Nakon tek par minuta razgovara s Anom, vašu pozornost i simpatije ukrade njena vatreno crvena boja kose, iskren osmijeh i spremnost na opušten razgovor često popraćen smijehom.

Naša druženja započela su još tijekom festivala kreARTiva, a gotovo osam godina kasnije, nakon mnoštvo realiziranih projekata, veseli nas pričati o svim modnim, fotografskim i dizajnerskim avanturama ove kreativne dame.

Ana je grafička dizajnerica, fotografkinja i ilustratorica iz Ljubuškog. Članica je kreativnog tima AS holding te je suosnivačica brenda Wish Sofa. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje danas živi i radi.

Zavirili smo u njezin stan, upoznali vas s praktičnosti i svestranosti dodataka i haljina u potpisu brenda MOA baggeek, a nismo mogli odoljeti da ne saznamo kako izgleda jedan njezin radni dan, kako zadržava ravnotežu u danu prepunom obveza, kako se opušta, koji su njeni savjeti za uspjeh, ali i koji su njeni beauty favoriti. 

Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

Na svu sreću, ni jedan moj dan ne izgleda isto, to je najveća čarolija posla kojim se bavim. Tu su dani kada idem u ured, ili kad radim od doma, pa oni dani kad je fotkanje 3 dana ili priprema za nove MOA baggeek modele. Svima je zajedničko to da ustajem rano ujutro, čak i kad ne radim. Vježbam, obavezno doručkujem i onda počinje ludnica. Bude i onih dana kad odlučim da ću ostati doma i neću raditi ništa, a onda se nečeg sjetim i “ništa” padne u vodu. 

Što uvijek napraviš ujutro kada se probudiš?

Kažem sebi dobro jutro. :)

Što se uvijek krije na tvom radnom stolu? A kako zadržavaš produktivnost?

Boca vode, mobitel, CHICovnik i olovka. Važno mi je da nemam višak elemenata na stolu. U vidokrugu želim samo ono nužno. Vjerujem da sam produktivnija kada imam što više obveza, ali ključna je organizacija i planiranje. Ako radim od doma, ne mogu zamisliti da počnem bilo šta raditi bez da je cijeli stan pospremljen.

Model: Emilija Grbavac, foto: Ines Selimović

Kako se razvila tvoja ljubav prema fotografiji? A dizajnu odjeće?

Dolazim iz kreativne obitelji, još u osnovnoj školi išla sam s tatom fotkati ljepote Hercegovine, nekad je to bilo i u 4 ili 5 sati ujutro, ali nije mi smetalo jer je priroda tada fascinantna. Od kad znam za sebe uvijek sam nešto pravila, od svih materijala koji su mi se našli pod rukom. Većinom sam sebi dizajnirala i šila ili bojala odjeću koju sam htjela nositi, a tada nije bilo izbora za kupnju kao danas. To je bilo u vrijeme kad su zadnji put zvonaste hlače bile u modi, pa sami računajte. :)

Model: Emilija Grbavac

Najdraži projekt dosada? Što posebice pamtiš u svojim prvim radovima?

Nisam sigurna da imam najdraži projekt, možda je to MOA baggeek jer nema klijenta, sama odlučujem o dizajnu i fotkama. Ali svaki projekt nosi nešto novo, novi izazov, nove ljude, mjesta. Osjećaj kad vidiš na kraju svoju maštu realiziranu i opipljivu, je čudesan.
Na faksu sam počela raditi prve stvarne projekte i pamtim da sam bila jako tvrdoglava (ne kažem da još uvijek nisam), ali tada mi je baš bilo važno da se moje ideje usvoje. Argumentirano. :)

Model: Emilija Grbavac

Što bi savjetovala svim budućim studentima grafičkog dizajna? 

Da rade i uče svaki dan. Istražuju nove mogućnosti i inovacije u svim segmentima dizajna, komunikacije, marketinga, jer je sve povezano.

Koliko kompanije u BiH prepoznaju važnost pomno osmišljenog logotipa i vizualnog identiteta? 

Žao mi je što ovo moram reći, ali jako malo. Imamo toliko potencijala, ali ne i sluha. Većina klijenata ne razumije što za neki proizvod ili brand znači ciljna skupina i činjenicu da se dizajn ne treba sviđati njima osobno, nego ciljnoj skupini za koju je namjenjen.

 Makeup & art: Naida Đekić, model: Hana Velagić

Kako se nosiš sa zahtjevima klijenata čija se estetika ne slaže sa tvojom?

Ne nosim se uopće sa takvim zahtjevima. Ne radim projekte ukoliko se moja i klijentova estetika ne poklapaju. Odmah na prvom sastanku pokažem portfolio i način na koji radim. 
Vjerujem da sam u ovih 15+ godina stekla dovoljno iskustva i neki svoj stil za takav odnos. Time štedim, prije svega svoje, a onda i klijentovo vrijeme i novac. Radije ću preporučiti nekoga od kolega čija estetika će se više uklopiti u klijentove ideje, nego da se upuštam u borbu sa vjetrenjačama, u kojoj na kraju nitko ne bude potpuno zadovoljan. Osjetim da i klijenti to vrlo cijene.

Što je za tebe dobar dizajn? Kako se po tebi mjeri učinak dobrog dizajna?

Dizajn ima svoja pravila, koja je bitno slijediti, ali on je i dalje stvar ukusa. Nekad sve može izgledati tehnički savršeno, ali ne mora značiti da će se svima ili meni svidjeti. I ne treba se svima svidjeti, samo ciljnoj skupini. Ja volim čist dizajn i vjerujem da se to vidi i na mojim radovima. Za različite vrste dizajna postoje različita mjerenja učinkovitosti. Jedna od njih je i gore navedena ciljna skupina. 

Model: Emilija Grbavac, MOA baggeek haljina

Najbolji savjet vezan za grafički dizajn koji si dobila glasi:

Super je, ali može to bolje! Tatina rečenica koju i dan danas ponavlja što god ja napravila. 

Kako je nastao MOA baggeek i koji je tvoj omiljeni artikl s MOA etiketom?

Sasvim slučajno. Nije uopće bilo plana za stvaranje branda, nego dizajniranje za moje osobne potrebe, igra materijala i oblika. Ali vremenom je sva ta moja zabava i užitak oko kreiranja proizvoda stala pod MOA baggeek brand i ljudi su to prepoznali. Drago mi je da je sve ispalo tako, jer je MOA baggeek jednim dijelom razlog zašto sam ponovo počela fotografirati.
Trenutno mi je najdraži žuti kožni PAX ruksak, koji je sa mnom svaki dan.

Model: Emilija Grbavac, MOA baggeek haljina

Tko su tvoji velikani domaćeg dizajna?

To su svi mladi dizajneri koji se bore za svoje mjesto. Posebno oni koji imaju prestižne svjetske nagrade, a na vlastitom pragu za njih nitko ne zna ili ne želi znati. 

Omiljeno mjesto u Sarajevu?

Sve planine oko Sarajeva.

Ruž ili maskara?

Maskara. I samo maskara.

Palačinke ili sladoled?

Oboje, po mogućnosti zajedno.

Mala crna haljina ili šljokičasta haljina?

Mala crna.

Da nisi grafička dizajnerica, bila bi?

Motivacijski trener. Ili kako se već zove osoba koja uvjeri ljude da mogu sve što su željeli, a nisu vjerovali da mogu. 

Foto: Ines Selimović

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club