TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 28.8.2020.
Dama koja je radila kao savjetnica specijalnog predstavnika Generalnog sekretara Vijeća Evrope u BiH, direktorica međunarodnih odnosa SFF-a te 2010. pokrenula i osnivanje prve privatne filmske škole u Bosni i Hercegovini, odlično je društvo za razgovor o umjetnosti, karijeri i filmu, ali i majčinstvu i svim onim zanimljivim ženskim temama.
Emina je danas dekanica za pitanja studenata na SSST, predsjednica Upravnog odbora Gimnazije SSST, mama radoznale djevojčice, supruga, dama čije red carpet odabire rado pratimo na crvenom tepihu SFF-a, velika zaljubljenica u dizajn i i žena sa stilom koja često promovira domaće bh. brendove.
Naša posjeta Emini na SSST-u prije desetak dana bila je popraćena valom dobre energije koju je pratila i poduža lista pitanja za intervju (u što ćete se uvjeriti u nastavku).
Uz toplu dobrodošlicu koja je uključivala razgovor o aktualnostima, dozu smijeha i prepričavanje dogodovština, kao i ukusnu pizzu, Emina nas je osvojila svojom vještinom mutlitaskinga, ali i voljom da spremno odgovori na sve naše upite.
Već na ulazu u njen ured primijetite plakate s europskih festivala, umjetničke slike, ali i detalje koji poručuju da svaki predmet ima jasnu svrhu i svoje mjesto.
Kroz nešto više od sat vremena upoznali smo se s dijelom njenog tima, knjižnicom u kojoj bismo rado proveli pauze od posla/učenja, konferencijskim salama, kao i cafeom koji čini da se osjećate kao doma.
***
Kako se rodila ljubav između tebe i filma?
Film nije teško voljeti, ali dublje razumijevanje filmske umjetnosti sam zasigurno stekla tokom dugogodišnjeg angažmana na Sarajevo Film Festivalu. Taj projekat edukuje generacije mladih ljudi ovog grada, pa tako je i mene, čineći sarajevsku jednom od najobrazovanijih filmskih publika svijeta, zahvaljujući pristupu tako širokoj i bogatoj lepezi sjajnih filmskih ostvarenja svake godine.
Koje si izazove sebi postavila s 18, a koje sada, kako privatno, tako i poslovno?
Sa 18 sam studirala na Oxford Univerzitetu u Velikoj Britaniji i moj primarni izazov je bio učiti i ne učiti u ispravnom omjeru. Nisam sebi postavljala neke artikulisane ciljeve. Željela sam karijeru koja će me činiti sretnom i financijski neovisnom, željela sam da živim u Sarajevu, željela sam da se zaljubim više puta, ne udam nikada, željela sam da budem pisac.
Koje je sada tvoje glavno zanimanje i pored njega, na kojim si sve projektima angažirana?
Trenutno imam jednu od rukovodećih funkcija na Univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology, kao Dean of Students (Dekan za pitanja studenata) i kao Menadžer akademskih aktivnosti, što je nešto kao ministar bez portfelja. Uz ovo sam Predsjednica Upravnog Odbora Gimnazije SSST.
Teško je listirati sve projekte na kojima sam angažovana, ali najzahtjevniji u proteklih par godina su sigurno vođenje Sarajevske Filmske Akademije pri SSST te kreiranje novog akademskog programa za Game Design and Development (razvoj i produkcija video igrica). Malih projekata je bezbroj, danas čim završimo ovaj intervju, silazim dva sprata niže da predstavim projekciju dokumentarnog filma kreiranog u okviru impresivnog projekta Fondacije Konrad Adenauer, u kojem nisam učestvovala, ali smo partneri u organizaciji projekcije te vodim panel nakon.
Sutra radim na pripremi konferencije Dubrovački Razgovori koja se bavi ekonomijom i geopolitikom Mediterana. Prekosutra imam finalne pripreme za treći rođendan moje kćerkice, što je možda najzahtjevnija tačka na kalendaru ovog mjeseca. Jednorozi ili princeze ili? Odluke su teške.
U kojem si projektu do sada najviše uživala i na koji si najviše ponosna?
Bilo je vrlo malo uživanja, ali ogroman ponos osjećam za ostvaren film.factory projekat, koji sam u sklopu Sarajevske Filmske Akademije vodila od 2013. do 2018. god, skupa sa renomiranim mađarskim redateljem Belom Tarr. Bez ikakve financijske pomoći, kreirajući sredstva kroz druge projekte, napravili smo nešto što je rezultirao studentskim filmovima na festivalima u Kanu, Berlinu, Locarnu, Karlovy Vary, Roterdamu….
U Sarajevo smo kao predavače doveli neka od najvećih imena svjetske filmske industrije; među njima su: Tilda Swinton, Gus Van Sant, Jonathan Rosenbaum, Manuel Grosso, Carlos Reygadas, Aki Kaurismaki, Andras Renyi, Atom Egoyan, Apichatpong Weerasethakul, Juliette Binoche, Gael Garcia Bernal, Abel Ferrara, Cristian Mungiu, Guy Maddin, Jytte Jensen, Lav Diaz, Pedro Costa, između ostalih.
Taj projekat je san o tome šta je moguće napraviti u našoj zemlji barem na kratko učinio stvarnim. Nadam se da ćemo u nekim boljim vremenima za kulturu u ovoj zemlji ponovo pokrenuti nešto slično.
Mnogi kažu da je komunikacija s drugima u poslu dosta izazovna. Kako je tebi raditi s mladima i koje su 3 najbolje stvari u tvom poslu?
Za mene je rad i komunikacija sa drugima upravo najljepši aspekt mog posla. Mladi ljudi kojima sam okružena me inspirišu i motiviraju da se zalažem u kreiranju budućnosti koja reflektuje njihov potencijal, inkuzivnost, kreativnost, ambiciju. Budućnost oslobođenu tromosti, intelektualne i etičke korupcije generacija koje još uvijek oblikuju našu realnost.
U Emininom uredu, uz obiteljsku fotografiju pronaći ćete i zajedničku fotografiju 4 bivša studenta Univerziteta. Kada su pobijedili na jednom natjecaju, domišljato su joj poklonili svoju fotografiju sa samog natjecanja, a fotka je i dalje u njenom uredu. :)
Kako se nosiš sa osjećajem nesigurnosti i što ti tada daje boost?
Mislim da su pristojnost, blagost i empatija osobine koje trebamo najviše njegovati u sebi. U njima je, uz obrazovanje, ogledalo samopouzdanja. Nesigurnost osjećam samo suočena sa višom silom. Danas je svi osjećamo zbog epidemiološke situacije s kojom se nosimo. Borim se razumom i znanjem. Trudim se znati što više o svemu što me plaši. Samo znanje nam vraća kontrolu nad vlastitim životom.
Što tebe inspirira, kako na polju karijere, tako i privatno?
Umjetnost. Knjige. Razgovori.
Što se uvijek krije na tvom radnom stolu?
Na mom stolu se ništa ne krije, zato je uvijek u potpunom haosu. Sada ću ga malo pospremiti ako treba za slikanje. Moram imati grafitne olovke. Moram imati hidratantni sprej za lice. Uvijek neke najnovije vitaminske kombinacije u pilulama ili prahu, koje obećavaju bolji san ili bolji ten. Onda ih ignorišem dok im ne istekne rok, pa kupim druge. Imam maske za lice. Gel za dezinfekciju. Košuljice za papire, spajalice, post-it naljepnice i makaze. Nikada ih ne koristim, ali mi daju neki osjećaj ispunjenosti.
Trik uz koji vraćaš produktivnost i motivaciju u toku radnog dana?
Zaključam vrata od kancelarije i legnem na kauč. Meditiram poput tinejdžera, gledajući u plafon. Nalazim da je veoma bitno isključiti se, barem na kratko. Razmišljam o mužu, kćerci, mami, tati, bratu. Sjetim se svega što je važno i odmorim na tom mjestu. Svaki izazov se čini manjim, nakon pauze.
Kako te doživljavaju tvoji suradnici, a kako ti doživljavaš samu sebe?
Pa kažu mi da sam super. I ja nekako takođe kontam da jesam. Bez šale, ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje. Kao suradnici, mjerimo se kroz koliko lako i koliko uspješno dolazimo do rezultata. Rezultati su nam dobri. Trudim se da ljudima ulijevam osjećaj sigurnosti, da sebe stavljam na poziciju ultimativne odgovornosti za svaki projekat koji radimo i da jasno komuniciram šta želim i kako ćemo do toga.
Ispravke, kritike i savjete prihvatam lako i sretno. Trudim se napraviti atmosferu u kojoj je moguće ispraviti me, kritikovati me i savjetovati me bez zadrške.
Koje su lekcije koje je tebe naučila tvoja mama, a i ti želiš preslikati na svoju kćer?
Sve.
Koje si lekcije o roditeljstvu naučila od svog muža?
Učili smo sve lekcije o roditeljstvu zajedno. Sigurna sam da je Edis u stanju održati seminar o dojenju, kupanju, presvlačenju, podrigivanju, emotivnom i kognitivnom razvoju malog monstruma koji upravlja našim životima. Mada, samo on zna da je nasmije onako da je smijeh vrisak koji pukne kao vatromet iznad grada. Ja bolje vežem punđice.
A koje te lekcije naučila kćerka?
Naučila me je poniznosti i pokornosti. Lekcije koje sam uspješno izbjegavala preko tri decenije. Ali vratiću joj sve kad bude tinejdžerica. Zapisujem neprospavane noći i čekam svoj trenutak. Naučila me i da srce ima treću komoru. Prije nje i kada je bilo najpunije, nije bilo puno.
Što je po tebi ključ zdrave ljubavne veze?
Važne stvari za sve veze su važne i u ljubavnoj vezi: uzajamno poštovanje, povjerenje, dosljednost, razumijevanje, tolerantnost. Sve što želiš i od roditelja i od prijatelja. Međutim, nije moguće reducirati na pravila alhemiju koju dvoje ljudi može da stvori samo u ljubavnoj vezi. Znam da je važno da jedno drugo (ili jedan drugog ili jedna drugu) znate zabaviti, nasmijati, oduševiti. Da vas veže više od atrakcije, koja od prijatelja čini ljubavnika, ali ne i životnog saputnika. Treba vam zajedničko radovanje životu koji dijelite. Pomaže ako ste ludi za nekim. Pomaže ako niste i doslovno ludi.
Što radiš kada se ne javljaš na telefon, ne odgovaraš na mailove i poruke…
Kako se odmaraš i puniš baterije?
Čitam ili spavam. Moje najdraže aktivnosti.
Kako izgleda tvoja jutarnja rutina?
Ima dosta koraka, bojim se. Osnove uključuju ljubljenje ukućana, beauty režim od čak 5-6 koraka, kafu ispred ogledala, čitanje i pisanje mailova i poruka na mobitelu, praćenje CNN-a kroz sve to, trčanje ka autu zbog kašnjenja.
3 stvari koje napraviš prije spavanja?
Na alternativne noći: pripremanje male djevojčice za spavanje, čitanje knjiga uz veoma predano oponašanje karaktera, uspavljivanje. Svake noći: vlastito tuširanje koje prati par magičnih sati tokom kojih su samo odrasli budni pa gledaju film, razgovaraju ili čitaju zagrljeni. Protokol krema i seruma tokom kojeg uobičajeno slušam neki podcast, spavanje.
Što trenutno čitaš, slušaš, gledaš?
Čitam „Circe“, od Madeline Miller, slušam Cardi B, gledam ondemand.sff.ba
Omiljeni artikl u ormaru?
Uvijek onaj koji sam posljednji dodala. Mada crnu duksericu, smeđi i sivi džemper od kašmira, nekoliko bijelih majci bez natpisa i potpisa, i farmerice du jour, uvijek moram da imam.
Omiljeno red carpet izdanje sa Sarajevo Film Festivala?
Mislite na haljinu? Ne znam. Previše ih je bilo. Ali recimo ona od Kaftan Studija i ona druga od Kaftan Studija, i ona treća i četvrta…
Film koji se veseliš pogledati na ovogodišnjem SFF-u?
Rado bi ih pogledala sve, ali veselim se posebno kratkom filmu naše studentice Ree Memic (Rea Memic), „Veno“, u selekciji BH film.
Omiljeni bh.film?
Nezahvalno je pokušati da dam odgovor tipa „svih vremena“. Danas, sa sigurnošću, to je Pun Mjesec, Nermina Hamzagića. Omiljeni je čudna riječ za ovaj niskobudžetni triler, redateljski prvijenac, mladog umjetnika velike budućnosti. Film je impresivan, visceralan, relevantan. Gledala sam ga bez daha.
Maskara ili ruž?
Ni jedno. Korektor i rumenilo.
Tenisice ili cipele s potpeticom?
Oboje.
Najbolji modni savjet?
Moda treba da inspiriše, da oslobađa naš duh, a ne da pokorava ili uniformiše.
Najbolji beauty savjet koji si dobila?
U modi ne, ali u šminkanju manje je zaista više. Higijena je primarna, lice mora biti potpuno čisto svake noći i svakog jutra. SPF svakog dana, bez iznimke, u svim sezonama. Ako je moguće, koristite bar jedan serum – hijaluronski ljeti, retinol zimi. San ne može ništa da zamijeni. Na kraju, ono što unosite u tijelo je važnije od onoga što mažete po njemu.
U tvojoj torbici uvijek ćemo pronaći:
Zavisi od veličine torbice. Potrebe rastu u direktnoj proporciji sa dostupnim prostorom. Novac, telefon, balzam za usne, gumica za kosu.
Savjet za BONJOUR.čitateljice?
Bilo kakav? Kupite cvijeće danas.
BONJOUR.ba urednica, Dijana Ćavar i Emina Ganić tijekom snimanja u SSST-u u konferencijskoj dvorani
TEKST: Ada Ćeremida
Nekad je za promjenu karijere dovoljno devedeset minuta, sedam odbrana i jedan trenutak emocije koji internet ne pušta. Vozinha, 40-godišnji golman Cape Verdea, nakon utakmice protiv Španije postao je globalna sportska priča koju pratimo i iz karijernog ugla.
Ovo je jedna od onih priča zbog kojih Svjetsko prvenstvo nije samo statistika, tabela i rezultat.
Cape Verde, ili Cabo Verde u svom izvornom nazivu, je u svom prvom nastupu na Mundijalu odigrao 0:0 protiv Španije, a glavni razlog što je mreža ostala netaknuta bio je Josimar José Évora Dias, poznatiji kao Vozinha.
Sa 40 godina, sedam odbrana i Player of the Match priznanjem, postao je lice utakmice, ali i lice onog dijela fudbala koji volimo najviše: kada reprezentacija koju mnogi nisu imali na svom radaru izađe na najveću scenu i pretvori jednu utakmicu u priču koju gleda cijeli svijet.
Foto: @atlchamber
Vozinha nije tip fudbalera čiju karijeru od početka prate reflektori, veliki transferi i headline-i. Rođen je u Mindelu, na otoku São Vicente, a profesionalni put vodio ga je kroz Cape Verde, Angolu, Moldaviju, Portugal, Kipar i Slovačku.
Danas brani za Chaves u portugalskoj drugoj ligi, što cijelu priču čini još snažnijom jer na Mundijal nije stigao iz najvećeg evropskog kluba, već iz karijere koja se gradila daleko od stalnih reflektora.
Njegov put do Svjetskog prvenstva zato nosi posebnu težinu: godine rada, selidbi, čekanja i dokazivanja stale su u tih 90 minuta u kojima je pred cijelim svijetom pokazao zašto je baš on morao biti tamo.
Foto: @fifaworldcup
Protiv Španije, Cape Verde nije samo “izdržao” utakmicu, nego je osvojio historijski bod u svom prvom nastupu na Svjetskom prvenstvu.
Španija je imala veliki pritisak, 27 pokušaja i sedam udaraca u okvir gola, ali svaki put kada je trebalo, Vozinha je bio tu.
U fudbalskom jeziku, ovo je clean sheet; u jeziku interneta, ovo je bio trenutak kada neko odjednom postane svačiji omiljeni igrač.
Njegova partija je bila toliko snažna da se više nije pričalo samo o rezultatu, nego o čovjeku koji ga je sačuvao.
Prije utakmice, Vozinha je imao manje od 20.000 pratitelja na Instagramu, a nakon nje brojke su krenule rasti suludom brzinom.
Neki izvještaji su prvo pisali o prelasku preko milion, zatim o 5, 6 pa i više od 7 miliona pratitelja, dok screenshot njegovog profila sada pokazuje da je već preko 10 miliona.
To nije samo “viralno”, to je onaj rijetki trenutak kada publika ne prati sportistu zato što je najpoznatiji, nego zato što osjeti da je upravo svjedočila nečemu iskrenom.
Nakon utakmice, njegov emotivni slom dodatno je pojačao reakcije jer je govorio o nani i dedi koji su ga odgojili, ponosu i majci koja nije mogla biti tu.
Najljepši dio ove priče nije broj followera, iako je i to fascinantno. Najljepši dio je činjenica da Vozinha sa 40 godina nije “kasno” došao do najveće pozornice, nego je došao tačno onda kada je trebalo. 
Foto: @sportsillustratedfc
U svijetu u kojem se karijere često mjere brzinom, ranim uspjehom i konstantnom vidljivošću, njegova priča podsjeća da se veliki zaokreti nekad dogode nakon godina rada koji niko ne vidi.
Cape Verde je dobio historijski bod, Chaves je odjednom dobio globalnu pažnju, a Vozinha je dobio ono što se ne može isplanirati: trenutak koji te iz lokalne priče prebaci u svjetsku.
Foto: @fr27design
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
