TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 11.4.2026.
U mjesecu martu u kojem smo pokrenuli Bonjour.DESIGN kao platformu za razgovor o arhitekturi i dizajnu, bilo je gotovo nemoguće zatvoriti ga bez da taj razgovor, zajedno s Via Media timom, prevedemo u stvarno, fizičko iskustvo.
Bonjour x Via Media Gala Night, time, nije samo bila gala večer nego i prostorni eksperiment, onaj koji briše granice između interijera, scenografije i instalacije. Sedmicu dana kasnije, kada su se utisci već slegli, jasnije je da ono što je ostalo pored vizuala nezaboravne večeri, jeste način razmišljanja o prostoru kojeg smo oblikovali u iskustvo.
U narednim danima, kroz razgovore sa arhitektima i dizajnerima koji su bili dio večeri, dodatno ćemo otvoriti pitanje reinterpretacije, ali ovdje počinjemo od samog prostora.
Smješten u prostoru koji Sarajevo kolektivno prepoznaje gotovo instinktivno, Dom mladih nosi slojeve sjećanja, kulture i arhitektonske vrijednosti koji ga čine više od same lokacije. To je mjesto kroz koje je prošla svaka generacija barem jednom, prostor čiji izgled svi znamo napamet. 
Zato, odluka da ga zajedno s Via Media timom u potpunosti transformišemo za jednu noć nije bila samo produkcijska, nego konceptualna. Reakcije gostiju nakon večeri kao što su: „Nisam mogao prepoznati da je ovo Dom mladih“, otvorile su i jedno zanimljivo čitanje: ova transformacija nije bila negacija prostora, nego njegova reinterpretacija. 
Ne u smislu da se mora mijenjati, nego da kroz prostorni dizajn i vizualne intervencije može biti viđen drugačije. U tom kontekstu, dok je dress code pozivao na reinterpretaciju kroz lični izraz, mi smo isti princip primijenili na prostorni dizajn, od samog početka. Sarajevo već ima prostore, ima slojeve i bogatstvo, ponekad je potrebno samo malo kreativnosti da ih vidimo iznova.
Scenografija se često posmatra kao privremena, ali u ovom slučaju ona funkcioniše kao potpuna prostorna strategija. Od ulaza, gdje geometrija vodi tijelo kroz sekvencu kretanja, do amfiteatra gdje se perspektiva namjerno destabilizuje, prostor je projektovan kao niz iskustava, a ne kao statična kompozicija.
Crno-bijeli raster nije dekoracija, nego alat: on širi, sužava i uvija percepciju prostora, stvarajući osjećaj dubine tamo gdje je nema.
Centralna osa sa dugim stolovima uvodi gotovo urbanističku logiku: kretanje, orijentaciju i hijerarhiju. U tom smislu, prostor funkcioniše kao mali grad sa svojim pravilima, ritmom i tačkama fokusa. Ono što je ključno jeste da scenografija ovdje ne imitira arhitekturu, ona je koristi kao metod.
Prvi kontakt s tim metodom dešava se već na ulazu, kroz tunel koji služi kao uvod u logiku cijelog prostora. Dimenzijama koje se protežu gotovo devet metara u dužinu, tunel svjesno komprimuje tijelo i fokus.
Plohe koje produžavaju raster i zatvaraju perspektivu, te ulazi i izlazi u obliku ključaonice, stvaraju osjećaj kontrolisanog prolaska kao da ne ulazite u prostor, nego u paralelni svijet koji slijedi logiku Down the Rabbit Hole, gdje pravila stvarnosti postepeno prestaju važiti.
Tunel je, u tom smislu, prva faza destabilizacije percepcije, priprema za prostor koji dolazi.
Zato, izlazak iz tunela u amfiteatar djeluje kao ulazak u stvarni rabbit hole. Nakon kompresije, prostor se naglo otvara, ali bez vraćanja stabilnosti.
Jedan od najsnažnijih elemenata prostora jeste odluka da se dizajn ne zaustavi na nivou objekta, nego da preuzme kontrolu nad atmosferom. Plafon, koji je u klasičnim interijerima pasivna površina, ovdje postaje aktivni sloj: lebdeći elementi uvode dinamiku i osjećaj nestabilnosti, kao da prostor nije konačan.
Time se briše granica između poda, zida i plafona, što je princip koji sve češće vidimo i u savremenoj arhitekturi i izložbenim postavkama.
Svjetlo dodatno pojačava tu ideju. Nije korišteno da osvijetli prostor, nego da ga transformiše naglašavajući kontraste, uvodeći dubinu i stvarajući gotovo filmsku scenografiju. 
U tom odnosu svjetla i materijala, prostor prestaje biti neutralna pozadina i postaje aktivni učesnik događaja. Upravo tu dolazimo do ključne tačke: dizajn više nije nešto što gledamo, nego nešto kroz šta prolazimo.
Tu ideju dodatno potvrđuju i elementi koji rade u mjerilu tijela. Karte na stropu, dimenzija duge dva metra, djeluju kao sloj koji se spušta u prostor i uvlači nas u njegovu dubinu.
Šahovske figure visoke do tri metra uvode vertikalni akcenat koji se ne može ignorisati, ali još važnije, njihova pozicija u prostoru nije slučajna. Postavljene poput figura u partiji, one sugerišu kretanje, pravac i odnose, kao da ste i sami postali dio igre koja se odvija oko vas.
Zec, monumentalnih dimenzija, ali iznenađujuće lagan za nositi, dodatno pojačava taj osjećaj pomjerene stvarnosti kao centralni vizual i lik koji uvodi narativ.
Prisutnost, u kombinaciji sa skalom ostalih elemenata, stvara blagi disbalans u percepciji: odjednom se osjećate manjima, kao da ste zakoračili u svijet u kojem proporcije više nisu stabilne. Ta igra mjerila priziva poznati trenutak iz Alice in Wonderland, onaj kada se veličina mijenja, a prostor postaje nepredvidiv.
Crne zavjese koje prekrivaju kulise dodatno brišu rubove prostora i stvaraju osjećaj beskonačne pozadine, pa scena ne djeluje zatvoreno, nego kao da se nastavlja van vidljivog.
U tom odnosu figura, pozicija i mjerila, prostor prestaje biti nešto što posmatramo i postaje nešto u čemu se, makar na trenutak, izgubimo.
Iako prostor na prvi pogled djeluje kao čista iluzija, njegova funkcionalna logika ostaje precizna. Stolovi, kretanje gostiju, vidljivost scene, sve je riješeno unutar jasno definisanog sistema. Ta napetost između iluzije i funkcije čini ga zanimljivim za arhitektonsku analizu.
Dizajn ne žrtvuje upotrebljivost zbog vizuala, nego koristi vizual kao produžetak funkcije.
Optičke distorzije, ponavljanja i geometrijski motivi podsjećaju na principe koji se koriste u savremenom produkt dizajnu, gdje je forma način da se redefiniše iskustvo korisnika.
U tom smislu, ovaj prostor možemo čitati kao trodimenzionalni proizvod: dizajniran, testiran i doživljen kroz interakciju.
Možda je najzanimljivije to što ovaj prostor nije napravljen da traje, ali način na koji razmišljamo o prostoru nakon njega jeste. Ako je ovo bio eksperiment, onda je jasno pokazao da granice između arhitekture, interijera i scenografije više nisu fiksne.
Pitanje koje ostaje nije kako dizajnirati događaj, nego kako dizajnirati iskustvo koje će nadživjeti prostor u kojem se desilo.
TEKST: Ada Ćeremida
Postoje arhitekti čije zgrade poznajemo toliko dobro da zaboravimo da je iza njih postojao stvarni čovjek, sa navikama, kontradikcijama, radnim stolom i svakodnevicom.
Upravo je jednog takvog Juraja Neidhardta otvorio i panel razgovor povodom novog, dopunjenog izdanja knjige Juraj Neidhardt – Život i djelo autorice Jelice Karlić Kapetanović.
Knjigu, koja je prvi put objavljena devedesetih godina, ovog puta u proširenom izdanju donosi izdavačka kuća IK Vrijeme, uz dodatne arhivske materijale, skice i detalje koji Neidhardta približavaju izvan njegovih najpoznatijih projekata.
Razgovor je okupio njegovu kćerku Tatjanu Neidhardt, kao i arhitekte Amira Vuka Zeca, Nerminu Zagoru i Vedada Islambegovića, čiji profesionalni i autorski putevi na različite načine nastavljaju dijalog sa Neidhardtovim naslijeđem.
Umjesto još jednog razgovora o modernizmu i urbanizmu Sarajeva, fokus se gotovo spontano pomjerio na način na koji je živio, crtao, podučavao i posmatrao grad.
Upravo su ti mali momenti otkrili možda i najzanimljiviji sloj njegove ostavštine, onaj koji se ne može vidjeti samo kroz fasade i urbanističke planove.
Tatjana Neidhardt tokom razgovora podijelila je detalj koji je možda najbolje približio njenog oca izvan arhitekture: njegov radni sto bio je okrenut prema prozoru i vrtu, dok su tragovi tuša ostajali doslovno po cijelom prostoru.
U vremenu prije računara, crtanje je bilo fizičan, spor i gotovo ritualan proces, a mrlje od tuša bile su sastavni dio svakodnevice, ne nered. Upravo kroz takve slike Neidhardt više ne djeluje kao ime iz udžbenika, nego kao čovjek koji je sate provodio skicirajući između papira, svjetla i pogleda prema zelenilu.
Možda upravo zato njegovi projekti nikada nisu djelovali hladno ili strogo odvojeno od prirode.
Foto: @sirisabella
Profesorica i arhitektica Nermina Zagora govorila je o Neidhardtu kao arhitekti koji je mnogo prije savremenih teorija participacije razumio važnost direktnog odnosa sa zajednicom. Vodio je studente na prvomajske uranke, razgovarao s građanima i vjerovao da arhitektura ne može nastajati izolovano od svakodnevnog života ljudi.
Njegovi tekstovi i projekti često su insistirali na parkovima, vrtovima i ozelenjenim međuprostorima dostupnim svima, posebno u radničkim naseljima. Ta ideja grada kao prostora susreta i zajedništva danas djeluje možda jednako aktuelno kao i u vremenu kada ju je zagovarao.
Foto: @tanjasoftic
Jedno od pitanja tokom panela bilo je i kako bi se Juraj Neidhardt danas odnosio prema vještačkoj inteligenciji i savremenim alatima koji mijenjaju arhitekturu.
Tatjana Neidhardt kroz osmijeh je podsjetila da njen otac dugo nije želio koristiti ni rapidograf, nego je ostajao vjeran naliv peru i crtanju rukom, dok telefoni i televizor u njihov dom dolaze mnogo kasnije jer jednostavno nije bio ljubitelj tehnologije. 
Zato zanimljivo djeluje kontrast između njegove privatne distance prema tehnološkim novitetima i ideja koje su za svoje vrijeme bile gotovo futurističke, poput pokretnog pločnika koji je predstavljao još 1935. godine u Parizu.
Tatjana je dodala kako je njegovo osnovno izražajno sredstvo uvijek bila maketa i fizički odnos prema prostoru, zbog čega vjeruje da bi i danas vjerovatno insistirao na direktnom, materijalnom razumijevanju arhitekture. Možda upravo u toj kombinaciji analognog procesa i bezvremenskih ideja leži razlog zbog kojeg Neidhardt i dalje djeluje toliko savremeno.
Tatjana Neidhardt evocirala je i atmosferu arhitektonskih konkursa šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su se veliki projekti crtali ručno na tuš paus papiru, a kopije izrađivale na ozalitima prepoznatljivog narandžastog tona i mirisa amonijaka. Po podovima stana bile su razvučene makete, fotografije i veliki kartoni na koje su se lijepile faze projekta.
Posebno emotivan detalj bio je trenutak kada je spomenula kako je Neidhardtova supruga pravila ljepilo od vode i brašna kako bi se crteži mogli montirati na panele za prezentacije.
Cijela priča djelovala je kao podsjetnik na vrijeme kada je arhitektura bila izrazito kolektivan, fizički i gotovo zanatski proces.
Arhitekta Amir Vuk Zec podsjetio je na zanimljiv detalj koji se često zanemaruje kada govorimo o Neidhardtu i modernizmu: kod njega gotovo nikada nećete pronaći potpuno ravni krov. Iako ga danas često povezujemo sa modernom arhitekturom, njegov pristup bio je mnogo organskiji i bliži prostoru Bosne i Hercegovine, njenom reljefu i naslijeđu.
Kao jednu od referenci spomenuo je Tašlihan i način na koji je Neidhardt promišljao prostor kroz slojeve, sjenu, kretanje i teksturu. Upravo zbog toga njegova arhitektura ni danas ne djeluje kao kopija internacionalnog modernizma, nego kao nešto duboko vezano za Sarajevo.
Tokom panela citirane su i njegove riječi o važnosti arhitektonske skice, za koju je smatrao da ima veću vrijednost od same fotografije.
Objašnjavao je da arhitekta tek kroz crtanje zaista registruje volumen, strukturu, proporciju i prostorne odnose, zbog čega skica postaje lično iskustvo prostora, a ne samo njegova dokumentacija.
Profesor Salihović upravo je taj način razmišljanja opisao kao temelj Neidhardtovog procesa, koji je uvijek kretao od cjeline prema detalju i od analize prema sintezi. U vremenu rendera i brzih vizualizacija, ta ideja danas djeluje gotovo radikalno.
Ovo su tek neki od fragmenata i anegdota koje su tokom večeri otvorile jednu mnogo intimniju sliku Juraja Neidhardta od one koju poznajemo kroz njegove zgrade i urbanističke planove.
Upravo zato novo, dopunjeno izdanje knjige Jelice Karlić Kapetanović ne djeluje samo kao arhitektonska publikacija, nego i kao vrijedan fundament kao i arhiv jednog vremena, načina rada i razmišljanja o gradu koji je i danas nevjerovatno aktuelan.
Posebno jer ovakva izdanja, koja donosi IK Vrijeme, otvaraju prostor za drugačije i detaljnije čitanje regionalne arhitektonske scene i ljudi koji su je oblikovali.
Kroz skice, fotografije, zapise i priče ljudi koji su ga poznavali, Neidhardt se ovdje pojavljuje ne samo kao arhitekta Sarajeva, nego i kao profesor, crtač, mislilac i čovjek svakodnevnih rituala.
A možda je upravo u tim malim detaljima ostao njegov najveći trag.
Foto: @af_unsa
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
