Dama koja je radila kao savjetnica specijalnog predstavnika Generalnog sekretara Vijeća Evrope u BiH, direktorica međunarodnih odnosa SFF-a te 2010. pokrenula i osnivanje prve privatne filmske škole u Bosni i Hercegovini, odlično je društvo za razgovor o umjetnosti, karijeri i filmu, ali i majčinstvu i svim onim zanimljivim ženskim temama.

Emina je danas dekanica za pitanja studenata na SSST, predsjednica Upravnog odbora Gimnazije SSST, mama radoznale djevojčice, supruga, dama čije red carpet odabire rado pratimo na crvenom tepihu SFF-a, velika zaljubljenica u dizajn i i žena sa stilom koja često promovira domaće bh. brendove.

Naša posjeta Emini na SSST-u prije desetak dana bila je popraćena valom dobre energije koju je pratila i poduža lista pitanja za intervju (u što ćete se uvjeriti u nastavku). 
Uz toplu dobrodošlicu koja je uključivala razgovor o aktualnostima, dozu smijeha i prepričavanje dogodovština, kao i ukusnu pizzu, Emina nas je osvojila svojom vještinom mutlitaskinga, ali i voljom da spremno odgovori na sve naše upite.

Već na ulazu u njen ured primijetite plakate s europskih festivala, umjetničke slike, ali i detalje koji poručuju da svaki predmet ima jasnu svrhu i svoje mjesto.

Kroz nešto više od sat vremena upoznali smo se s dijelom njenog tima, knjižnicom u kojoj bismo rado proveli pauze od posla/učenja, konferencijskim salama, kao i cafeom koji čini da se osjećate kao doma. 

***
Kako se rodila ljubav između tebe i filma?

Film nije teško voljeti, ali dublje razumijevanje filmske umjetnosti sam zasigurno stekla tokom dugogodišnjeg angažmana na Sarajevo Film Festivalu. Taj projekat edukuje generacije mladih ljudi ovog grada, pa tako je i mene, čineći sarajevsku jednom od najobrazovanijih filmskih publika svijeta, zahvaljujući pristupu tako širokoj i bogatoj lepezi sjajnih filmskih ostvarenja svake godine. 

Koje si izazove sebi postavila s 18, a koje sada, kako privatno, tako i poslovno?

Sa 18 sam studirala na Oxford Univerzitetu u Velikoj Britaniji i moj primarni izazov je bio učiti i ne učiti u ispravnom omjeru. Nisam sebi postavljala neke artikulisane ciljeve. Željela sam karijeru koja će me činiti sretnom i financijski neovisnom, željela sam da živim u Sarajevu, željela sam da se zaljubim više puta, ne udam nikada, željela sam da budem pisac.

Koje je sada tvoje glavno zanimanje i pored njega, na kojim si sve projektima angažirana?

Trenutno imam jednu od rukovodećih funkcija na Univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology, kao Dean of Students (Dekan za pitanja studenata) i kao Menadžer akademskih aktivnosti, što je nešto kao ministar bez portfelja. Uz ovo sam Predsjednica Upravnog Odbora Gimnazije SSST.

Teško je listirati sve projekte na kojima sam angažovana, ali najzahtjevniji u proteklih par godina su sigurno vođenje Sarajevske Filmske Akademije pri SSST te kreiranje novog akademskog programa za Game Design and Development (razvoj i produkcija video igrica). Malih projekata je bezbroj, danas čim završimo ovaj intervju, silazim dva sprata niže da predstavim projekciju dokumentarnog filma kreiranog u okviru impresivnog projekta Fondacije Konrad Adenauer, u kojem nisam učestvovala, ali smo partneri u organizaciji projekcije te vodim panel nakon.
Sutra radim na pripremi konferencije Dubrovački Razgovori koja se bavi ekonomijom i geopolitikom Mediterana. Prekosutra imam finalne pripreme za treći rođendan moje kćerkice, što je možda najzahtjevnija tačka na kalendaru ovog mjeseca. Jednorozi ili princeze ili? Odluke su teške.  

U kojem si projektu do sada najviše uživala i na koji si najviše ponosna?
 

Bilo je vrlo malo uživanja, ali ogroman ponos osjećam za ostvaren film.factory projekat, koji sam u sklopu Sarajevske Filmske Akademije vodila od 2013. do 2018. god, skupa sa renomiranim mađarskim redateljem Belom Tarr. Bez ikakve financijske pomoći, kreirajući sredstva kroz druge projekte, napravili smo nešto što je rezultirao studentskim filmovima na festivalima u Kanu, Berlinu, Locarnu, Karlovy Vary, Roterdamu….
U Sarajevo smo kao predavače doveli neka od najvećih imena svjetske filmske industrije; među njima su: Tilda Swinton, Gus Van Sant, Jonathan Rosenbaum, Manuel Grosso, Carlos Reygadas, Aki Kaurismaki, Andras Renyi, Atom Egoyan, Apichatpong Weerasethakul, Juliette Binoche, Gael Garcia Bernal, Abel Ferrara, Cristian Mungiu, Guy Maddin, Jytte Jensen, Lav Diaz, Pedro Costa, između ostalih.
Taj projekat je san o tome šta je moguće napraviti u našoj zemlji barem na kratko učinio stvarnim. Nadam se da ćemo u nekim boljim vremenima za kulturu u ovoj zemlji ponovo pokrenuti nešto slično.

Mnogi kažu da je komunikacija s drugima u poslu dosta izazovna. Kako je tebi raditi s mladima i koje su 3 najbolje stvari u tvom poslu?

Za mene je rad i komunikacija sa drugima upravo najljepši aspekt mog posla. Mladi ljudi kojima sam okružena me inspirišu i motiviraju da se zalažem u kreiranju budućnosti koja reflektuje njihov potencijal, inkuzivnost, kreativnost, ambiciju. Budućnost oslobođenu tromosti, intelektualne i etičke korupcije generacija koje još uvijek oblikuju našu realnost. 

U Emininom uredu, uz obiteljsku fotografiju pronaći ćete i zajedničku fotografiju 4 bivša studenta Univerziteta. Kada su pobijedili na jednom natjecaju, domišljato su joj poklonili svoju fotografiju sa samog natjecanja, a fotka je i dalje u njenom uredu. :) 

Kako se nosiš sa osjećajem nesigurnosti i što ti tada daje boost?

Mislim da su pristojnost, blagost i empatija osobine koje trebamo najviše njegovati u sebi. U njima je, uz obrazovanje, ogledalo samopouzdanja. Nesigurnost osjećam samo suočena sa višom silom. Danas je svi osjećamo zbog epidemiološke situacije s kojom se nosimo. Borim se razumom i znanjem. Trudim se znati što više o svemu što me plaši. Samo znanje nam vraća kontrolu nad vlastitim životom.

Što tebe inspirira, kako na polju karijere, tako i privatno?

Umjetnost. Knjige. Razgovori.

Što se uvijek krije na tvom radnom stolu? 

Na mom stolu se ništa ne krije, zato je uvijek u potpunom haosu. Sada ću ga malo pospremiti ako treba za slikanje. Moram imati grafitne olovke. Moram imati hidratantni sprej za lice. Uvijek neke najnovije vitaminske kombinacije u pilulama ili prahu, koje obećavaju bolji san ili bolji ten. Onda ih ignorišem dok im ne istekne rok, pa kupim druge. Imam maske za lice. Gel za dezinfekciju. Košuljice za papire, spajalice, post-it naljepnice i makaze. Nikada ih ne koristim, ali mi daju neki osjećaj ispunjenosti. 

Trik uz koji vraćaš produktivnost i motivaciju u toku radnog dana?

Zaključam vrata od kancelarije i legnem na kauč. Meditiram poput tinejdžera, gledajući u plafon. Nalazim da je veoma bitno isključiti se, barem na kratko. Razmišljam o mužu, kćerci, mami, tati, bratu. Sjetim se svega što je važno i odmorim na tom mjestu. Svaki izazov se čini manjim, nakon pauze. 

Kako te doživljavaju tvoji suradnici, a kako ti doživljavaš samu sebe?

Pa kažu mi da sam super. I ja nekako takođe kontam da jesam. Bez šale, ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje. Kao suradnici, mjerimo se kroz koliko lako i koliko uspješno dolazimo do rezultata. Rezultati su nam dobri. Trudim se da ljudima ulijevam osjećaj sigurnosti, da sebe stavljam na poziciju ultimativne odgovornosti za svaki projekat koji radimo i da jasno komuniciram šta želim i kako ćemo do toga.

Ispravke, kritike i savjete prihvatam lako i sretno. Trudim se napraviti atmosferu u kojoj je moguće ispraviti me, kritikovati me i savjetovati me bez zadrške. 

Koje su lekcije koje je tebe naučila tvoja mama, a i ti želiš preslikati na svoju kćer?

Sve. 

Koje si lekcije o roditeljstvu naučila od svog muža?

Učili smo sve lekcije o roditeljstvu zajedno. Sigurna sam da je Edis u stanju održati seminar o dojenju, kupanju, presvlačenju, podrigivanju, emotivnom i kognitivnom razvoju malog monstruma koji upravlja našim životima. Mada, samo on zna da je nasmije onako da je smijeh vrisak koji pukne kao vatromet iznad grada. Ja bolje vežem punđice. 

A koje te lekcije naučila kćerka?

Naučila me je poniznosti i pokornosti. Lekcije koje sam uspješno izbjegavala preko tri decenije. Ali vratiću joj sve kad bude tinejdžerica. Zapisujem neprospavane noći i čekam svoj trenutak. Naučila me i da srce ima treću komoru. Prije nje i kada je bilo najpunije, nije bilo puno.  

Što je po tebi ključ zdrave ljubavne veze?

Važne stvari za sve veze su važne i u ljubavnoj vezi: uzajamno poštovanje, povjerenje, dosljednost, razumijevanje, tolerantnost. Sve što želiš i od roditelja i od prijatelja. Međutim, nije moguće reducirati na pravila alhemiju koju dvoje ljudi može da stvori samo u ljubavnoj vezi. Znam da je važno da jedno drugo (ili jedan drugog ili jedna drugu) znate zabaviti, nasmijati, oduševiti. Da vas veže više od atrakcije, koja od prijatelja čini ljubavnika, ali ne i životnog saputnika. Treba vam zajedničko radovanje životu koji dijelite. Pomaže ako ste ludi za nekim. Pomaže ako niste i doslovno ludi. 

Što radiš kada se ne javljaš na telefon, ne odgovaraš na mailove i poruke…
Kako se odmaraš i puniš baterije?

Čitam ili spavam. Moje najdraže aktivnosti. 

Kako izgleda tvoja jutarnja rutina?

Ima dosta koraka, bojim se. Osnove uključuju ljubljenje ukućana, beauty režim od čak 5-6 koraka, kafu ispred ogledala, čitanje i pisanje mailova i poruka na mobitelu, praćenje CNN-a kroz sve to, trčanje ka autu zbog kašnjenja. 

3 stvari koje napraviš prije spavanja? 

Na alternativne noći: pripremanje male djevojčice za spavanje, čitanje knjiga uz veoma predano oponašanje karaktera, uspavljivanje. Svake noći: vlastito tuširanje koje prati par magičnih sati tokom kojih su samo odrasli budni pa gledaju film, razgovaraju ili čitaju zagrljeni. Protokol krema i seruma tokom kojeg uobičajeno slušam neki podcast, spavanje. 

Što trenutno čitaš, slušaš, gledaš?

Čitam „Circe“, od Madeline Miller, slušam Cardi B, gledam ondemand.sff.ba

Omiljeni artikl u ormaru?

Uvijek onaj koji sam posljednji dodala. Mada crnu duksericu, smeđi i sivi džemper od kašmira, nekoliko bijelih majci bez natpisa i potpisa, i farmerice du jour, uvijek moram da imam.

Omiljeno red carpet izdanje sa Sarajevo Film Festivala?

Mislite na haljinu? Ne znam. Previše ih je bilo. Ali recimo ona od Kaftan Studija i ona druga od Kaftan Studija, i ona treća i četvrta… 

Film koji se veseliš pogledati na ovogodišnjem SFF-u?

Rado bi ih pogledala sve, ali veselim se posebno kratkom filmu naše studentice Ree Memic (Rea Memic), „Veno“, u selekciji BH film.

Omiljeni bh.film?

Nezahvalno je pokušati da dam odgovor tipa „svih vremena“. Danas, sa sigurnošću, to je Pun Mjesec, Nermina Hamzagića. Omiljeni je čudna riječ za ovaj niskobudžetni triler, redateljski prvijenac, mladog umjetnika velike budućnosti. Film je impresivan, visceralan, relevantan. Gledala sam ga bez daha. 

Maskara ili ruž?

Ni jedno. Korektor i rumenilo.

Tenisice ili cipele s potpeticom?

Oboje.

Najbolji modni savjet?

Moda treba da inspiriše, da oslobađa naš duh, a ne da pokorava ili uniformiše. 

Najbolji beauty savjet koji si dobila?

U modi ne, ali u šminkanju manje je zaista više. Higijena je primarna, lice mora biti potpuno čisto svake noći i svakog jutra. SPF svakog dana, bez iznimke, u svim sezonama. Ako je moguće, koristite bar jedan serum – hijaluronski ljeti, retinol zimi. San ne može ništa da zamijeni. Na kraju, ono što unosite u tijelo je važnije od onoga što mažete po njemu. 

U tvojoj torbici uvijek ćemo pronaći:

Zavisi od veličine torbice. Potrebe rastu u direktnoj proporciji sa dostupnim prostorom. Novac, telefon, balzam za usne, gumica za kosu.

Savjet za BONJOUR.čitateljice?

Bilo kakav? Kupite cvijeće danas. 

BONJOUR.ba urednica, Dijana Ćavar i Emina Ganić tijekom snimanja u SSST-u u konferencijskoj dvorani

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club