TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 14.4.2026.
Gala večer Bonjour x Via Media je pažljivo osmišljena prostorna priča u kojoj se stvarnost pomjera, slojevi se preklapaju, a percepcija postaje dio dizajna.
Kroz koncept Down the Rabbit Hole, prostor je transformisan u niz scena koje brišu granice između funkcije i doživljaja. Upravo takvi projekti otvaraju zanimljivo pitanje: šta se iz jednog efemernog postava može prenijeti u dugotrajniji dizajnerski kontekst?
Zato smo odlučili pitati 6 stručnjakinja, svaka u svom polju od arhitekture do interijera i produkt dizajna koje su bile dio večeri kako one čitaju ovaj prostor ne kao gosti, već kao dizajnerice i arhitektice.
U razgovoru smo okupili različite perspektive od mladih arhitektica koje tek grade svoj autorski izraz, do dizajnerica koje već aktivno oblikuju interijere i proizvode. Zanimalo nas je kako profesionalno oko čita scenografiju jednog eventa: šta prepoznaju kao vrijedno, šta bi zadržale i na koji način bi to razvile dalje kroz vlastiti rad.
Umjesto klasičnih dojmova, fokus smo stavili na transfer ideje iz prostora eventa u stvarni dizajnerski proces.
Neira Sinanbašić, produkt dizajnerica i osnivačica Studio Neira: Svaka tema o Alisi u zemlji čuda me na prvu uvijek asocira na disproporciju. Taj izvrnuti odnos veličina može se na zanimljiv način primijeniti u dizajnu, poput šahovskog polja uvećanog do dimenzije u kojoj smo mi zapravo figure.
U mom dizajnerskom izričaju- možda bi neko vuneno klupko moglo biti povećano do te mjere da postane udobna fotelja.
Blanka Mišić, interijer dizajnerica i osnivačica ARTERIOR: U ovom set dizajnu najviše me privlači način na koji je kolorit korišten kao alat za reinterpretaciju poznatih motiva.
Kontrast crne i bijele dobija novu dimenziju kroz uvođenje akcentnih tonova, posebno crvene i ružičaste, koji prostoru daju slojevitost, dinamiku i dozu nadrealnog. Također, ukoliko pratite rad našeg biroa ''ARTERIOR'', znate da dosta elemenata iz ovog set dizajna možete naći i u našim projektima.
Neira Ahmetbegović, studentica arhitekture: U svom radu bih prenijela koncept lebdećih elemenata, čime dobijamo plafon kao živu scenografiju, a ne klasičnu horizontalnu granicu gdje se radnja inače završava. U vlastitom radu bih to razvila kao pomične panele, popraćene rasvjetom koja bi redefinisala sam osjećaj bivanja i atmosfere između čovjeka i arhitekture.
Volim kada neki film ili prostor daju osjećaj da imaju svoj vlastiti svijet s pomalo čudnim narativom u koji smo pozvani, a baš to smo večeras imali na Bonjour x Via Media Gala Night.
Emina Tsiligkros, magistrica arhitekture: Preuzela bih prije svega slojevitost i asimetriju, jer smatram da upravo ti elementi prostoru daju karakter i određenu dozu nepredvidivosti.
Ove principe bih primijenila tako da prostor nije odmah u potpunosti čitljiv, već da se postepeno otkriva kroz različite slojeve, visinske odnose i perspektive. Asimetrija bi služila za razbijanje monotonije i uvođenje osjećaja kretanja, stvarajući utisak da prostor uvlači korisnika dublje u njega.
Vizuelni izraz bih zadržala u svom pristupu, čisti i kontrastni elementi sa jednim izraženijim akcentom, uz kombinaciju sirovih i rafiniranih materijala, kako bi prostor djelovao istovremeno edgy i kontrolisano.
Belinda Pušić, interijer dizajnerica i osnivačica Belinda Design studio: Vaše postavke koje ste odradile za ovaj event su savršeno oblikovale navedenu temu i imale posebne detalje. Ideje pristupa tematskom dizajnu sa ovog seta bi iskoristila u izložbenim prostorima.
Prostorima koje posebno dizajniramo za promidžbu određenog brenda, predstavljanju njihovog novog proizvoda ili nove kolekcije.
Pri tome stvaramo opipljivu umjetničku postavku blisku samo tom cilju koji brend želi prenijeti svijetu u datom trenutku.
Foto: Privatna arhiva
Lejla Baraković, interijer dizajnerica i osnivačica Lejloou Interiors: Element koji bih najviše prenijela u svoje interijere jeste upravo igra perspektive i grafike, način na koji linije definišu prostor, vode pogled i stvaraju osjećaj dubine. Crno-bijelo nikada nije samo jednostavno. Volim kada interijer ima tu snagu. Kada nije samo lijep, nego ostavlja utisak.
Ključ je u balansu, kako ublažiti grafiku toplim materijalima i zadržati je kao pažljivo dozirani akcenat.
Foto: Privatna arhiva
TEKST: Ada Ćeremida
U mjesecu martu u kojem smo pokrenuli Bonjour.DESIGN kao platformu za razgovor o arhitekturi i dizajnu, bilo je gotovo nemoguće zatvoriti ga bez da taj razgovor, zajedno s Via Media timom, prevedemo u stvarno, fizičko iskustvo.
Bonjour x Via Media Gala Night, time, nije samo bila gala večer nego i prostorni eksperiment, onaj koji briše granice između interijera, scenografije i instalacije. Sedmicu dana kasnije, kada su se utisci već slegli, jasnije je da ono što je ostalo pored vizuala nezaboravne večeri, jeste način razmišljanja o prostoru kojeg smo oblikovali u iskustvo.
U narednim danima, kroz razgovore sa arhitektima i dizajnerima koji su bili dio večeri, dodatno ćemo otvoriti pitanje reinterpretacije, ali ovdje počinjemo od samog prostora.
Smješten u prostoru koji Sarajevo kolektivno prepoznaje gotovo instinktivno, Dom mladih nosi slojeve sjećanja, kulture i arhitektonske vrijednosti koji ga čine više od same lokacije. To je mjesto kroz koje je prošla svaka generacija barem jednom, prostor čiji izgled svi znamo napamet. 
Zato, odluka da ga zajedno s Via Media timom u potpunosti transformišemo za jednu noć nije bila samo produkcijska, nego konceptualna. Reakcije gostiju nakon večeri kao što su: „Nisam mogao prepoznati da je ovo Dom mladih“, otvorile su i jedno zanimljivo čitanje: ova transformacija nije bila negacija prostora, nego njegova reinterpretacija. 
Ne u smislu da se mora mijenjati, nego da kroz prostorni dizajn i vizualne intervencije može biti viđen drugačije. U tom kontekstu, dok je dress code pozivao na reinterpretaciju kroz lični izraz, mi smo isti princip primijenili na prostorni dizajn, od samog početka. Sarajevo već ima prostore, ima slojeve i bogatstvo, ponekad je potrebno samo malo kreativnosti da ih vidimo iznova.
Scenografija se često posmatra kao privremena, ali u ovom slučaju ona funkcioniše kao potpuna prostorna strategija. Od ulaza, gdje geometrija vodi tijelo kroz sekvencu kretanja, do amfiteatra gdje se perspektiva namjerno destabilizuje, prostor je projektovan kao niz iskustava, a ne kao statična kompozicija.
Crno-bijeli raster nije dekoracija, nego alat: on širi, sužava i uvija percepciju prostora, stvarajući osjećaj dubine tamo gdje je nema.
Centralna osa sa dugim stolovima uvodi gotovo urbanističku logiku: kretanje, orijentaciju i hijerarhiju. U tom smislu, prostor funkcioniše kao mali grad sa svojim pravilima, ritmom i tačkama fokusa. Ono što je ključno jeste da scenografija ovdje ne imitira arhitekturu, ona je koristi kao metod.
Prvi kontakt s tim metodom dešava se već na ulazu, kroz tunel koji služi kao uvod u logiku cijelog prostora. Dimenzijama koje se protežu gotovo devet metara u dužinu, tunel svjesno komprimuje tijelo i fokus.
Plohe koje produžavaju raster i zatvaraju perspektivu, te ulazi i izlazi u obliku ključaonice, stvaraju osjećaj kontrolisanog prolaska kao da ne ulazite u prostor, nego u paralelni svijet koji slijedi logiku Down the Rabbit Hole, gdje pravila stvarnosti postepeno prestaju važiti.
Tunel je, u tom smislu, prva faza destabilizacije percepcije, priprema za prostor koji dolazi.
Zato, izlazak iz tunela u amfiteatar djeluje kao ulazak u stvarni rabbit hole. Nakon kompresije, prostor se naglo otvara, ali bez vraćanja stabilnosti.
Jedan od najsnažnijih elemenata prostora jeste odluka da se dizajn ne zaustavi na nivou objekta, nego da preuzme kontrolu nad atmosferom. Plafon, koji je u klasičnim interijerima pasivna površina, ovdje postaje aktivni sloj: lebdeći elementi uvode dinamiku i osjećaj nestabilnosti, kao da prostor nije konačan.
Time se briše granica između poda, zida i plafona, što je princip koji sve češće vidimo i u savremenoj arhitekturi i izložbenim postavkama.
Svjetlo dodatno pojačava tu ideju. Nije korišteno da osvijetli prostor, nego da ga transformiše naglašavajući kontraste, uvodeći dubinu i stvarajući gotovo filmsku scenografiju. 
U tom odnosu svjetla i materijala, prostor prestaje biti neutralna pozadina i postaje aktivni učesnik događaja. Upravo tu dolazimo do ključne tačke: dizajn više nije nešto što gledamo, nego nešto kroz šta prolazimo.
Tu ideju dodatno potvrđuju i elementi koji rade u mjerilu tijela. Karte na stropu, dimenzija duge dva metra, djeluju kao sloj koji se spušta u prostor i uvlači nas u njegovu dubinu.
Šahovske figure visoke do tri metra uvode vertikalni akcenat koji se ne može ignorisati, ali još važnije, njihova pozicija u prostoru nije slučajna. Postavljene poput figura u partiji, one sugerišu kretanje, pravac i odnose, kao da ste i sami postali dio igre koja se odvija oko vas.
Zec, monumentalnih dimenzija, ali iznenađujuće lagan za nositi, dodatno pojačava taj osjećaj pomjerene stvarnosti kao centralni vizual i lik koji uvodi narativ.
Prisutnost, u kombinaciji sa skalom ostalih elemenata, stvara blagi disbalans u percepciji: odjednom se osjećate manjima, kao da ste zakoračili u svijet u kojem proporcije više nisu stabilne. Ta igra mjerila priziva poznati trenutak iz Alice in Wonderland, onaj kada se veličina mijenja, a prostor postaje nepredvidiv.
Crne zavjese koje prekrivaju kulise dodatno brišu rubove prostora i stvaraju osjećaj beskonačne pozadine, pa scena ne djeluje zatvoreno, nego kao da se nastavlja van vidljivog.
U tom odnosu figura, pozicija i mjerila, prostor prestaje biti nešto što posmatramo i postaje nešto u čemu se, makar na trenutak, izgubimo.
Iako prostor na prvi pogled djeluje kao čista iluzija, njegova funkcionalna logika ostaje precizna. Stolovi, kretanje gostiju, vidljivost scene, sve je riješeno unutar jasno definisanog sistema. Ta napetost između iluzije i funkcije čini ga zanimljivim za arhitektonsku analizu.
Dizajn ne žrtvuje upotrebljivost zbog vizuala, nego koristi vizual kao produžetak funkcije.
Optičke distorzije, ponavljanja i geometrijski motivi podsjećaju na principe koji se koriste u savremenom produkt dizajnu, gdje je forma način da se redefiniše iskustvo korisnika.
U tom smislu, ovaj prostor možemo čitati kao trodimenzionalni proizvod: dizajniran, testiran i doživljen kroz interakciju.
Možda je najzanimljivije to što ovaj prostor nije napravljen da traje, ali način na koji razmišljamo o prostoru nakon njega jeste. Ako je ovo bio eksperiment, onda je jasno pokazao da granice između arhitekture, interijera i scenografije više nisu fiksne.
Pitanje koje ostaje nije kako dizajnirati događaj, nego kako dizajnirati iskustvo koje će nadživjeti prostor u kojem se desilo.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
