TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 11.4.2026.
U mjesecu martu u kojem smo pokrenuli Bonjour.DESIGN kao platformu za razgovor o arhitekturi i dizajnu, bilo je gotovo nemoguće zatvoriti ga bez da taj razgovor, zajedno s Via Media timom, prevedemo u stvarno, fizičko iskustvo.
Bonjour x Via Media Gala Night, time, nije samo bila gala večer nego i prostorni eksperiment, onaj koji briše granice između interijera, scenografije i instalacije. Sedmicu dana kasnije, kada su se utisci već slegli, jasnije je da ono što je ostalo pored vizuala nezaboravne večeri, jeste način razmišljanja o prostoru kojeg smo oblikovali u iskustvo.
U narednim danima, kroz razgovore sa arhitektima i dizajnerima koji su bili dio večeri, dodatno ćemo otvoriti pitanje reinterpretacije, ali ovdje počinjemo od samog prostora.
Smješten u prostoru koji Sarajevo kolektivno prepoznaje gotovo instinktivno, Dom mladih nosi slojeve sjećanja, kulture i arhitektonske vrijednosti koji ga čine više od same lokacije. To je mjesto kroz koje je prošla svaka generacija barem jednom, prostor čiji izgled svi znamo napamet. 
Zato, odluka da ga zajedno s Via Media timom u potpunosti transformišemo za jednu noć nije bila samo produkcijska, nego konceptualna. Reakcije gostiju nakon večeri kao što su: „Nisam mogao prepoznati da je ovo Dom mladih“, otvorile su i jedno zanimljivo čitanje: ova transformacija nije bila negacija prostora, nego njegova reinterpretacija. 
Ne u smislu da se mora mijenjati, nego da kroz prostorni dizajn i vizualne intervencije može biti viđen drugačije. U tom kontekstu, dok je dress code pozivao na reinterpretaciju kroz lični izraz, mi smo isti princip primijenili na prostorni dizajn, od samog početka. Sarajevo već ima prostore, ima slojeve i bogatstvo, ponekad je potrebno samo malo kreativnosti da ih vidimo iznova.
Scenografija se često posmatra kao privremena, ali u ovom slučaju ona funkcioniše kao potpuna prostorna strategija. Od ulaza, gdje geometrija vodi tijelo kroz sekvencu kretanja, do amfiteatra gdje se perspektiva namjerno destabilizuje, prostor je projektovan kao niz iskustava, a ne kao statična kompozicija.
Crno-bijeli raster nije dekoracija, nego alat: on širi, sužava i uvija percepciju prostora, stvarajući osjećaj dubine tamo gdje je nema.
Centralna osa sa dugim stolovima uvodi gotovo urbanističku logiku: kretanje, orijentaciju i hijerarhiju. U tom smislu, prostor funkcioniše kao mali grad sa svojim pravilima, ritmom i tačkama fokusa. Ono što je ključno jeste da scenografija ovdje ne imitira arhitekturu, ona je koristi kao metod.
Prvi kontakt s tim metodom dešava se već na ulazu, kroz tunel koji služi kao uvod u logiku cijelog prostora. Dimenzijama koje se protežu gotovo devet metara u dužinu, tunel svjesno komprimuje tijelo i fokus.
Plohe koje produžavaju raster i zatvaraju perspektivu, te ulazi i izlazi u obliku ključaonice, stvaraju osjećaj kontrolisanog prolaska kao da ne ulazite u prostor, nego u paralelni svijet koji slijedi logiku Down the Rabbit Hole, gdje pravila stvarnosti postepeno prestaju važiti.
Tunel je, u tom smislu, prva faza destabilizacije percepcije, priprema za prostor koji dolazi.
Zato, izlazak iz tunela u amfiteatar djeluje kao ulazak u stvarni rabbit hole. Nakon kompresije, prostor se naglo otvara, ali bez vraćanja stabilnosti.
Jedan od najsnažnijih elemenata prostora jeste odluka da se dizajn ne zaustavi na nivou objekta, nego da preuzme kontrolu nad atmosferom. Plafon, koji je u klasičnim interijerima pasivna površina, ovdje postaje aktivni sloj: lebdeći elementi uvode dinamiku i osjećaj nestabilnosti, kao da prostor nije konačan.
Time se briše granica između poda, zida i plafona, što je princip koji sve češće vidimo i u savremenoj arhitekturi i izložbenim postavkama.
Svjetlo dodatno pojačava tu ideju. Nije korišteno da osvijetli prostor, nego da ga transformiše naglašavajući kontraste, uvodeći dubinu i stvarajući gotovo filmsku scenografiju. 
U tom odnosu svjetla i materijala, prostor prestaje biti neutralna pozadina i postaje aktivni učesnik događaja. Upravo tu dolazimo do ključne tačke: dizajn više nije nešto što gledamo, nego nešto kroz šta prolazimo.
Tu ideju dodatno potvrđuju i elementi koji rade u mjerilu tijela. Karte na stropu, dimenzija duge dva metra, djeluju kao sloj koji se spušta u prostor i uvlači nas u njegovu dubinu.
Šahovske figure visoke do tri metra uvode vertikalni akcenat koji se ne može ignorisati, ali još važnije, njihova pozicija u prostoru nije slučajna. Postavljene poput figura u partiji, one sugerišu kretanje, pravac i odnose, kao da ste i sami postali dio igre koja se odvija oko vas.
Zec, monumentalnih dimenzija, ali iznenađujuće lagan za nositi, dodatno pojačava taj osjećaj pomjerene stvarnosti kao centralni vizual i lik koji uvodi narativ.
Prisutnost, u kombinaciji sa skalom ostalih elemenata, stvara blagi disbalans u percepciji: odjednom se osjećate manjima, kao da ste zakoračili u svijet u kojem proporcije više nisu stabilne. Ta igra mjerila priziva poznati trenutak iz Alice in Wonderland, onaj kada se veličina mijenja, a prostor postaje nepredvidiv.
Crne zavjese koje prekrivaju kulise dodatno brišu rubove prostora i stvaraju osjećaj beskonačne pozadine, pa scena ne djeluje zatvoreno, nego kao da se nastavlja van vidljivog.
U tom odnosu figura, pozicija i mjerila, prostor prestaje biti nešto što posmatramo i postaje nešto u čemu se, makar na trenutak, izgubimo.
Iako prostor na prvi pogled djeluje kao čista iluzija, njegova funkcionalna logika ostaje precizna. Stolovi, kretanje gostiju, vidljivost scene, sve je riješeno unutar jasno definisanog sistema. Ta napetost između iluzije i funkcije čini ga zanimljivim za arhitektonsku analizu.
Dizajn ne žrtvuje upotrebljivost zbog vizuala, nego koristi vizual kao produžetak funkcije.
Optičke distorzije, ponavljanja i geometrijski motivi podsjećaju na principe koji se koriste u savremenom produkt dizajnu, gdje je forma način da se redefiniše iskustvo korisnika.
U tom smislu, ovaj prostor možemo čitati kao trodimenzionalni proizvod: dizajniran, testiran i doživljen kroz interakciju.
Možda je najzanimljivije to što ovaj prostor nije napravljen da traje, ali način na koji razmišljamo o prostoru nakon njega jeste. Ako je ovo bio eksperiment, onda je jasno pokazao da granice između arhitekture, interijera i scenografije više nisu fiksne.
Pitanje koje ostaje nije kako dizajnirati događaj, nego kako dizajnirati iskustvo koje će nadživjeti prostor u kojem se desilo.
TEKST: Ada Ćeremida
U posljednjih nekoliko godina Albanija je postala jedna od onih destinacija o kojima se više ne govori samo zbog mora, nego i zbog arhitekture.
Tirana je već odavno privukla pažnju projektima koji mijenjaju vizuru grada, a sada se isti talas sve više širi i prema obali. Upravo zato nas je zainteresovao novi koncept projekta studija Oppenheim Architecture za Vloru, koji izgleda kao spoj mediteranskog grada, savremene skulpture i filmske scenografije. 
Iako projekat još nije realizovan, vizuali i ideja iza njega već su otvorili razgovor o tome kako bi mogla izgledati nova generacija urbanizma na Jadranu. Posebno jer ovaj pristup ne pokušava samo napraviti “instagramičan” skyline, nego reinterpretirati lokalnu arhitekturu, ritam ulica i način zajedničkog života.
Nakon projekata poput Sphere Building u Tirani o kojem se mnogo govorilo prošle godine, čini se da Albanija sve ozbiljnije postaje regionalni laboratorij za novu arhitekturu.
Vlore Beach Urban Development zamišljen je kao novi urbani kvart na spoju grada i mora, ali ono što ga razlikuje od brojnih obalnih masterplanova jeste način na koji koristi lokalni identitet kao polaznu tačku.
Umjesto zatvorenih resort blokova, arhitekti su inspiraciju pronašli u tradicionalnim albanskim nukli naseljima – manjim grupacijama kuća organizovanim oko zajedničkih prostora i uskih pješačkih ulica.
Rezultat je kvart koji djeluje gusto i urbano, ali istovremeno zadržava ljudsku mjeru. Pješačke zone, prolazi između zgrada i otvoreni prizemni nivoi stvaraju osjećaj grada koji se koristi, a ne samo promatra.
Upravo taj dio projekta djeluje kao njegov najzanimljiviji element jer podsjeća da savremeni urbanizam ne mora značiti gubitak lokalnog karaktera.
Jedna od prvih stvari koje primijetite na vizualima jesu fasade pune dubokih otvora, sjenki i ritmičnih geometrija. Oppenheim Architecture koristi teksturirane površine i prozorske otvore inspirisane tradicionalnim albanskim tipologijama, ali ih prevodi u mnogo savremeniji i gotovo monolitan izraz. 
Tornjevi tako djeluju skulpturalno, ali ne hladno. Nijanse pijeska, terakote, maslinasto zelene i pastelnih tonova dodatno pojačavaju mediteranski osjećaj projekta, zbog čega cijeli kvart izgleda kao produžetak pejzaža oko sebe.
Posebno je zanimljivo što arhitektura ne pokušava dominirati obalom staklenim refleksijama, nego kroz masu, teksturu i dubinu fasade stvara odnos sa svjetlom i klimom.
Iako većinu projekta čine niži volumeni organizovani poput urbanog tkiva, tri vitka tornja postavljena su kao vertikalni akcenti cijelog kompleksa. Oni služe kao svojevrsni orijentiri između grada, marine i Lungomare šetnice, ali i uvode novu gustinu u obalni dio Vlore.
Njihova pozicija omogućava otvorene vizure prema Jadranu, dok niži objekti zadržavaju intimniju atmosferu ulica i trgova između zgrada.
Upravo taj kontrast između monumentalnog i lokalnog daje projektu posebnu dinamiku. Na vizualima posebno dolazi do izražaja način na koji tornjevi izranjaju iz mreže manjih objekata, gotovo kao savremene mediteranske kule.
Ono što je prije nekoliko godina djelovalo kao izolovan niz ambicioznih projekata u Tirani danas izgleda kao mnogo širi arhitektonski momentum. Albanija posljednjih godina intenzivno ulaže u transformaciju svojih gradova, a u taj proces uključeni su brojni međunarodni studiji poput Oppenheim Architecture, MVRDV ili Stefano Boeri Architetti.
Zbog toga projekti poput ovog više nisu izuzetak, nego dio nove urbane slike zemlje. Posebno je zanimljivo što mnogi od njih pokušavaju balansirati između lokalne tradicije i savremenog identiteta, umjesto da potpuno brišu postojeći kontekst.
Upravo zato Vlora Beach Urban Development djeluje kao projekat koji nije zanimljiv samo arhitektima, nego i svima koje zanima kako bi mogli izgledati budući gradovi Mediterana.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
