TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 19.11.2019.
U subotu, 23.11. u Foto Galeriji Jelićeva bit će otvorena izložba bh. fotografkinje Vanje Lisac, tijekom koje će svi posjetitelji moći pogledati 22 fotografije nastale tijekom posljednjih deset godina njezinog rada.
Izložba 'Faces' donosi zanimljivu i interaktivnu priču ispričanu kroz objektiv bh. fotografkinje, koja je osim kroz modnu fotografiju, na domaćoj sceni ostavila traga i kroz druge umjetničke pravce poput arhitekture i dizajna.
Sve ih krasi prepoznatljiv Vanjin pečat – igra svijetlom, formama i pomalo mistična atmosfera koja vlada na fotografijama.
Upravo zbog toga smo Vanju, iako zaposlenu oko posljednjih priprema za izložbu, zamolili da nam da malko bolji uvid u sve što nas čeka na izložbi, kao i osvrt na dosadašnje projekte na kojima je radila.
***
Od dosadašnjih projekata na kojima si radila, koji je ukrao najviše tvojih simpatija, a na kojem je bilo najizazovnije raditi?
Svaki projekat je izazovan i nosi svoju priču. Ovo su nekomercijalni projekti/snimanja koje mi radimo samo za sebe. Onda možete biti kreativni koliko hoćete jer niste limitirani niti ovisite o bilo kome (klijent).
Nekim projektima smo dali više pažnje, a nekima manje i to ovisi samo od naše energije na taj dan. Walking Dark mi jedan od dražih editorijala. Najdraže su mi fotografije koje su nastale u suradnji sa Merimom Ramadanović.
Nisam ni bila svjesna koliko smo je fotografisali i kolika nam je inspiracija ona bila. Ima jaku moć transformacije koja se može primijetiti na fotografijama. Svaki dio ovakvih fotografija je isto bitan kao i moj fotografski dio (svijetlo). Moja fotografija ne bi bila to bez ljudi s kojima surađujem.
Čak mislim da ponekad njhove vještine preuzimaju fotografiju i ona više pripada njima nego meni. I zato mi je bitno da ljudi razumiju da ovo nije samo moja izložba, nego izložba od svakog od ovih saradnika. Svi smo dali isti dio energije u projekte.
Najvažnija lekcija o fotografiji koju si naučila tijekom svih ovih godina?
Kad je administrativni dio posla u pitanju onda bih rekla da je bitno ostaviti pisani trag svakog dogovora prije nego što počnete snimati. Zna se često desiti da se nađete u situaciji “rekla-kazala” i onda naučite da postoji nešto što se zove pisani trag. Kad je umjetnički dio u pitanju, najbitnije je da se ne shvataš ozbiljno i da bez obzira koliko želio (ili ne želio) nekoga da kopiraš, tvoje djelo će uvijek imati tvoj potpis. Ne uzimati sebe ozbiljno znači biti fleksibilan u poslu te razumijeti klijente i ništa lično ne shvatati.
To dođe kroz iskustvo i ne dolazi preko noći. I meni je trebalo dosta vremena da shvatim neke stvari.
Koliko se po tebi razvila domaća fotografska scena u posljednjih 10 godina?
Znatno. Digitala je isto pomogla u svemu tome kao i socijalne mreže. Sada je dosta lako naučiti o fotografiji kroz YouTube i ostale platforme na webu. Realno i ne treba vam škola više za to. Sve je to normalan razvitak jedne scene. Normalno je da je sve više fotografa i da je konkurencija veća. To se dešava svuda u svijetu. Ali nije normalno da jedna država nema tržište za fotografe, da nema jedan modni magazin, da ima samo par firmi, od kojih samo jedna firma radi kampanju kako treba. Ostale firme ne ulažu. I ako ulože onda “cijede” fotografije po 5 godina. Jer realno ne znaju posao. Ali moda nije jedini pravac u fotografiji pa se može živjeti od toga ako se “raspodjeli” na sve segmente. Od fotkanja produkta do arhitekture, familijarnih fotki, portreta, korporativnih portreta, hrane, eventi, konferencije, itd. Ima dosta pravaca u fotografiji. I obično se fotografi (u svijetu) opredijele za jedan pravac koji njima godi i u kojem su najbolji. U BiH moraš znati svaki pravac da bi mogao da živiš normalno od toga. E sada, ima fotografa koji ne žele da rade sve, a ima i onih koji ne znaju da rade sve. Ali ako si uporan i ako stvarno želiš raditi kao fotograf i živjeti od toga, onda i nije toliko teško. Ja lično volim raditi sve pravce i u većini sam dobra. Vjerojatno zato i volim tako raditi. Dok znam dosta kolega koji se ježe na neke pravce, ne žele to da rade i onda se fokusiraju samo na jedan segment. Mislim da nas ima dosta koji živimo samo od fotografije. Svi smo se snašli i našli svoj put koji nam odgovara.
Barem, kolege koje ja znam.
Što nam sve pripremaš za 2020.godinu?
Svoju samostalnu izložbu koja će biti nešto sasvim drugačije. Nadam se da će biti onako kako sam i zamislila.
Jako je zahtjevna i trebati će mi godinu dana da je završim.
Dugo se spremam za nju i mislim da sam spremna da je napokon napravim.
Izložba 'Faces' je otvorena od 23.11.2019. do 23.12. 2019.
Dio ove izložbe i tima su: Maja Koristović-Talović, Ensar Dervišbegović, Renata Ponjević, Aleksandra Loverich, Nermina Varešanović, Kaftan studio, Neira Sinanbašić, Ljiljana Majkić, Merima Ramadanović, Sadžida Tulić, Saša Radulović, Marija Šuković, Aida Đapo, Gasha Miladinović, Zlatko Čakić, Božena Lazarević, Nina Kafedžić, Ina Arnautalić, Lana Pašić, Ajla Klico, Tijana Dapčevic, Medina Dedajić, Adna Avdić i Albina Huskić.
***
Naslovna fotografija by Nina Mašić
Editorial fotografije by Vanja Lisac
TEKST: Ada Ćeremida
Dok se dani skraćuju i sve više vremena provodimo u zatvorenom, Sarajevo se pretvara u grad koji svjetli iznutra.
Teatar, ples i savremena umjetnost preuzimaju gradske prostore, podsjećajući nas da jesen ne znači kraj, već početak sezone introspekcije, pokreta i kreativne energije.
Ovaj vikend donosi više od običnog bijega od hladnoće, to je prilika da osjetimo puls grada kroz predstave koje diraju, debate koje propituju i performanse koji brišu granice između umjetnika i publike. Ako ste tražili trenutak da se ponovo povežete sa scenom, emocijom i sobom ovaj vikend je onaj pravi.
Još samo dva dana Festivala MESS, ali dovoljno da se podsjetimo zašto teatar u Sarajevu ostaje njegovo najvažnije kulturno uporište.
Dok se jesen lagano spušta nad grad, reflektori i dalje sijaju punim sjajem, a scene Narodnog pozorišta, SARTR-a i Pozorišta mladih pretvaraju se u mjesta introspekcije, emocije i katarze.
Ovaj vikend donosi retrospektivu stvaralaca koji su obilježili pozorišnu historiju, ali i predstave koje hrabro propituju savremeni svijet. Sarajevo je, makar na još nekoliko dana, pozornica bez kraja, a MESS njen najsnažniji glas.
U petak, Akademija scenskih umjetnosti postaje mjesto susreta umjetnosti i sjećanja. Zijah A. Sokolović, dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatra, obilježit će svoj višedecenijski put promocijom trećeg izdanja knjige „Glumac... je glumac... je glumac“.
Više od pet decenija rada, stotinu nagrada i hiljade izvedbi pretočeni su u priču o istrajnosti, integritetu i vjeri u pozorište kao prostor nade i otpora. Sokolovićev trenutak priznanja je povratak korijenima teatra, tamo gdje sve počinje: između glumca i publike.
Kasnije te večeri, u 21:30, SARTR će ugostiti predstavu „Knjiga mojih života“ u produkciji Anton Podbevšek Teatra i Plesnog teatra Ljubljana. Inspirisana autobiografskim esejima Aleksandra Hemona, režija Ivane Đilas spaja piščeve i vlastite priče o emigraciji, gubitku i ponovnom pronalasku identiteta.
U prostoru SARTR-a, poznatom po emotivnoj blizini s publikom, predstava postaje ispovijest o pripadanju, jeziku i tišini koja ponekad govori više od riječi.
U 19:30 u Narodnom pozorištu Sarajevo, predstava „Ogledalo“ rumunskog reditelja Bülenta Özdila otvara vrata Tarkovskovog svijeta kroz teatar, performans i vizuelnu umjetnost.
Priča o Alekseju, čovjeku koji se u ogledalu svojih uspomena suočava s djetinjstvom, ljubavima i prošlošću, pretvara se u poetsku studiju identiteta. Kroz snove, sjećanja i fragmente stvarnosti, publika ulazi u prostor gdje se prošlost i sadašnjost razlijevaju, a granica između života i umjetnosti nestaje u svjetlu reflektora.
U subotu u 18:00 u Pozorištu mladih, Omladinsko pozorište Bileća donosi predstavu „Ožiljci“ potresan prikaz nasilja među mladima kroz pokret, muziku i metaforu.
Bez oslanjanja na tekst, predstava stvara atmosferu u kojoj tijelo, ritam i tišina postaju glavni jezici komunikacije. Svaka scena, nastala iz istraživanja i iskustava mladih glumaca, djeluje kao ogledalo društva koje još uvijek uči kako da čuje svoje najtiše glasove.
Samo sat kasnije, u 19:00, ista pozornica Pozorišta mladih postaje prostor dijaloga. Debatni klub „Follow Me Altera Lingua“ okuplja tinejdžere u raspravi na temu: „We don’t care what art does for society because the only thing that matters is that people like it.“
U vremenu kada publika često traži brzu emociju, ova javna debata otvara pitanje da li je svrha umjetnosti u poruci ili u doživljaju? Mladi govore, a mi slušamo i to jedan od važnijih činova teatra danas.
U 19:30 Narodno pozorište Sarajevo postaje središte novog svijeta koji gradi belgijski koreograf Wim Vandekeybus sa trupom Ultima Vez.
Predstava „Void“ istražuje prazninu kao prostor mogućnosti, gdje “nenormalni” likovi postaju centar pozornice. Kroz kombinaciju savremene koreografije, jazza i improvizacije, Void briše granice između buke i tišine, stvarajući osjećaj zajedništva u različitosti.
Galerija Manifesto otvara vrata samostalnoj izložbi do 31. oktobra, Mirze Čizmića i Adnana Šopovića pod intrigantnim nazivom “Bogu čežnju, on je neće”. Dok Šopovićeva reduciranost palete boja priziva melanholiju, Čizmićeve dinamične i oštre kompozicije seciraju svakodnevicu uz notu cinizma.
Dva različita rukopisa u istom prostoru postavljaju pitanje: za čim uopće čeznemo i gdje nas ta čežnja vodi?
„PULS“ u SARTR-u
U subotu, 11. oktobra, na sceni SARTR-a se izvodi dokumentarna predstava „PULS“, nastala kroz projekt „Tijelo zvuka: Inkluzivne izvedbene prakse za gluhe i nagluhe osobe“.
Kroz muziku, ples i lične ispovijesti sedam izvođača i izvođačica, predstava istražuje komunikaciju u svim njenim oblicima – od govora i zvuka do znakovnog jezika i unutrašnjih svjetova. „PULS“ otvara prostor gdje se publika, gluha i čujuća, susreće u zajedničkom ritmu.
U Staklenoj sali Historijskog muzeja BiH, 10. i 11. oktobra izvodi se predstava „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine, koja prostor muzeja pretvara u scenu introspekcije i ispovijesti.
U istom prostoru, do 23. oktobra možete pogledati i video-instalaciju „Afazija“ vizualne umjetnice Jelene Jureše. Film-esej koji kroz arhive, fotografije i performans istražuje tišinu kolektivnog sjećanja. To je umjetnost koja ne nudi odgovore, već postavlja pitanja: šta ostaje kada riječi više nisu dovoljne?
Ove subote i nedjelje, 11. i 12. oktobra, Skenderija postaje centar pokreta uz međunarodno takmičenje DDC Open 2025, koje okuplja više od 600 plesača iz BiH i regiona. Od hip hopa do savremenog baleta, jazza i latino ritmova, festival spaja energiju mladih i iskustvo profesionalaca.
Među članovima žirija bit će i Željko Božič, slovenački koreograf i jedan od najuspješnijih hip hop plesača u regiji, kojeg će sarajevska publika istog vikenda upoznati i u drugom svjetlu, kao izvođača u predstavi „Knjiga mojih života“ u okviru Festivala MESS.
Dansar zatvara svoju sezonu u ritmu zajedništva, između pokreta, muzike i osmijeha, podsjećajući da je ples, baš kao i teatar, univerzalni izraz koji svi razumijemo.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
