TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 11.4.2026.
U mjesecu martu u kojem smo pokrenuli Bonjour.DESIGN kao platformu za razgovor o arhitekturi i dizajnu, bilo je gotovo nemoguće zatvoriti ga bez da taj razgovor, zajedno s Via Media timom, prevedemo u stvarno, fizičko iskustvo.
Bonjour x Via Media Gala Night, time, nije samo bila gala večer nego i prostorni eksperiment, onaj koji briše granice između interijera, scenografije i instalacije. Sedmicu dana kasnije, kada su se utisci već slegli, jasnije je da ono što je ostalo pored vizuala nezaboravne večeri, jeste način razmišljanja o prostoru kojeg smo oblikovali u iskustvo.
U narednim danima, kroz razgovore sa arhitektima i dizajnerima koji su bili dio večeri, dodatno ćemo otvoriti pitanje reinterpretacije, ali ovdje počinjemo od samog prostora.
Smješten u prostoru koji Sarajevo kolektivno prepoznaje gotovo instinktivno, Dom mladih nosi slojeve sjećanja, kulture i arhitektonske vrijednosti koji ga čine više od same lokacije. To je mjesto kroz koje je prošla svaka generacija barem jednom, prostor čiji izgled svi znamo napamet. 
Zato, odluka da ga zajedno s Via Media timom u potpunosti transformišemo za jednu noć nije bila samo produkcijska, nego konceptualna. Reakcije gostiju nakon večeri kao što su: „Nisam mogao prepoznati da je ovo Dom mladih“, otvorile su i jedno zanimljivo čitanje: ova transformacija nije bila negacija prostora, nego njegova reinterpretacija. 
Ne u smislu da se mora mijenjati, nego da kroz prostorni dizajn i vizualne intervencije može biti viđen drugačije. U tom kontekstu, dok je dress code pozivao na reinterpretaciju kroz lični izraz, mi smo isti princip primijenili na prostorni dizajn, od samog početka. Sarajevo već ima prostore, ima slojeve i bogatstvo, ponekad je potrebno samo malo kreativnosti da ih vidimo iznova.
Scenografija se često posmatra kao privremena, ali u ovom slučaju ona funkcioniše kao potpuna prostorna strategija. Od ulaza, gdje geometrija vodi tijelo kroz sekvencu kretanja, do amfiteatra gdje se perspektiva namjerno destabilizuje, prostor je projektovan kao niz iskustava, a ne kao statična kompozicija.
Crno-bijeli raster nije dekoracija, nego alat: on širi, sužava i uvija percepciju prostora, stvarajući osjećaj dubine tamo gdje je nema.
Centralna osa sa dugim stolovima uvodi gotovo urbanističku logiku: kretanje, orijentaciju i hijerarhiju. U tom smislu, prostor funkcioniše kao mali grad sa svojim pravilima, ritmom i tačkama fokusa. Ono što je ključno jeste da scenografija ovdje ne imitira arhitekturu, ona je koristi kao metod.
Prvi kontakt s tim metodom dešava se već na ulazu, kroz tunel koji služi kao uvod u logiku cijelog prostora. Dimenzijama koje se protežu gotovo devet metara u dužinu, tunel svjesno komprimuje tijelo i fokus.
Plohe koje produžavaju raster i zatvaraju perspektivu, te ulazi i izlazi u obliku ključaonice, stvaraju osjećaj kontrolisanog prolaska kao da ne ulazite u prostor, nego u paralelni svijet koji slijedi logiku Down the Rabbit Hole, gdje pravila stvarnosti postepeno prestaju važiti.
Tunel je, u tom smislu, prva faza destabilizacije percepcije, priprema za prostor koji dolazi.
Zato, izlazak iz tunela u amfiteatar djeluje kao ulazak u stvarni rabbit hole. Nakon kompresije, prostor se naglo otvara, ali bez vraćanja stabilnosti.
Jedan od najsnažnijih elemenata prostora jeste odluka da se dizajn ne zaustavi na nivou objekta, nego da preuzme kontrolu nad atmosferom. Plafon, koji je u klasičnim interijerima pasivna površina, ovdje postaje aktivni sloj: lebdeći elementi uvode dinamiku i osjećaj nestabilnosti, kao da prostor nije konačan.
Time se briše granica između poda, zida i plafona, što je princip koji sve češće vidimo i u savremenoj arhitekturi i izložbenim postavkama.
Svjetlo dodatno pojačava tu ideju. Nije korišteno da osvijetli prostor, nego da ga transformiše naglašavajući kontraste, uvodeći dubinu i stvarajući gotovo filmsku scenografiju. 
U tom odnosu svjetla i materijala, prostor prestaje biti neutralna pozadina i postaje aktivni učesnik događaja. Upravo tu dolazimo do ključne tačke: dizajn više nije nešto što gledamo, nego nešto kroz šta prolazimo.
Tu ideju dodatno potvrđuju i elementi koji rade u mjerilu tijela. Karte na stropu, dimenzija duge dva metra, djeluju kao sloj koji se spušta u prostor i uvlači nas u njegovu dubinu.
Šahovske figure visoke do tri metra uvode vertikalni akcenat koji se ne može ignorisati, ali još važnije, njihova pozicija u prostoru nije slučajna. Postavljene poput figura u partiji, one sugerišu kretanje, pravac i odnose, kao da ste i sami postali dio igre koja se odvija oko vas.
Zec, monumentalnih dimenzija, ali iznenađujuće lagan za nositi, dodatno pojačava taj osjećaj pomjerene stvarnosti kao centralni vizual i lik koji uvodi narativ.
Prisutnost, u kombinaciji sa skalom ostalih elemenata, stvara blagi disbalans u percepciji: odjednom se osjećate manjima, kao da ste zakoračili u svijet u kojem proporcije više nisu stabilne. Ta igra mjerila priziva poznati trenutak iz Alice in Wonderland, onaj kada se veličina mijenja, a prostor postaje nepredvidiv.
Crne zavjese koje prekrivaju kulise dodatno brišu rubove prostora i stvaraju osjećaj beskonačne pozadine, pa scena ne djeluje zatvoreno, nego kao da se nastavlja van vidljivog.
U tom odnosu figura, pozicija i mjerila, prostor prestaje biti nešto što posmatramo i postaje nešto u čemu se, makar na trenutak, izgubimo.
Iako prostor na prvi pogled djeluje kao čista iluzija, njegova funkcionalna logika ostaje precizna. Stolovi, kretanje gostiju, vidljivost scene, sve je riješeno unutar jasno definisanog sistema. Ta napetost između iluzije i funkcije čini ga zanimljivim za arhitektonsku analizu.
Dizajn ne žrtvuje upotrebljivost zbog vizuala, nego koristi vizual kao produžetak funkcije.
Optičke distorzije, ponavljanja i geometrijski motivi podsjećaju na principe koji se koriste u savremenom produkt dizajnu, gdje je forma način da se redefiniše iskustvo korisnika.
U tom smislu, ovaj prostor možemo čitati kao trodimenzionalni proizvod: dizajniran, testiran i doživljen kroz interakciju.
Možda je najzanimljivije to što ovaj prostor nije napravljen da traje, ali način na koji razmišljamo o prostoru nakon njega jeste. Ako je ovo bio eksperiment, onda je jasno pokazao da granice između arhitekture, interijera i scenografije više nisu fiksne.
Pitanje koje ostaje nije kako dizajnirati događaj, nego kako dizajnirati iskustvo koje će nadživjeti prostor u kojem se desilo.
TEKST: Bonjour.ba
Ovaj vikend u galeriji Collegium artisticum u Sarajevu održano je otvorenje selektivne izložbe najboljih arhitektonskih ostvarenja u BiH.
Ova jedina godišnja arhitektonska izložba datira još od 1975. godine, dio je zajedničke izložbe koju organiziraju Asocijacija arhitekata u BiH, Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera u BiH i Udruženje likovnih umjetnika u BiH povodom 6.aprila, Dana grada Sarajeva.
Internacionalni stručni žiri Asocijacije arhitekata BiH kojeg su činili arhitekti Ana Bosankić iz Bosne i Hercegovine, Arna Mačkić iz Nizozemske i Hubert Klumpner iz Švicarske je selektirao projekte uvrštene u izložbu i dodijelio nagrade u svim kategorijama.
Predsjednik Upravnog odbora AABH prof. Adnan Pašić je u predgovoru kataloga za izložbu istakao da poseban potencijal i osnovu za pozitivnu perspektivu izložbe Collegium artisticum predstavlja veliki odaziv mladih autora i autorica, koji umjesto „onih čije vrijeme dolazi“, prihvatanjem odgovornosti postaju kreatori sadašnjosti i budućnosti vremena i prostora u kojem djeluju.
Potvrda navedenog je i ovogodišnja selekcija i nagrade koje je međunarodni žiri AABH dodijelio u velikoj većini arhitekticama i arhitektima mlađim od 40 godina.
Finalna skupina projekata odabranih u selekciju izložbe impresionirala je žiri kroz uvjerljivu sintezu konceptualne dubine, praktične vrijednosti i estetske kvalitete. Ovi projekti daju značajne doprinose profesiji dok istovremeno unapređuju okruženja pojedinaca, obitelji i zajednica, demonstrirajući kapacitet arhitekture da služi društvu u cjelini.
Žiri stoga potiče arhitekte, studije i kolektive da iskoriste ovaj trenutak kao poziv: da dokumentiraju, da prijave i da doprinesu. Kvaliteta arhitekture u regiji zaslužuje biti viđena i komentirana, kako unutar lokalnog konteksta, tako i na međunarodnoj sceni.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
Postoji nešto tiho radikalno u vezi kuće koja zna kada stati. Half-A-Frame je projekat Nedima Mutevelića, Asmira Mutevelića I Jonusa Ademovića, koji pokazuje iznimnu prostornu jasnoću kroz svoju redukciju na dvije elementarne osnove: sklonište i pogled.
Njegov montažni sustav nije samo inteligentan odgovor na logističke izazove planinske gradnje, već i moralni stav, minimizirajući ekološko uznemiravanje u kontekstu u kojem arhitektura prečesto postaje čin osvajanja. Ono što izranja je objekt koji stoji kao gesta poštovanja.
Projekt: Nedim Mutevelić, Asmir Mutevelić, Jonus Ademović
Žiri je u ovom projektu prepoznao razoružavajuću iskrenost. Ona se niti povlači u rustikalnu nostalgiju, niti se natječe za vizualnu dominaciju. Umjesto toga, ona vraća jednostavnost alpske kolibe: formu oblikovanu vremenom, ekonomijom i nuždom, te je reinterpretira suvremenom preciznošću. Oblikovanje je suzdržano, elegantno i nepretenciozno, demonstrirajući da inovacija ne mora biti glasna da bi bila značajna.
U vrijeme kada su planinski krajolici sve više konzumirani spekulativnom gradnjom, Half-A-Frame se čita gotovo kao tihi prosvjed, arhitektura suzdržanosti kao novi oblik luksuza. Ako bi se replicirao, mogao bi postati proizvod, ipak, kao prototip, on sugeriše skalabilan i održiv model za kuće za odmor, utemeljen podjednako u etici kao i u estetici.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U gradskom pejzažu oblikovanom naslijeđem socijalističkog modernizma i pritiscima suvremene spekulacije, ovaj projekt se postavlja kao uvjerljiv protuprijedlog. Uredska zgrada H_EC Group projekat Željka Kusića postiže urbanu koherentnost i kontinuitet kroz transformaciju radije nego kroz brisanje.
Ponovnom upotrebom prethodno neugledne socijalističke strukture, on pokazuje da napredak ne mora doći na račun sjećanja.
Rekonstruisana fasada, suptilna igra brutalističkih referenci i suvremene artikulacije, uspješno pokušava utkati prošlost u sadašnjost. Zgrada postaje palimpsest: stare kosti obučene u novu kožu, čuvajući ritam grada dok signaliziraju novu programsku vitalnost.
Projekt studija Željko Kustić Architects je konceptualno slojevit i pragmatičan i poetičan, s tenzijom između očuvanja i intervencije koja čini dio njegove snage.
Projekt: Željko Kustić Architects
Ovo je dobar primjer odgovorne arhitekture pri angažmanu s materijalnim naslijeđem prethodne ideologije. On vraća inače običnu zgradu kao aktivnog sudionika u građanskoj sferi, transformirajući ono što je moglo postati otpad od rušenja u katalizator za urbani kontinuitet.
Značaj projekta leži u njegovom uvjerenju da ponovna upotreba može biti i elegantna i ekonomična. U tom smislu, on nudi vrijedan presedan za mnoge post-socijalističke gradove koji još uvijek pregovaraju sa svojim naslijeđenim betonskim pejzažima.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
Mali broj projekata se tako graciozno bore s pitanjem kako reanimirati sjećanje. Projekt koji dolazi iz studija Čavkić Zoletić arhitekti, revitalizacije komemorativnog objekta Humci čuva skulpturalnu snagu njezinih betonskih lukova dok ponovno uvodi svjetlost, teksturu i atmosferu u prostor. Intervencija se postavlja manje kao ispravak, a više kao dijalog, između ambicija izvornih autora i suzdržanosti suvremene intervencije.
U regionalnom kontekstu u kojem se arhitektonski ostaci 20. stoljeća često tretiraju kao teret, projekt zagovara razmatranje kao kulturno naslijeđe.
Balansira autentičnost i reinterpretaciju, dopuštajući propadanju da govori radije nego da ga utišava ispod restauratorskog sjaja. Rezultat je gotovo muzikalan u tonu: note historije, pauze u vremenu i ritam brige koji dopušta novi život bez brisanja gubitka.
Projekt: Studio Čavkić Zoletić Arhitekti
Inteligencija projekta Ajle Čavkić i Edina Zoletića leži u njegovom prepoznavanju da se baština ne može samo očuvati, već mora metabolizirana.
Angažirajući se s patinom i nesavršenostima prošlosti, on ocrtava mogući smjer za buduću memorijalnu arhitekturu, onu koja je duboko ljudska i lokalno utemeljena.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U transformaciji ovog povijesnog interijera muzeja, arhitekti studija Sinteza arhitektura, Sirčo Jasmin i Berina Sulejmanović su postigli nešto što izmiče mnogim većim institucijama: pažljivu sintezu poštovanja i obnove.
Projekt Zavičajnog muzeja pokazuje pedantnu osjetljivost prema arhitektonskom naslijeđu, čuvajući postojeće stropove i temeljnu strukturnu logiku, dok istovremeno pravi hrabar prostorni i kustoski zaokret u prezentaciji povijesti.
Projekt: Studio Sinteza Arhitektura
Ono što se ističe je tiha teatralnost dizajna. Pažljivo kontrolisana rasvjeta koreografira kretanje i fokus, suptilno postavljajući posjetitelja kao dio narativa.
Paleta materijala je sigurna ali nikada podilazeća, oslanjajući se na lokalne tradicije zanatstva uz održavanje suvremene preciznosti. Rezultat je rijetka ravnoteža između monumentalnosti i intimnosti, prostor koji poziva radije nego da zastrašuje.
U malom gradu kao što je Visoko, projekt nadilazi ulogu izložbe i postaje građanska izjava. On ulaže lokalni identitet s dostojanstvom i pokazuje da kultura nije isključiva domena glavnih gradova. Ako se uzme kao model, mogao bi označiti novi smjer za regionalnu kulturnu infrastrukturu, onaj ukorijenjen u kontinuitetu i kolektivnom ponosu.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
U dobu kojim dominiraju feed-ovi koji se skrolaju i objave koje nestaju, Acta Architectonica et Urbanistica djeluje gotovo radikalno u svojoj posvećenosti sporosti i sadržaju. Kao i publikacija i platforma, ona uspostavlja zajedničko intelektualno tlo, opipljivo uporište za profesiju koju sve više oblikuju algoritmi i prolazna vidljivost.
Njezina urednička jasnoća, glavne i odgovorne urednice Nermine Zagore i integritet dizajna daju joj prisutnost regionalnog manifesta. To što postoji u tisku, namjerna, fizička i trajna, iznova potvrđuje kontinuiranu važnost utjelovljenog diskursa u arhitekturi. Zagovara da arhitektura ne treba biti samo građena, već i pisana, raspravljana i arhivirana.
Projekt: Acta Architectonica et Urbanistica
Pojava takvog časopisa u ovom trenutku nije čin nostalgije, već nužnosti. Ona ponovno prisvaja tiskanu stranicu kao mjesto otpora protiv amnezije i kao medij za regionalnu razmjenu.
Uz kontinuiranu brigu, sličnu onoj uloženoj u zgrade koje dokumentira, ova publikacija ima potencijal postati vitalni temelj arhitektonske kulture na Zapadnom Balkanu: sredstvo vidljivosti, kontinuiteta i samodefiniranja.
Foto: Šaira Delić i Dženeta Dejkić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
