TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 14.4.2026.
Gala večer Bonjour x Via Media je pažljivo osmišljena prostorna priča u kojoj se stvarnost pomjera, slojevi se preklapaju, a percepcija postaje dio dizajna.
Kroz koncept Down the Rabbit Hole, prostor je transformisan u niz scena koje brišu granice između funkcije i doživljaja. Upravo takvi projekti otvaraju zanimljivo pitanje: šta se iz jednog efemernog postava može prenijeti u dugotrajniji dizajnerski kontekst?
Zato smo odlučili pitati 6 stručnjakinja, svaka u svom polju od arhitekture do interijera i produkt dizajna koje su bile dio večeri kako one čitaju ovaj prostor ne kao gosti, već kao dizajnerice i arhitektice.
U razgovoru smo okupili različite perspektive od mladih arhitektica koje tek grade svoj autorski izraz, do dizajnerica koje već aktivno oblikuju interijere i proizvode. Zanimalo nas je kako profesionalno oko čita scenografiju jednog eventa: šta prepoznaju kao vrijedno, šta bi zadržale i na koji način bi to razvile dalje kroz vlastiti rad.
Umjesto klasičnih dojmova, fokus smo stavili na transfer ideje iz prostora eventa u stvarni dizajnerski proces.
Neira Sinanbašić, produkt dizajnerica i osnivačica Studio Neira: Svaka tema o Alisi u zemlji čuda me na prvu uvijek asocira na disproporciju. Taj izvrnuti odnos veličina može se na zanimljiv način primijeniti u dizajnu, poput šahovskog polja uvećanog do dimenzije u kojoj smo mi zapravo figure.
U mom dizajnerskom izričaju- možda bi neko vuneno klupko moglo biti povećano do te mjere da postane udobna fotelja.
Blanka Mišić, arhitektica i osnivačica ARTERIOR: U ovom set dizajnu najviše me privlači način na koji je kolorit korišten kao alat za reinterpretaciju poznatih motiva.
Kontrast crne i bijele dobija novu dimenziju kroz uvođenje akcentnih tonova, posebno crvene i ružičaste, koji prostoru daju slojevitost, dinamiku i dozu nadrealnog. Također, ukoliko pratite rad našeg biroa ''ARTERIOR'', znate da dosta elemenata iz ovog set dizajna možete naći i u našim projektima.
Neira Ahmetbegović, studentica arhitekture: U svom radu bih prenijela koncept lebdećih elemenata, čime dobijamo plafon kao živu scenografiju, a ne klasičnu horizontalnu granicu gdje se radnja inače završava. U vlastitom radu bih to razvila kao pomične panele, popraćene rasvjetom koja bi redefinisala sam osjećaj bivanja i atmosfere između čovjeka i arhitekture.
Volim kada neki film ili prostor daju osjećaj da imaju svoj vlastiti svijet s pomalo čudnim narativom u koji smo pozvani, a baš to smo večeras imali na Bonjour x Via Media Gala Night.
Emina Tsiligkros, magistrica arhitekture: Preuzela bih prije svega slojevitost i asimetriju, jer smatram da upravo ti elementi prostoru daju karakter i određenu dozu nepredvidivosti.
Ove principe bih primijenila tako da prostor nije odmah u potpunosti čitljiv, već da se postepeno otkriva kroz različite slojeve, visinske odnose i perspektive. Asimetrija bi služila za razbijanje monotonije i uvođenje osjećaja kretanja, stvarajući utisak da prostor uvlači korisnika dublje u njega.
Vizuelni izraz bih zadržala u svom pristupu, čisti i kontrastni elementi sa jednim izraženijim akcentom, uz kombinaciju sirovih i rafiniranih materijala, kako bi prostor djelovao istovremeno edgy i kontrolisano.
Belinda Pušić, arhitektica i osnivačica Belinda Design studio: Vaše postavke koje ste odradile za ovaj event su savršeno oblikovale navedenu temu i imale posebne detalje. Ideje pristupa tematskom dizajnu sa ovog seta bi iskoristila u izložbenim prostorima.
Prostorima koje posebno dizajniramo za promidžbu određenog brenda, predstavljanju njihovog novog proizvoda ili nove kolekcije.
Pri tome stvaramo opipljivu umjetničku postavku blisku samo tom cilju koji brend želi prenijeti svijetu u datom trenutku.
Foto: Privatna arhiva
Lejla Baraković, interijer dizajnerica i osnivačica Lejloou Interiors: Element koji bih najviše prenijela u svoje interijere jeste upravo igra perspektive i grafike, način na koji linije definišu prostor, vode pogled i stvaraju osjećaj dubine. Crno-bijelo nikada nije samo jednostavno. Volim kada interijer ima tu snagu. Kada nije samo lijep, nego ostavlja utisak.
Ključ je u balansu, kako ublažiti grafiku toplim materijalima i zadržati je kao pažljivo dozirani akcenat.
Foto: Privatna arhiva
TEKST: Ada Ćeremida
Koliko se toga u arhitekturi može promijeniti za deset godina? Projekti nastaju, ideje se razvijaju, gradovi mijenjaju, a prostori s vremenom počinju živjeti vlastite priče. Ipak, kada se svi ti radovi ponovo nađu na jednom mjestu, postaje zanimljivo vidjeti šta ih zapravo povezuje.
To pitanje nas je odvelo u sarajevsku Galeriju Roman Petrović, gdje je studio Sinteza arhitektura otvorio izložbu FRAME & FLOW – Arhitektura odnosa, predstavljajući deset godina rada kroz 21 odabrani projekt i sedam tematskih cjelina. 
Na prvi pogled, riječ je o arhitektonskoj retrospektivi. Međutim, ono što ovu postavku čini zanimljivom jeste način na koji se projekti posmatraju jedni u odnosu na druge. Umjesto jednostavnog hronološkog pregleda, pred nama su različiti prostori, mjerila i projektantski izazovi povezani pitanjem koje se provlači kroz cijelu izložbu: kakav odnos arhitektura gradi s čovjekom, mjestom i vremenom u kojem nastaje?
Od porodičnih kuća i stambenih objekata do javnih prostora, rekonstrukcija i urbanističkih intervencija, svaki predstavljeni projekt otvara drugačiji razgovor. O odnosu prirode i izgrađenog, o naslijeđu koje čuvamo, o novim funkcijama koje unosimo u postojeće prostore, ali i o svakodnevici ljudi koji te prostore koriste.
I dok izložba obuhvata period od 2016. do 2026. godine, priča studija Sinteza počinje mnogo ranije. 
Korijeni studija sežu u 1989. godinu, kada je arhitekt Zijad Sirčo u Visokom osnovao projektantski biro Sinteza.
Kroz naredne decenije studio je prolazio kroz različite faze razvoja, a njegov današnji identitet oblikuje nova generacija arhitekata, među kojima su Jasmin i Ilma Sirčo, zajedno s timom saradnika koji djeluju na projektima arhitekture, urbanizma, interijera i istraživanja.
Zanimljivo je posmatrati taj kontinuitet, naročito u profesiji u kojoj se metode rada, tehnologije, potrebe korisnika, pa i sami gradovi neprestano mijenjaju. Šta ostaje isto kada se smjenjuju generacije arhitekata? Koje ideje vrijedi sačuvati, a koje iznova preispitivati?
U slučaju Sinteze, odgovori se mogu tražiti upravo kroz raznovrsnost njihovog rada.
Među projektima predstavljenim na izložbi nalaze se rekonstrukcija robne kuće Vema u Visokom, projekt uređenja Bentbaše u Sarajevu, kao i intervencije na arhitektonskim djelima akademika Zlatka Ugljena, uključujući Bijelu Šerefudin džamiju.
Tu su i objekti namijenjeni stanovanju, obrazovanju i javnom životu, ali i manji zahvati poput projekta Open Library u Visokom, koji pokazuju kako arhitektura može djelovati i izvan velikih investicija i kompleksnih građevinskih projekata.
Različite namjene, lokacije i prostorni konteksti, ali zajednički interes za ono što arhitektura može pružiti prostoru u kojem nastaje.
Sam naziv izložbe otkriva mnogo o načinu na koji je osmišljena.
FRAME & FLOW, odnosno okvir i tok, dva su pojma kroz koja se može čitati odnos između arhitektonske ideje i njenog razvoja. Okvir koji definiše određeni prostor, njegove mogućnosti i ograničenja, te tok koji nastaje kroz kretanje, korištenje i promjene.
U Galeriji Roman Petrović ta se ideja prenosi kroz sedam tematskih cjelina koje povezuju odabrane projekte u jednu širu priču.
Postavka nas vodi od pitanja teritorije i pripadnosti određenom mjestu, preko stanovanja i zajedničkih prostora, do arhitektonskih intervencija, saradnji i odnosa prema postojećem graditeljskom naslijeđu. 
Takav pristup omogućava da projekte ne posmatramo samo kao zasebne objekte, nego i kao dijelove kontinuiranog istraživanja. Kako jedan studio odgovara na različite potrebe? Kako se mijenja njegov arhitektonski izraz? I koliko iskustvo jednog projekta može utjecati na sve ono što dolazi poslije njega?
Jer odnos između čovjeka i prostora nije tema rezervisana samo za arhitekte. Svi imamo mjesta za koja smo vezani, zgrade koje prepoznajemo kao dio identiteta grada i prostore čija nam promjena može značiti mnogo više nego što bismo očekivali.
Zato je i zanimljivo vidjeti arhitektonske projekte izvan njihovog uobičajenog konteksta, kroz odnos arhitektonske prakse, istraživanja, naslijeđa i društvenog konteksta.
A o tim odnosima, ali i o razvoju studija, projektima koji nose posebnu odgovornost i idejama koje tek dolaze, razgovarali smo s Jasminom Sirčom, arhitektom i autorom izložbe. 
Deset godina rada, 21 projekt i sedam tematskih cjelina. Kada ste počeli pripremati ovu izložbu i vraćati se projektima iz prethodne decenije, jeste li primijetili nešto što povezuje sve te radove, a čega možda niste bili svjesni dok ste ih stvarali?
Ono što je interesantno za nas jeste da smo htjeli napraviti taj presjek, koji je prije svega bitan za nas, da znamo šta smo to radili, da napravimo neki osvrt i da znamo u kojem pravcu želimo da idemo.
Ono što je posebno interesantno za nas jeste to da je uvijek bila prisutna saradnja s drugim kolegama na konkursima, koja je za nas bila izuzetno bitna, poput saradnje sa studijem Mrav, Zejdom, Ilmom, Asmirom i Melihom, kao i drugim kolegama. A onda je tu i saradnja s investitorima, našim prijateljima i različitim udruženjima. 
Naziv izložbe je FRAME & FLOW – Arhitektura odnosa. Šta za vas zapravo znači arhitektura odnosa i kako se ta ideja provlači kroz projekte studija Sinteza?
Zato smo shvatili da su ta arhitektura odnosa i veze zapravo jedna od glavnih tema naše izložbe.
Naročito u projektima koji su vezani za konkurse, to je jedan dugi niz dijaloga, prije svega između nas, i te ideje nastaju u međusobnom sukobljavanju ili nadopunjavanju ideja.
Mi analiziramo kontekst, moguće koncepte, referentne primjere i onda uvijek tražimo nešto što je karakteristično za tu lokaciju i kako možemo dati nešto dodatno, posebno toj lokaciji. Kako da to dopunimo programom, formom, sadržajem i da postignemo nešto što je više od samog okvira, da ima i flow, to jest život, i da sve to zajedno ima neku suštinu. 
Među predstavljenim radovima je i projekt uređenja Bentbaše, prostora koji ima posebno mjesto u kolektivnom sjećanju Sarajeva. Kako pristupate projektovanju na lokacijama koje već imaju snažan identitet i emociju za ljude koji ih koriste?
Naročito u ovim projektima vezanim za konkurse, to je jedan dugi niz dijaloga, prije svega između nas. Ideje nastaju u međusobnom sukobljavanju ili nadopunjavanju tih ideja.
Analiziramo kontekst, moguće koncepte, referentne primjere i onda uvijek tražimo nešto što je karakteristično za tu lokaciju i kako možemo dati nešto dodatno. Tražimo kako da to dopunimo programom, formom, sadržajem i da postignemo nešto što je više od samog framea, da ima i flow, to jest život, i da sve to zajedno ima neku suštinu. 
Sarađivali ste i s akademikom Zlatkom Ugljenom. Šta vam je ta saradnja donijela kao arhitekti i postoji li neka lekcija koju i danas primjenjujete u vlastitim projektima?
Uvijek je interesantno sarađivati s profesorom Ugljenom. Ima jedna anegdota, a ono što je za nas jako bitno jeste, u suštini, da nastavljamo iza onih koji su prije nas bili, izuzetnih arhitekata, i da imamo priliku da na neki način zaštitimo ili dopunimo tu ideju, projekt, naravno, uz dopuštenje profesora. Postoji i još jedna zanimljiva anegdota koju nam je profesor ispričao. Prije 1939. godine živio je u Brezi, gdje je u njihovu kuću dolazio Juraj Neidhardt. Upravo su ti susreti, kako nam je ispričao, utjecali na njegovu odluku da postane arhitekt. 
Postoji li neki projekt, prostor ili arhitektonski problem kojim se Sinteza još nije bavila, a željeli biste?
Ima dosta tu ideja. Ono što nam je trenutno aktuelno jeste saradnja na projektu „500 Čuvara Mili“. To je crkva u Visokom, crkva Svetog Prokopija, preko koje prelazi cesta.
Zajedno s udruženjem smo zaustavili saobraćaj prije tri mjeseca i trenutno skupljamo sredstva za nastavak arheoloških radova.
Ideja je da se na kraju napravi in situ muzej i da imamo muzej dostojan takvog mjesta i njegove važnosti u državi. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
