TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 16.3.2026.
Na riječnom otoku u Bihaću, svega nekoliko minuta hoda od centra grada, nalazi se mala drvena kuća koja djeluje kao da je izrasla iz pejzaža.
Skrivena među stablima i podignuta na čeličnim stubovima, ona istovremeno podsjeća na savremeni treehouse i reinterpretaciju tradicionalnih sojenica koje su nekada bile karakteristične za ovaj prostor.
Projekt potpisuje bihaćki IN/OUT arh. studio, a ideja je bila jednostavna: arhitektura koja ne dominira prirodom, već joj se prilagođava. Kuća je postavljena između stabala oraha i okrenuta prema rijeci Uni, pa veliki prozori i otvorene terase postaju okvir za pejzaž koji je stalno u pokretu.
Dolazak do kuće osmišljen je kao svojevrsni uvod u prostor. Drveni most vodi na mali otok na rijeci Uni, gdje saobraćaj prestaje, a staza duga stotinjak metara vodi kroz travnjak i voćnjak prije nego što se između stabala pojavi kuća. Ova sekvenca dolaska nije slučajna, već dio arhitektonske dramaturgije koja postepeno odvaja posjetioce od gradske svakodnevice.
Objekat je smješten između tri stabla oraha, po kojima je i dobio ime, a sama lokacija snažno je uticala na koncept projekta. Umjesto da se prostor raščisti i podredi arhitekturi, kuća je pozicionirana tako da zadrži postojeće drveće i maksimalno iskoristi prirodne vizure prema rijeci.
Osnovni koncept inspirisan je tradicionalnim sojenicama, objektima građenim na stubovima koji su u ovom dijelu Evrope poznati još iz vremena Japoda. Podizanje kuće na jednu etažu iznad tla omogućilo je sigurnost na riječnom otoku, ali i formiranje dodatnog prostora u prizemlju.
Čelični stubovi i lagana konstrukcija stvaraju dojam da volumen lebdi među krošnjama. Drvena fasada dodatno naglašava odnos kuće s okolinom, dok tamni tonovi omogućavaju da se objekat vizuelno stapa s vegetacijom.
Prostor ispod kuće pretvoren je u veliku natkrivenu terasu koja funkcionira kao ljetni dnevni boravak. Ovdje se nalazi stol za druženje, ali i mala vanjska kuhinja koja omogućava da se većina aktivnosti tokom toplijih mjeseci odvija na otvorenom.
Ovakvo rješenje pretvara prizemlje u fleksibilnu zonu između interijera i pejzaža. Terasa je ujedno mjesto s kojeg se najviše osjeća prisutnost rijeke, dok drveni strop i metalna konstrukcija stvaraju atmosferu zaklonjenog, ali otvorenog prostora.
Unutrašnjost kuće organizovana je kao kompaktan, ali funkcionalan prostor koji maksimalno koristi pogled prema rijeci i krošnjama. Veliki prozori postaju dominantan element interijera, pretvarajući pejzaž u stalni dio svakodnevnog iskustva boravka.
Materijali su namjerno zadržani u toplim, prirodnim tonovima: drveni podovi, drvene obloge i neutralni tekstili stvaraju smirenu atmosferu koja prati kontekst okoline.
Centralni dio interijera čini mali dnevni prostor s niskim stolom i klupom smještenom uz veliki prozor. Ovaj dio kuće djeluje poput produžetka terase, jer pogled direktno izlazi na rijeku i zelenilo.
Uz dnevni boravak nalazi se kompaktna kuhinja koja je projektovana kao funkcionalna niša. Minimalistički ormari i tamni radni elementi omogućavaju da kuhinja ostane vizuelno diskretna unutar malog prostora.
Spavaća soba smještena je uz veliki panoramski prozor koji gotovo u potpunosti otvara pogled prema drveću i vodi. Krevet je postavljen tako da jutarnje svjetlo ulazi direktno kroz krošnje, stvarajući osjećaj boravka u prirodi čak i kada ste unutra.
Drvene obloge zidova dodatno naglašavaju osjećaj topline, dok tekstilni detalji i ručno tkani motivi unose suptilnu referencu na lokalnu tradiciju.
Jedan od ključnih elemenata ovog projekta nije samo kuća, već i pejzaž koji je okružuje. Rijeka Una prolazi tik uz otok, a u neposrednoj blizini nalaze se mali slapovi koji stvaraju stalnu zvučnu kulisu prostora.
Veliki prozori i terasa osmišljeni su kao arhitektonski okvir za ovu prirodnu scenografiju, zbog čega granica između interijera i eksterijera gotovo nestaje.
Boravak u ovoj kući prirodno se nastavlja na aktivnosti koje nudi sama rijeka. Tokom ljeta gosti vrijeme provode kupajući se u Uni, vozeći kajak ili SUP, ili jednostavno posmatrajući tok rijeke s drvene platforme.
Zanimljivo je da se uprkos osjećaju izolacije kuća nalazi svega nekoliko minuta hoda od centra Bihaća, što ovu lokaciju čini jedinstvenim spojem prirode i urbanog života.
Ova mala kuća pokazuje koliko snažan arhitektonski koncept može nastati kada projekt reaguje na kontekst, umjesto da ga pokušava promijeniti. Podignuta na stubovima, skrivena među krošnjama i otvorena prema rijeci, ona djeluje kao produžetak pejzaža, a ne kao objekat koji ga prekida.
Možda je upravo u tome njena najveća vrijednost: arhitektura koja ne pokušava biti spektakularna, ali ostaje nezaboravna jer se savršeno uklapa u mjesto na kojem je nastala.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada nam projekat poput ovog stigne u inbox, odmah znamo da je riječ o priči kakvu želimo dijeliti kroz Bonjour.DESIGN.
Ovakvi projekti otvaraju prostor za razgovor o tome kako se arhitektura može odnositi prema naslijeđu, a istovremeno odgovoriti na potrebe današnjeg života.
Zato nas je posebno zaintrigirala ova skoro stoljeće stara škola u Istri, u malom mjestu Modrušani, koja je pažljivo obnovljena uz jasan osjećaj za ono što treba zadržati. 
Priče poput ove podsjećaju koliko slojevita može biti transformacija prostora kada se radi s mjerom i kako arhitektura može biti alat za očuvanje, a ne brisanje prošlosti.
Nekadašnja osnovna škola, izgrađena 1935. godine, danas funkcioniše kao dom. U vremenu kada se identitet prostora često briše u korist novog, ovakav pristup koji ne skriva svoje porijeklo djeluje kao promišljen i potreban odgovor.
Prije nego što je postala vila, Scvola Elementare bila je mjesto svakodnevice jedne zajednice. Izgrađena tokom talijanske uprave, ova zgrada je desetljećima funkcionisala kao osnovna škola, sa jasno definiranom organizacijom prostora i tipologijom koja je odgovarala tadašnjem društvenom kontekstu.
Ta struktura je ostala prisutna i danas. Ne kao nostalgija, nego kao prostorni okvir koji je reinterpretiran. Fasada sačuvana u kamenu, ritam otvora i čak natpis iznad ulaza nisu tretirani kao dekor, nego kao aktivni elementi identiteta.
Ono što ovaj projekt izdvaja jeste činjenica da prošlost nije stilizirana. Ona je ostavljena vidljiva, gotovo sirova, ali precizno uklopljena u novi narativ.
Projekt počinje intuitivno pronalaskom napuštene zgrade i prepoznavanjem njenog potencijala. Vlasnici nisu tražili gotov prostor, nego mogućnost da oblikuju vlastiti odnos prema mjestu.
Adaptacija nije bila jednostavna. U tehničkom smislu, riječ je o kompletnoj rekonstrukciji: od temelja i konstrukcije, do krova i energetskih sistema. Ali upravo u tom procesu leži ključ projekta sposobnost da se istovremeno intervenira i očuva.
Ovdje arhitektura nije agresivna. Nema pokušaja da se “prepiše” postojeće stanje, nego da se nadogradi. Rezultat je prostor koji zadržava svoju mjeru, proporciju i logiku, ali funkcioniše u savremenom kontekstu.
Najveća vrijednost projekta leži u suzdržanosti. Intervencije su precizne, gotovo nevidljive na prvi pogled, ali ključne za način na koji prostor danas funkcioniše.
Zadržani su osnovni volumeni i materijali, dok su novi slojevi uvedeni kroz infrastrukturu, izolaciju i tehnologiju. Sistem grijanja, solarni paneli i energetska rješenja nisu naglašeni, ali su integralni dio projekta.
Ovakav pristup pokazuje kako savremena arhitektura ne mora biti vizualno dominantna da bi bila relevantna. Dovoljno je da bude logična.
Unutrašnjost prati istu ideju. Nema viška, ali nema ni praznine.
Prirodni materijali kamen, drvo, tekstil definišu atmosferu. Paleta je suzdržana, ali topla, sa akcentima koji dolaze kroz umjetnost i predmete s pričom. Namještaj varira od savremenih komada do antikviteta, stvarajući balans između vremena.
Poseban sloj čini privatna kolekcija umjetnina i predmeta i upravo zbog toga prostor djeluje autentično, a ne kurirano.
Organizacija prostora ostaje jasna: prizemlje kao zajednički prostor, kat kao zona privatnosti. Ali ono što se mijenja jeste način na koji se ti prostori koriste fleksibilnije, otvorenije, prilagođeno savremenim navikama.
Vanjski prostor nije tretiran kao dodatak, nego kao produžetak interijera.
Bazen, terasa, ljetna kuhinja i vrt organizovani su kao niz funkcionalnih zona koje omogućavaju različite scenarije korištenja od svakodnevnog boravka do okupljanja.
Poseban moment je ljetno kino, koje transformiše dvorište u scenografiju. Ovdje arhitektura izlazi iz svojih granica i postaje iskustvo.
Krajolik je zadržan u svojoj prirodnoj logici, sa lavandom i mediteranskim biljem koje prati sezonske promjene. Nema pokušaja da se prostor “kontorliše” on se samo usmjerava.
U kontekstu naše regije, gdje ovakvi objekti često ostaju zapušteni ili se brišu bez razmišljanja, ovaj projekt djeluje kao podsjetnik da arhitektura može biti i nježna i precizna u isto vrijeme.
I možda najvažnije: da prostor može imati prošlost, a da pritom ne ostane zarobljen u njoj.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
