TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 6.7.2020.
Nakon tek par minuta razgovara s Anom, vašu pozornost i simpatije ukrade njena vatreno crvena boja kose, iskren osmijeh i spremnost na opušten razgovor često popraćen smijehom.
Naša druženja započela su još tijekom festivala kreARTiva, a gotovo osam godina kasnije, nakon mnoštvo realiziranih projekata, veseli nas pričati o svim modnim, fotografskim i dizajnerskim avanturama ove kreativne dame.
Ana je grafička dizajnerica, fotografkinja i ilustratorica iz Ljubuškog. Članica je kreativnog tima AS holding te je suosnivačica brenda Wish Sofa. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje danas živi i radi.
Zavirili smo u njezin stan, upoznali vas s praktičnosti i svestranosti dodataka i haljina u potpisu brenda MOA baggeek, a nismo mogli odoljeti da ne saznamo kako izgleda jedan njezin radni dan, kako zadržava ravnotežu u danu prepunom obveza, kako se opušta, koji su njeni savjeti za uspjeh, ali i koji su njeni beauty favoriti.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Na svu sreću, ni jedan moj dan ne izgleda isto, to je najveća čarolija posla kojim se bavim. Tu su dani kada idem u ured, ili kad radim od doma, pa oni dani kad je fotkanje 3 dana ili priprema za nove MOA baggeek modele. Svima je zajedničko to da ustajem rano ujutro, čak i kad ne radim. Vježbam, obavezno doručkujem i onda počinje ludnica. Bude i onih dana kad odlučim da ću ostati doma i neću raditi ništa, a onda se nečeg sjetim i “ništa” padne u vodu. 
Što uvijek napraviš ujutro kada se probudiš?
Kažem sebi dobro jutro. :)
Što se uvijek krije na tvom radnom stolu? A kako zadržavaš produktivnost?
Boca vode, mobitel, CHICovnik i olovka. Važno mi je da nemam višak elemenata na stolu. U vidokrugu želim samo ono nužno. Vjerujem da sam produktivnija kada imam što više obveza, ali ključna je organizacija i planiranje. Ako radim od doma, ne mogu zamisliti da počnem bilo šta raditi bez da je cijeli stan pospremljen.
Model: Emilija Grbavac, foto: Ines Selimović
Kako se razvila tvoja ljubav prema fotografiji? A dizajnu odjeće?
Dolazim iz kreativne obitelji, još u osnovnoj školi išla sam s tatom fotkati ljepote Hercegovine, nekad je to bilo i u 4 ili 5 sati ujutro, ali nije mi smetalo jer je priroda tada fascinantna. Od kad znam za sebe uvijek sam nešto pravila, od svih materijala koji su mi se našli pod rukom. Većinom sam sebi dizajnirala i šila ili bojala odjeću koju sam htjela nositi, a tada nije bilo izbora za kupnju kao danas. To je bilo u vrijeme kad su zadnji put zvonaste hlače bile u modi, pa sami računajte. :)
Model: Emilija Grbavac
Najdraži projekt dosada? Što posebice pamtiš u svojim prvim radovima?
Nisam sigurna da imam najdraži projekt, možda je to MOA baggeek jer nema klijenta, sama odlučujem o dizajnu i fotkama. Ali svaki projekt nosi nešto novo, novi izazov, nove ljude, mjesta. Osjećaj kad vidiš na kraju svoju maštu realiziranu i opipljivu, je čudesan.
Na faksu sam počela raditi prve stvarne projekte i pamtim da sam bila jako tvrdoglava (ne kažem da još uvijek nisam), ali tada mi je baš bilo važno da se moje ideje usvoje. Argumentirano. :)
Model: Emilija Grbavac
Što bi savjetovala svim budućim studentima grafičkog dizajna?
Da rade i uče svaki dan. Istražuju nove mogućnosti i inovacije u svim segmentima dizajna, komunikacije, marketinga, jer je sve povezano.
Koliko kompanije u BiH prepoznaju važnost pomno osmišljenog logotipa i vizualnog identiteta?
Žao mi je što ovo moram reći, ali jako malo. Imamo toliko potencijala, ali ne i sluha. Većina klijenata ne razumije što za neki proizvod ili brand znači ciljna skupina i činjenicu da se dizajn ne treba sviđati njima osobno, nego ciljnoj skupini za koju je namjenjen.
Makeup & art: Naida Đekić, model: Hana Velagić
Kako se nosiš sa zahtjevima klijenata čija se estetika ne slaže sa tvojom?
Ne nosim se uopće sa takvim zahtjevima. Ne radim projekte ukoliko se moja i klijentova estetika ne poklapaju. Odmah na prvom sastanku pokažem portfolio i način na koji radim.
Vjerujem da sam u ovih 15+ godina stekla dovoljno iskustva i neki svoj stil za takav odnos. Time štedim, prije svega svoje, a onda i klijentovo vrijeme i novac. Radije ću preporučiti nekoga od kolega čija estetika će se više uklopiti u klijentove ideje, nego da se upuštam u borbu sa vjetrenjačama, u kojoj na kraju nitko ne bude potpuno zadovoljan. Osjetim da i klijenti to vrlo cijene.
Što je za tebe dobar dizajn? Kako se po tebi mjeri učinak dobrog dizajna?
Dizajn ima svoja pravila, koja je bitno slijediti, ali on je i dalje stvar ukusa. Nekad sve može izgledati tehnički savršeno, ali ne mora značiti da će se svima ili meni svidjeti. I ne treba se svima svidjeti, samo ciljnoj skupini. Ja volim čist dizajn i vjerujem da se to vidi i na mojim radovima. Za različite vrste dizajna postoje različita mjerenja učinkovitosti. Jedna od njih je i gore navedena ciljna skupina.
Model: Emilija Grbavac, MOA baggeek haljina
Najbolji savjet vezan za grafički dizajn koji si dobila glasi:
Super je, ali može to bolje! Tatina rečenica koju i dan danas ponavlja što god ja napravila.
Kako je nastao MOA baggeek i koji je tvoj omiljeni artikl s MOA etiketom?
Sasvim slučajno. Nije uopće bilo plana za stvaranje branda, nego dizajniranje za moje osobne potrebe, igra materijala i oblika. Ali vremenom je sva ta moja zabava i užitak oko kreiranja proizvoda stala pod MOA baggeek brand i ljudi su to prepoznali. Drago mi je da je sve ispalo tako, jer je MOA baggeek jednim dijelom razlog zašto sam ponovo počela fotografirati.
Trenutno mi je najdraži žuti kožni PAX ruksak, koji je sa mnom svaki dan.
Model: Emilija Grbavac, MOA baggeek haljina
Tko su tvoji velikani domaćeg dizajna?
To su svi mladi dizajneri koji se bore za svoje mjesto. Posebno oni koji imaju prestižne svjetske nagrade, a na vlastitom pragu za njih nitko ne zna ili ne želi znati.
Omiljeno mjesto u Sarajevu?
Sve planine oko Sarajeva.
Ruž ili maskara?
Maskara. I samo maskara.
Palačinke ili sladoled?
Oboje, po mogućnosti zajedno.
Mala crna haljina ili šljokičasta haljina?
Mala crna.
Da nisi grafička dizajnerica, bila bi?
Motivacijski trener. Ili kako se već zove osoba koja uvjeri ljude da mogu sve što su željeli, a nisu vjerovali da mogu.
Foto: Ines Selimović
TEKST: Adelisa Mašić
Neke priče ne počinju velikim planom, već osjećajem da nešto ne štima.
Iz tog osjećaja krenula je priča Goce i Danke, psihološkinja i psihoterapeutkinja iz Banja Luke koje su odlučile da mentalno zdravlje prestane biti tema rezervisana za 'četiri zida' i stručne termine.
Njihov rad ne pokušava biti 'lak za konzumiranje'. Nije tu da vam bude ugodno u svakom trenutku, nego da vas zadrži dovoljno dugo da se desi nešto stvarno i to se osjeti već u načinu na koji govore o svojim počecima.
‘Narativ je nastao iz čistog bunta prema površnosti’, kažu, prisjećajući se trenutka kada su shvatile da mnogi ljudi nakon edukacija odlaze sa još većim osjećajem nedovoljnosti nego prije. Umjesto stvarne promjene, ostajala bi samo kratkotrajna inspiracija koja se izgubi čim se vratimo u realnost.
‘Inspiracija je jeftina droga’, dodaju, bez potrebe da ublaže poruku, jer njihov fokus nikada nije bio na tome kako da se osjećamo bolje na kratko, nego kako da izdržimo ono što stvarno jesmo, bez uljepšavanja.
Kad psihoterapija prestane biti privatna stvar
Ono što Gordanu i Danku izdvaja nije samo znanje, nego način na koji ga dijele. Umjesto da ostane u okviru individualnog rada, psihoterapiju su odlučile iznijeti među ljude, u prostor gdje se lične teme ne skrivaju nego prepoznaju.
I tu dolazi do zanimljivog pomaka. Kada sjedite u sali i slušate tuđe priče, shvatite da ono što ste smatrali isključivo svojim nije ni rijetko ni neobično.
‘Vidjeti tuđu ranjivost uživo, bez filtera, je najbrži način da prestaneš mrziti sopstvenu’, objašnjavaju. U toj rečenici je možda najpreciznije objašnjeno zašto njihov pristup funkcioniše.
Ponekad nije dovoljno razumjeti sebe. Nekad je potrebno vidjeti sebe u drugima da bi stvari konačno sjele na svoje mjesto.
Odnosi nisu problem nego ogledalo
Ako postoji tema kojoj se uvijek vraćaju, to su odnosi. Ne kao nešto što treba ‘popraviti’, nego kao prostor u kojem se najjasnije vidi ko smo zapravo.
Partnerstvo, roditeljstvo, porodica… sve su to situacije u kojima izlazi na površinu ono što inače uspijevamo sakriti i tu nastaje ona poznata iscrpljenost.
Ne zato što su odnosi sami po sebi teški, nego zato što u njih unosimo sve ono što ne želimo nositi sami.
Kako kažu, ‘ne učimo kako da više voliš, nego kako da prestaneš koristiti druge da bi pobjegla od sopstvene praznine’. Nije najugodnija rečenica koju ćete čuti, ali je vjerovatno jedna od onih koje ostanu.
‘U trenutku kada prestanemo očekivati da nas drugi ‘spase’ od nas samih, odnosi počinju izgledati drugačije’, dodale su Gordana i Danka.
Onaj osjećaj da si ‘previše’
Ako postoji nešto što gotovo svi prepoznajemo, to je osjećaj da tražimo previše. Previše pažnje, previše razumijevanja, previše sigurnosti.
Goca i Danka taj osjećaj ne vide kao problem, nego kao posljedicu načina na koji smo naučeni da funkcionišemo. U svijetu u kojem se cijeni prilagodljivost, biti ‘lagan’ postaje ideal, a sve što odstupa od toga počinje izgledati kao višak.
Zato njihov pristup ide u potpuno drugom smjeru. ‘Ne učimo kako da tražiš manje da bi te lakše voljeli, nego kako da podneseš to što si nekome previše', kažu.
Ta promjena perspektive možda nije najlakša, ali nosi jedno tiho olakšanje, jer u trenutku kada prestanete smanjivati sebe, prestaje i potreba da stalno tražite potvrdu izvana.
Narativ kao logičan nastavak njihove priče
Iz svega što rade kroz svoj Terapeutov kutak, prostor u kojem godinama otvaraju teške, ali važne teme, prirodno je nastao i Narativ. Ne kao izdvojen projekat, nego kao produžetak njihovog rada, samo u formatu koji se doživljava uživo, među ljudima.
Narativ danas funkcioniše kao jednodnevno iskustvo koje okuplja učesnike oko tema koje svi živimo, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Kako i same najavljuju, riječ je o ‘događaju koji mijenja odnose’ i ove godine održava se 16. maja u Banja Luci, a karte možete kupiti na njihovoj stranici.
Kroz predavanja, panel diskusije i pažljivo oblikovan prostor za razmjenu, Narativ ne nudi gotove odgovore, nego otvara pitanja koja ostaju i nakon što se dan završi.
Ne doživljava se kao klasičan event, nego kao prostor u kojem se razgovori o odnosima nastavljaju, ovaj put u prostoriji punoj ljudi spremnih da ga čuju i da se u njemu prepoznaju.
Foto: @terapeutov.kutak
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
