivenu terasu koja funkcionira kao ljetni dnevni boravak. Ovdje se nalazi stol za druženje, ali i mala vanjska kuhinja koja omogućava da se većina aktivnosti tokom toplijih mjeseci odvija na otvorenom.
Ovakvo rješenje pretvara prizemlje u fleksibilnu zonu između interijera i pejzaža. Terasa je ujedno mjesto s kojeg se najviše osjeća prisutnost rijeke, dok drveni strop i metalna konstrukcija stvaraju atmosferu zaklonjenog, ali otvorenog prostora.
Unutrašnjost kuće organizovana je kao kompaktan, ali funkcionalan prostor koji maksimalno koristi pogled prema rijeci i krošnjama. Veliki prozori postaju dominantan element interijera, pretvarajući pejzaž u stalni dio svakodnevnog iskustva boravka.
Materijali su namjerno zadržani u toplim, prirodnim tonovima: drveni podovi, drvene obloge i neutralni tekstili stvaraju smirenu atmosferu koja prati kontekst okoline.
Centralni dio interijera čini mali dnevni prostor s niskim stolom i klupom smještenom uz veliki prozor. Ovaj dio kuće djeluje poput produžetka terase, jer pogled direktno izlazi na rijeku i zelenilo.
Uz dnevni boravak nalazi se kompaktna kuhinja koja je projektovana kao funkcionalna niša. Minimalistički ormari i tamni radni elementi omogućavaju da kuhinja ostane vizuelno diskretna unutar malog prostora.
Spavaća soba smještena je uz veliki panoramski prozor koji gotovo u potpunosti otvara pogled prema drveću i vodi. Krevet je postavljen tako da jutarnje svjetlo ulazi direktno kroz krošnje, stvarajući osjećaj boravka u prirodi čak i kada ste unutra.
Drvene obloge zidova dodatno naglašavaju osjećaj topline, dok tekstilni detalji i ručno tkani motivi unose suptilnu referencu na lokalnu tradiciju.
Jedan od ključnih elemenata ovog projekta nije samo kuća, već i pejzaž koji je okružuje. Rijeka Una prolazi tik uz otok, a u neposrednoj blizini nalaze se mali slapovi koji stvaraju stalnu zvučnu kulisu prostora.
Veliki prozori i terasa osmišljeni su kao arhitektonski okvir za ovu prirodnu scenografiju, zbog čega granica između interijera i eksterijera gotovo nestaje.
Boravak u ovoj kući prirodno se nastavlja na aktivnosti koje nudi sama rijeka. Tokom ljeta gosti vrijeme provode kupajući se u Uni, vozeći kajak ili SUP, ili jednostavno posmatrajući tok rijeke s drvene platforme.
Zanimljivo je da se uprkos osjećaju izolacije kuća nalazi svega nekoliko minuta hoda od centra Bihaća, što ovu lokaciju čini jedinstvenim spojem prirode i urbanog života.
Ova mala kuća pokazuje koliko snažan arhitektonski koncept može nastati kada projekt reaguje na kontekst, umjesto da ga pokušava promijeniti. Podignuta na stubovima, skrivena među krošnjama i otvorena prema rijeci, ona djeluje kao produžetak pejzaža, a ne kao objekat koji ga prekida.
Možda je upravo u tome njena najveća vrijednost: arhitektura koja ne pokušava biti spektakularna, ali ostaje nezaboravna jer se savršeno uklapa u mjesto na kojem je nastala.
TEKST: Ada Ćeremida
Jedan od najpoetičnijih arhitekata današnjice upravo je osvojio najvažniju nagradu u arhitekturi, a njegovi projekti izgledaju kao da lebde između skulpture, pejzaža i sna.
Čileanski arhitekta Smiljan Radić Clarke proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2026. godine, najprestižnijeg priznanja u savremenoj arhitekturi.
Kao 55. laureat ove nagrade, Radić je prepoznat po radu koji istražuje krhkost, kulturno pamćenje i eksperiment s materijalima, stvarajući zgrade koje su istovremeno elementarne, enigmatične i duboko ljudske.
Rođen u Santiagu u Čileu, gdje i danas živi i radi, Radić je svoju arhitektonsku praksu osnovao 1995. godine, a tokom tri decenije rada razvio je arhitekturu koja se opire prepoznatljivom autorskom potpisu. Umjesto toga, svaki projekt nastaje iz pažljivog promatranja mjesta, materijala i društvenog konteksta.
U njegovim projektima često se susreću naizgled suprotne ideje — trajnost i krhkost, monumentalnost i intimnost, tradicija i izum. Radićeva arhitektura rijetko pokušava impresionirati spektaklom; ona prije poziva na tiho iskustvo prostora.
Radićeva arhitektura zato se ne doživljava samo pogledom. Ona se osjeća kroz mirise, zvukove, svjetlo i dodir materijala. Njegove zgrade djeluju gotovo zaštitnički — okrenute prema unutra, osjetljive na ljudsku krhkost i način na koji vrijeme prolazi kroz prostor.
Pritzkerov žiri upravo to naglašava: Radićeve zgrade ne postoje samo kao vizuelni objekti, već zahtijevaju tjelesno prisustvo i iskustvo prostora.
U nastavku izdvajamo nekoliko projekata koji najbolje pokazuju kako njegova arhitektura balansira između eksperimenta, skulpture i pejzaža.
Smještena u pejzažu južnog Čilea, Casa Prisma djeluje kao kristal koji je izrastao iz šume. Oštri geometrijski oblici kontrastiraju organskom okruženju, ali istovremeno reflektuju prirodu oko sebe.
Kuća je zamišljena kao mjesto kontemplacije i izolacije, gdje arhitektura postaje filter kroz koji se promatra pejzaž. Svjetlo, refleksije i promjene vremena stalno mijenjaju način na koji se prostor doživljava.
Za razliku od mnogih njegovih privatnih projekata, ovaj civic center bavi se društvenim prostorom i urbanim životom. Projekt nastaje kao pokušaj stvaranja arhitekture koja može postati mjesto zajednice i susreta.
Radić ovdje istražuje kako arhitektura može djelovati kao infrastruktura društvenog života, a ne samo kao formalni objekt.
Inspirisana poemom Le Corbusiera, ova kuća predstavlja arhitektonski odgovor na ideju prostora kao poezije. Radić je projektirao kuću koja djeluje poput apstraktne kompozicije volumena i praznina.
U ovom projektu arhitektura ne pokušava dominirati pejzažom. Naprotiv, djeluje kao tiha struktura koja omogućava kontemplaciju prirode.
U ovom projektu Radić sarađuje sa skulptoricom Marcelom Correom, svojom dugogodišnjom partnericom. Rezultat je prostor koji više liči na arhitektonsku scenografiju nego na klasičnu modnu prodavnicu.
Materijali djeluju gotovo arhaično, dok prostor zadržava snažnu taktilnost i dramatičnost. Radić ovdje istražuje odnos između mode, skulpture i arhitekture, stvarajući interijer koji naglašava osjećaj misterije i rituala kupovine.
Nave je kulturni prostor smješten u bivšem industrijskom objektu, transformisan u mjesto za umjetnost, performans i eksperiment. Radić zadržava gotovo sirovu strukturu zgrade, dopuštajući da materijalnost i svjetlo oblikuju atmosferu prostora.
Rezultat je arhitektura koja djeluje gotovo asketski, ali upravo kroz tu jednostavnost omogućava intenzivno iskustvo prostora.
Ova kuća djeluje kao arhitektonska stijena smještena u pejzažu. Radić koristi masivne volumene i taktilne materijale kako bi stvorio osjećaj trajnosti i zaštite.
Prostor je zamišljen kao niz intimnih interijera koji se otvaraju prema prirodi, naglašavajući Radićevu ideju da arhitektura treba biti mjesto introspekcije i sporog doživljaja prostora.
Na globalnoj arhitektonskoj sceni Smiljan Radić često se opisuje kao arhitekta-umjetnik, čiji rad predstavlja novu vrstu savremene avangarde. Iako njegovi projekti danas imaju međunarodnu vidljivost, njegova arhitektura ostaje daleko od spektakla i starchitect kulture.
Umjesto toga, Radić nastavlja istraživati one rubne, gotovo nevidljive kvalitete prostora, svjetlo, zvuk, miris i atmosferu, koji arhitekturu pretvaraju u iskustvo.
Upravo zato Pritzkerov žiri njegov rad vidi kao arhitekturu koja se ne može u potpunosti opisati riječima već se mora doživjeti.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
