TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 11.4.2026.
U mjesecu martu u kojem smo pokrenuli Bonjour.DESIGN kao platformu za razgovor o arhitekturi i dizajnu, bilo je gotovo nemoguće zatvoriti ga bez da taj razgovor, zajedno s Via Media timom, prevedemo u stvarno, fizičko iskustvo.
Bonjour x Via Media Gala Night, time, nije samo bila gala večer nego i prostorni eksperiment, onaj koji briše granice između interijera, scenografije i instalacije. Sedmicu dana kasnije, kada su se utisci već slegli, jasnije je da ono što je ostalo pored vizuala nezaboravne večeri, jeste način razmišljanja o prostoru kojeg smo oblikovali u iskustvo.
U narednim danima, kroz razgovore sa arhitektima i dizajnerima koji su bili dio večeri, dodatno ćemo otvoriti pitanje reinterpretacije, ali ovdje počinjemo od samog prostora.
Smješten u prostoru koji Sarajevo kolektivno prepoznaje gotovo instinktivno, Dom mladih nosi slojeve sjećanja, kulture i arhitektonske vrijednosti koji ga čine više od same lokacije. To je mjesto kroz koje je prošla svaka generacija barem jednom, prostor čiji izgled svi znamo napamet. 
Zato, odluka da ga zajedno s Via Media timom u potpunosti transformišemo za jednu noć nije bila samo produkcijska, nego konceptualna. Reakcije gostiju nakon večeri kao što su: „Nisam mogao prepoznati da je ovo Dom mladih“, otvorile su i jedno zanimljivo čitanje: ova transformacija nije bila negacija prostora, nego njegova reinterpretacija. 
Ne u smislu da se mora mijenjati, nego da kroz prostorni dizajn i vizualne intervencije može biti viđen drugačije. U tom kontekstu, dok je dress code pozivao na reinterpretaciju kroz lični izraz, mi smo isti princip primijenili na prostorni dizajn, od samog početka. Sarajevo već ima prostore, ima slojeve i bogatstvo, ponekad je potrebno samo malo kreativnosti da ih vidimo iznova.
Scenografija se često posmatra kao privremena, ali u ovom slučaju ona funkcioniše kao potpuna prostorna strategija. Od ulaza, gdje geometrija vodi tijelo kroz sekvencu kretanja, do amfiteatra gdje se perspektiva namjerno destabilizuje, prostor je projektovan kao niz iskustava, a ne kao statična kompozicija.
Crno-bijeli raster nije dekoracija, nego alat: on širi, sužava i uvija percepciju prostora, stvarajući osjećaj dubine tamo gdje je nema.
Centralna osa sa dugim stolovima uvodi gotovo urbanističku logiku: kretanje, orijentaciju i hijerarhiju. U tom smislu, prostor funkcioniše kao mali grad sa svojim pravilima, ritmom i tačkama fokusa. Ono što je ključno jeste da scenografija ovdje ne imitira arhitekturu, ona je koristi kao metod.
Prvi kontakt s tim metodom dešava se već na ulazu, kroz tunel koji služi kao uvod u logiku cijelog prostora. Dimenzijama koje se protežu gotovo devet metara u dužinu, tunel svjesno komprimuje tijelo i fokus.
Plohe koje produžavaju raster i zatvaraju perspektivu, te ulazi i izlazi u obliku ključaonice, stvaraju osjećaj kontrolisanog prolaska kao da ne ulazite u prostor, nego u paralelni svijet koji slijedi logiku Down the Rabbit Hole, gdje pravila stvarnosti postepeno prestaju važiti.
Tunel je, u tom smislu, prva faza destabilizacije percepcije, priprema za prostor koji dolazi.
Zato, izlazak iz tunela u amfiteatar djeluje kao ulazak u stvarni rabbit hole. Nakon kompresije, prostor se naglo otvara, ali bez vraćanja stabilnosti.
Jedan od najsnažnijih elemenata prostora jeste odluka da se dizajn ne zaustavi na nivou objekta, nego da preuzme kontrolu nad atmosferom. Plafon, koji je u klasičnim interijerima pasivna površina, ovdje postaje aktivni sloj: lebdeći elementi uvode dinamiku i osjećaj nestabilnosti, kao da prostor nije konačan.
Time se briše granica između poda, zida i plafona, što je princip koji sve češće vidimo i u savremenoj arhitekturi i izložbenim postavkama.
Svjetlo dodatno pojačava tu ideju. Nije korišteno da osvijetli prostor, nego da ga transformiše naglašavajući kontraste, uvodeći dubinu i stvarajući gotovo filmsku scenografiju. 
U tom odnosu svjetla i materijala, prostor prestaje biti neutralna pozadina i postaje aktivni učesnik događaja. Upravo tu dolazimo do ključne tačke: dizajn više nije nešto što gledamo, nego nešto kroz šta prolazimo.
Tu ideju dodatno potvrđuju i elementi koji rade u mjerilu tijela. Karte na stropu, dimenzija duge dva metra, djeluju kao sloj koji se spušta u prostor i uvlači nas u njegovu dubinu.
Šahovske figure visoke do tri metra uvode vertikalni akcenat koji se ne može ignorisati, ali još važnije, njihova pozicija u prostoru nije slučajna. Postavljene poput figura u partiji, one sugerišu kretanje, pravac i odnose, kao da ste i sami postali dio igre koja se odvija oko vas.
Zec, monumentalnih dimenzija, ali iznenađujuće lagan za nositi, dodatno pojačava taj osjećaj pomjerene stvarnosti kao centralni vizual i lik koji uvodi narativ.
Prisutnost, u kombinaciji sa skalom ostalih elemenata, stvara blagi disbalans u percepciji: odjednom se osjećate manjima, kao da ste zakoračili u svijet u kojem proporcije više nisu stabilne. Ta igra mjerila priziva poznati trenutak iz Alice in Wonderland, onaj kada se veličina mijenja, a prostor postaje nepredvidiv.
Crne zavjese koje prekrivaju kulise dodatno brišu rubove prostora i stvaraju osjećaj beskonačne pozadine, pa scena ne djeluje zatvoreno, nego kao da se nastavlja van vidljivog.
U tom odnosu figura, pozicija i mjerila, prostor prestaje biti nešto što posmatramo i postaje nešto u čemu se, makar na trenutak, izgubimo.
Iako prostor na prvi pogled djeluje kao čista iluzija, njegova funkcionalna logika ostaje precizna. Stolovi, kretanje gostiju, vidljivost scene, sve je riješeno unutar jasno definisanog sistema. Ta napetost između iluzije i funkcije čini ga zanimljivim za arhitektonsku analizu.
Dizajn ne žrtvuje upotrebljivost zbog vizuala, nego koristi vizual kao produžetak funkcije.
Optičke distorzije, ponavljanja i geometrijski motivi podsjećaju na principe koji se koriste u savremenom produkt dizajnu, gdje je forma način da se redefiniše iskustvo korisnika.
U tom smislu, ovaj prostor možemo čitati kao trodimenzionalni proizvod: dizajniran, testiran i doživljen kroz interakciju.
Možda je najzanimljivije to što ovaj prostor nije napravljen da traje, ali način na koji razmišljamo o prostoru nakon njega jeste. Ako je ovo bio eksperiment, onda je jasno pokazao da granice između arhitekture, interijera i scenografije više nisu fiksne.
Pitanje koje ostaje nije kako dizajnirati događaj, nego kako dizajnirati iskustvo koje će nadživjeti prostor u kojem se desilo.
TEKST: Ada Ćeremida
Od porodičnog stana u Sarajevu do savremenog muzeja u Visokom, pet bh. projekata dobilo je mjesto u međunarodnoj selekciji za Piranesi Award 2026.
Koliko često zastanemo i pogledamo šta se zapravo gradi, obnavlja i projektuje u Bosni i Hercegovini? Ne samo velike stambene komplekse ili objekte koji mijenjaju gradske vizure, nego i manje arhitektonske intervencije, prostore koji čuvaju naslijeđe i domove koji pokazuju koliko kreativnosti može stati unutar četiri zida.
Ovog puta imamo dobar razlog da pažnju usmjerimo upravo na domaću scenu.
Objavljena je službena lista nominacija za Piranesi Award 2026, a među međunarodnim kandidatima nalazi se pet arhitektonskih projekata iz Bosne i Hercegovine. Od Sarajeva i Ilidže, preko Visokog i V. Luke, do Banje Luke, selekcija obuhvata različite tipologije, pristupe i arhitektonske ideje.
Piranesi Award dodjeljuje se od 1989. godine i ubraja se među značajnija arhitektonska priznanja srednje i jugoistočne Evrope. U fokusu su realizovani projekti, njihov odnos prema prostoru, materijalima, kulturnom naslijeđu i savremenom načinu života.
Nagradu prati međunarodna izložba u okviru konferencije Piran Days of Architecture , a ovogodišnje dobitnike odabrat će međunarodni stručni žiri. Pet bh. projekata odabrala je nacionalna selektorica Hana Kevilj , čime su dobili priliku da predstavljaju domaću arhitekturu u evropskoj konkurenciji. U nastavku donosimo projekte koji su se našli na ovogodišnjoj listi.
Stan površine 100 m² u sarajevskoj zgradi iz austrougarskog perioda dobio je potpuno novo poglavlje zahvaljujući studiju Projekt V Arhitektura. Umjesto standardnog pristupa renoviranju, Lucy Dinnen i Vernes Čaušević oblikovali su porodični dom u kojem prirodni materijali preuzimaju glavnu ulogu.
Drvo trešnje, glinene zidne boje, kamen i lan stvaraju topao, gotovo taktilan interijer, ali detalj koji ovaj projekat čini neočekivanim jeste mala drvena kućica za djecu integrisana u stan . Izrađena od lameliranog drveta smreke, koristi visinu prostora kako bi stvorila dodatno mjesto za igru, istraživanje i boravak. O ovom projektu smo već pisali na Bonjour.DESIGN, a cijelu priču i fotografije možete pogledati u našem ranijem članku .
Foto: @shatanustarick
Koliko je arhitekture zaista potrebno da bi prostor dobro funkcionisao? Projekat Half-A-Frame ovo pitanje istražuje kroz savremenu interpretaciju planinske kuće i jednostavnost arhitektonske forme.
Autori Nedim Mutevelić, Asmir Mutevelić i Jonus Ademović osmislili su objekat koji se oslanja na prostornu redukciju, montažni sistem gradnje i pažljiv odnos prema prirodnom okruženju.
Projekat je već osvojio Grand Prix na izložbi Collegium Artisticum 2026 , gdje je stručni žiri istakao njegov održivi pristup i način na koji arhitektonska jednostavnost može ponuditi kvalitetno i savremeno rješenje za planinsko stanovanje.
Foto: @halfaframe
Ako ste prolazili kroz Otes, moguće je da ste već primijetili stambene objekte čije valovite terase stvaraju karakterističnu siluetu. Iza arhitektonskog koncepta Sarajevo Waves stoji studio Ahaknap, odnosno arhitekti Kenan Brčkalija i Adnan Harambašić.
Smješten uz rijeku Željeznicu, kompleks svoj prepoznatljivi oblik duguje upravo odnosu s prirodnim okruženjem. Velike terase zamišljene su kao produžetak stambenih prostora, a valovita fasada omogućava drugačiju povezanost interijera i eksterijera.
Prema opisu arhitektonskog studija, riječ je o stambeno-poslovnom kompleksu planiranom sa 220 jedinica, čija je prva zgrada završena 2016. godine. Na službenoj listi Piranesi nominacija navedena je 2026. godina.
Foto: Ahaknap
Kako savremeno predstaviti historiju grada, a pritom sačuvati arhitektonsku vrijednost prostora u kojem je izložena? Upravo tim pitanjem bavio se studio Sinteza prilikom oblikovanja stalne postavke Zavičajnog muzeja Visoko.
Unutar historijske zgrade iz austrougarskog perioda arhitekti Jasmin Sirčo i Berina Sulejmanović osmislili su muzejski interijer u kojem rasvjeta, materijali i prostorna organizacija usmjeravaju posjetitelje kroz različita razdoblja historije Visokog.
Posebno su zanimljive tri tamno oblikovane izložbene prostorije, kao i Zlatna soba posvećena orijentalnoj zbirci dokumenata. Projektantski pristup zasniva se na očuvanju vrijednih elemenata izvorne arhitekture i intervencijama koje ne narušavaju njen karakter.
Projekat je već nagrađen za interijer na izložbi Collegium Artisticum 2026, a nominacija za Piranesi Award donosi mu dodatnu međunarodnu vidljivost.
Foto: Sinteza
Posljednji projekat na bh. listi nominacija dolazi iz Banje Luke, gdje je arhitekta Željko Kusić realizovao poslovni objekat kompanije H_TEC GROUP.
Umjesto potpune zamjene postojeće građevine, projekat polazi od transformacije ranije izgrađenog objekta iz perioda socijalizma. Takav pristup otvara važno pitanje savremene urbane arhitekture: kako prilagoditi postojeće građevine novim potrebama, bez nepotrebnog brisanja njihovih prostornih i materijalnih vrijednosti?
Projekat je osvojio nagradu za realizovani objekat na izložbi Collegium Artisticum 2026, gdje je žiri prepoznao kvalitet njegove arhitektonske transformacije i odnos prema postojećem urbanom kontekstu.
Foto: Željko Kustić Architects
Treehouse Apartment: Ko kaže da kućica na drvetu mora biti vani? Ovaj sarajevski stan donosi dječiju kućicu usred interijera i potpuno novu dimenziju porodičnog stanovanja.
Half-A-Frame: Manje kvadrata, manje komplikacija, više prirode. Planinska kuća koja pokazuje koliko jednostavna forma može biti efektna.
Sarajevo Waves: Terase koje izgledaju poput valova i stanovanje koje se otvara prema vani. Fasada ovdje definitivno nije samo fasada.
Zavičajni muzej Visoko: Historija ne mora izgledati zastarjelo. Savremena scenografija, pažljivo osmišljena rasvjeta i arhitektura koja daje prostor eksponatima.
H_TEC GROUP: Zašto graditi ispočetka ako postojeća zgrada ima potencijal? Banjalučki projekat pokazuje snagu arhitektonske transformacije.
Zajednički nazivnik? Pet potpuno različitih projekata, ali ista ideja: dobra arhitektura ne zavisi samo od veličine objekta, nego od toga koliko promišljeno odgovara na prostor, ljude i njihove potrebe.
Ovogodišnje priznanje Piranesi Award bit će dodijeljeno 21. novembra 2026. godine u Portorožu, kada će biti otvorena i međunarodna izložba nominovanih projekata.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
